100. godišnjica Prvog svjetskog rata: Rat koji za neke i dalje traje

Kada je 1914. godine počinjao rat, vladalo je opće oduševljenje širom Evrope, baš onakvo kakvo je uobičajeno pred gotovo svaki rat. Evropa – a u (samo)poimanju Evropljana to je prostor koji počinje otprilike tamo gdje završava Balkan – u to vrijeme živjela u petoj deceniji mira od posljednjeg ozbiljnijeg evropskog rata, onog Francusko-njemačkog iz 1870/71. godine. Cijela jedna generacija Evropljana nije se sjećala tog rata, pa im je novi rat izgledao zadivljujuće, mamio ih je svojom snagom kao događaj koji će konačno njihovim životima dati smisao, a njima ukazati na svrhu postojanja

17. Oct 2013. | 10:40 | Nedžad Novalić
12419

Rat koji je počeo 1914. godine u javnosti i nauci bio je nazivan “velikim ratom” (Great war) sve dok u jesen 1939. ne izbi još “veći”, pa će se od tada radije koristiti termini “Prvi svjetski” i “Drugi svjetski”. A oba rata su donijela su mnogo lošeg, ponajviše smrti, a iza sebe su ostavili pustoš, bijedu, porušene domove i nestale ukućane koji nikada neće biti pronađeni. I, dakako, sjećanje na te ratove s kojim se valjalo (iz)boriti. “Veliki rat” na Balkanu počeo je još 1912. godine, s tim da ga uobičavamo zvati “Prvim balkanskim”. Potom je 1913. uslijedio “Drugi balkanski”, pa onda 1914. “Prvi svjetski”. Dvije decenije poslije uslijedio je “Drugi svjetski”, 1990-ih “Treći balkanski”…

Kažu da je te 1914. sve počelo u Sarajevu. Gavrilo Princip je 28. juna 1914. godine pucnjima iz revolvera usmrtio nadvojvodu Franca Ferdinanda i njegovu suprugu Sofiju. Sljedeće godine navršava se 100 godina od tih pucnjeva, koji možda i jesu bili povod za izbijanje “Velikog rata”, ali nikako njegov uzrok – i prije tih pucnjeva ginule su nadvojvode i carevi od različitih ruku pa nije počinjao jedan takav rat, baš kao što rat u Bosni i Hercegovini 1992. godine nije počeo pucnjevima na jednog svata.

Za nešto više od pola godine navršit će se 100. godišnjica od početka Prvog svjetskog rata. Kako se godišnjica primiče, sve se više čini da Prvi svjetski rat na Balkanu i dalje traje. Barem verbalno. Predsjednik Srbije Tomislav Nikolić prošlog je mjeseca konstatirao da se već “snimaju filmovi, organiziraju skupovi, počinje pisanje laži o ulozi malene i časne Srbije u Prvom svjetskom ratu”. Nije nevažno da je jednu takvu poruku Nikolić izrekao na promociji najmlađe klase oficira Vojske Srbije. Pojedini mediji u Srbiji pišu da se u Sarajevu, uz historijski revizionizam, planira “slavlje” povodom Sarajevskog atentata, da će Princip biti predstavljen kao terorist a ne kao heroj, a vrhunac je namjera “bošnjačkih” vlasti da se ponovo podigne spomenik Francu Ferdinandu. U stavarnosti, jedan dio spomenika Ferdinandu, koji je prvotno podignut nakon atentata, danas se nalazi u Umjetničkoj galeriji BiH, drugi se, navodno, nalazi u Trebinju, a jedan je dio nepovratno uništen. U Umjetničkoj galeriji BiH kažu da se kod njih nalazi medaljon s portretima Ferdinanda i Sofije te da ne postoje nikakve ideje da se taj spomenik ponovo vrati na Latinsku ćupriju odnosno Principov most. Također, isključivo zbog “iznimnog interesiranja javnosti”, iz Umjetničke galerije BiH kažu da će taj spomenik uskoro biti izložen u njenim prostorijama.

Istina, i Sarajevo je donekle “krivo”. Još na proljeće ove godine najvljivano je da će ono biti centar “obilježavanja” 100. godišnjice Prvog svjetskog rata, da će uz pomoć Ambasade Francuske biti organiziran veliki naučni skup, gostovanje Bečke filharmonije, obnova Olimpijskog muzeja BiH… Do sada na tom planu ništa konkretno nije urađeno. Iz Olimpijskog komiteta BiH kažu nam da tek u ponedjeljak idu na razgovore s francuskim ambasadorom, dok iz ANUBiH, koja je trebala biti suorganizator spomenutog naučnog skupa, kažu da će jedina aktivnost ANUBiH ovim povodom biti izdavanje dnevničkih bilješki Oskara Potjoreka.

Jedino što je do sada potpuno izvjesno jeste naučna konferencija “Mjesto Prvog svjetskog rata u evropskoj historiji”, koju uz podršku osam različitih institucija iz osam evropskih zemalja organizira Institut za istoriju u Sarajevu kao član Univerziteta u Sarajevu. No, ni taj skup nije ostao izvan “baražne paljbe”. Iako su organizatori na nedavnoj konferenciji za novinare jasno naglasili da im je namjera organizirati isključivo naučni skup koji ničim neće biti politički obilježen, te da će na ovoj konferenciji učešće uzeti više od 120 naučnika iz dvadesetak zemalja, organizatorima se prigovara da im je isključiva namjera historijski revizionizam, predstavljanje Gavrila Principa kao teroriste i okrivljavanje Srbije za rat. Jedan od prigovora je da na spomenutom skupu ne učestvuje niti jedna naučna institucija iz Srbije ili neke druge zemlje pobjednice u Prvom svjetskom ratu. Istina, u objašnjenjima se kaže da se naučne institucije iz Srbije nisu pridružile ovom skupu jer vjeruju da će se na skupu revidirati prošlost a Njemačka i Austrija abolirati od agresorske uloge, pa ostaje nejasno kako su te naučne institucije mogle iz bilo kojih razlog odbiti poziv kad nisu ni pozvane.
Jedan drugi skup već je održan u Gacku od 19. do 21. septembra. U okviru manifestacije “Ćorovićevi susreti pisaca” organiziran je skup pod nazivom “Sarajevski atentat 1914” koji je otvorio niko drugi do potpredsjednik RS-a Emil Vlajki. Uz nedavnu Dodikovu “zabranu” da bilo ko iz RS-a učestvuje na bilo kakvoj manifestaciji u Sarajevu 2014. godine, te uz pravi medijski rat u Srbiji čiji je cilj da se Srbija i 100 godina poslije odbrani od nove “agresije revizionizma”, jasno je da se ratni topovi sporo hlade.

O sjećanju na Prvi svjetski rat, trenutnim polemikama na našim prostorima, te o samoj konferenciji “Mjesto Prvog svjetskog rata u evropskoj historiji” razgovarali smo s mr. Amirom Duranovićem s Odsjeka za historiju Filozofskog fakulteta u Sarajevu i osobom koja je direktno uključena u organiziranje naučne konferencije “Mjesto Prvog svjetskog rata u evropskoj historiji”.


Kako se danas, 100 godina poslije, sjećati Prvog svjetskog rata?

Ovo pitanje otvara niz drugih pitanja, metodološke naravi, prije svega. To su pitanja o prošlosti i historiji, istraživanju i metodologiji, sjećanju i pamćenju, kulturi sjećanja i memorijalizaciji. Svako od ovih pitanja zahtijeva posebnu elaboraciju i razumijevanje sličnosti i razlika među navedenim pojmovima. Ove godine svjedoci smo da se sjećanje na rat – ako bismo sudili samo prema broju medijskih izvještaja – povećava te da postaje interesantnije. To naravno treba razumijevati, prije svega, zbog činjenice da će naredne godine biti stogodišnjica od početka rata. A bilo koja stogodišnjica nije baš beznačajan broj. Pojedincima, naročito. Kad bi se mene isključivo pitalo šta uraditi glede sjećanja na rat, Prvi svjetski ili bilo koji drugi, onda bi moj odgovor išao u pravcu izgradnje i jačanja postojećih institucija koje bi radile na obrazovanju pojedinaca i društva kako bi naše znanje o prošlosti bilo konzistentnije. Ipak, kako o tome ponajviše odlučuju drugi, onda bi vrijedilo naglasiti da svako onaj ko uzme učešće u radu na tome mora biti svjestan značaja navedenog dogaČini mi se da se u posljednjih nekoliko mjeseci ustabilila atmosfera u kojoj se, barem prema akcijama i pojedinim reakcijama, formiraju određeni frontovi. Oni su u ovom momentu, prije svega, verbalni, ali ni takvi nisu uvijek dobrodošli. Prvi svjetski rat je završen, Drugi takođerđaja i odgovornosti koju svako od nas mora preuzeti za svoj dio obaveza. Odgovornost u radu i dostojanstvo u držanju ipak mi se čine veoma važnim stavkama. No, nisu jedine.


Zašto insistirate da se Prvi svjetski rat ne “obilježava”?

Moje razumijevanje organizacije konferencije 2014. godine proizlazi iz sagledavanja dosadašnjih historiografskih postignuća u Bosni i Hercegovini, regionu i šire. Naime, nije rijetkost da se u historiografskim krugovima vrlo često organiziraju naučni skupovi, simpoziji, konferencije i okrugli stolovi u vrijeme kada se navršava određena godišnjica nekog značajnijeg događaja iz prošlosti. Ukoliko pogledate zbornike radova ili knjige objavljene u Bosni i Hercegovini ili zemljama susjedstva do 1990. godine, naći ćete velik broj naslova koji su rezultat konferencija organiziranih povodom neke godišnjice.

Također, naći ćete i velik broj naslova posvećenih jubilarnim godinama zaslužnih historiografa. Organiziranje konferencije 2014. godine, dakle, ja razumijevam u tom kontekstu. Istovremeno, podsjetit ću vas da je protekle 2012. i tekuće 2013. organiziran uistinu velik broj naučnih skupova i konferencija posvećenih balkanskim ratovima. Koliko sam upoznat s tim procesom, samo u Turskoj je, recimo, organizirano desetak takvih skupova. Na drugim mjestima, isto tako. Na nekim konferencijama sam i sam učestvovao sa svojim referatima vezanim za teme iz bosanskohercegovačke historije. Istovremeno, nije loše podsjetiti da je ova tema već godinama privlačna historičarima do te mjere da već imamo knjigu austrijskog historičara Michaela Mitterauera, koja govori o “jubilarnim godinama i obilježavanju historije”. Naravno, navedeni autor nije jedini. Kad je riječ o terminu “obilježavanje”, u njegovom samom značenju vjerovatno nema ništa loše. Međutim, imam osjećaj da je u javnosti do sada već stvorena jedna atmosfera u kojoj “obilježavanje” pojedinci ili grupe razumijevaju isključivo kao “slavlje”. Međutim, i u drugim jezicima značenje navedene riječi može biti i sasvim suprotno, no sada nije vrijeme da otvaramo diskusije o semantici. Otuda smatram da i dalje treba insistirati na tome da naredne godine organiziramo konferenciju.


Kako odgovoriti na pitanja javnosti koja traži banalizaciju i koja cijeli jedan događaj, koji je po sebi kompleksan, svodi na pitanje/ocjenu: je li Princip bio terorist ili nije?

Navedeno pitanje nam govori o mnogo toga, ali dvoje je sigurno. Prvo, da je poseban izazov nositi se sa zahtjevima javnosti, i drugo, da, po mom razumijevanju, dobar dio takve javnosti u dovoljnoj mjeri ne razumije kompleksnost o kojoj i sami govorite. Zbog toga smatram da je važno na ovome mjestu podsjetiti sve nas na to šta je to posao historičara, a to je istraživanje i objašnjavanje događaja i procesa iz prošlosti, a ne iznošenje vrijednosnih sudova o pojedinim akterima historijskih događaja u crno-bijeloj tehnici. Zbog tog nerazumijevanja i imamo velik broj nesporazuma o pojedinim pitanjima iz prošlosti. Postavljati pitanja o tome je li Gavrilo Princip isključivo terorist ili nije, za mene znači ne razumijevati gotovo ništa iz vremena kada se događaj o kojem govorimo i desio. Posmatrati prošlost kroz objektiv sadašnjih društveno-političkih kretanja neće pomoći razrješenju dilema koje eventualno imamo.

Ukoliko posmatramo pisanje pojedinih medija, posebno u Srbiji, te istupe pojedinaca, možemo li reći da postoje mnogi za koje i danas Prvi svjetski rat traje?

Čini mi se da se u posljednjih nekoliko mjeseci ustabilila atmosfera u kojoj se, barem prema akcijama i pojedinim reakcijama, stvaraju određeni frontovi. Oni su u ovom momentu, prije svega, verbalni, ali ni takvi nisu uvijek dobrodošli. Prvi svjetski rat je završen, Drugi također. Nažalost, svijet i sada svjedoči velikom broju ratova i stradanja na gotovo svim meridijanima. Ako neko smatra da Prvi svjetski rat još traje, onda je to ozbiljan problem s kojim se pojedinci i društvo moraju ozbiljno pozabaviti. Ali, lično ne mogu razumjeti pojedince koji uživaju u otvaranju frontova, ma gdje oni bili.


Jedan od osnovnih prigovora naučnoj konferenciji “Mjesto Prvog svjetskog rata u evropskoj historiji” jeste da nisu pozvani naučnici iz “zemalja pobjednica”, prvenstveno iz Srbije i Crne Gore. Jesu li naučnici iz Srbije i Crne Gore pozvani na naučni skup koji organizira Institut za istoriju u Sarajevu?
Poziv za učešće na naučnom skupu objavljen je prije više od godinu dana. Dostupan je na internetskoj stranici Instituta za istoriju. Ko pročita spomenuti poziv vidjet će da ne postoji ograničenje za učešće na skupu takve vrste. Poziv je bio upućen svim zainteresiranim historičarima. Naravno, niko nije kolege iz Srbije i Crne Gore posebno pozivao da uzmu učešće u radu Konferencije. Ali sve kolegice i kolege iz Srbije ili Crne Gore koji su se prijavili, prošli su istu proceduru kao bilo ko drugi. Njihove su prijave od Organizacionog odbora ocijenjene pozitivno ili negativno. Pozitivno ocijenjene prijave, odnosno njihovi autori, učestvovat će u radu Konferencije. Ja prijavljivanje i učešće na konferencijama razumijevam isključivo u kontekstu stručnog i naučnog bavljenja prošlošću. Bilo kakvo drugo, nenaučno i nestručno razumijevanje ovog pitanja nije nešto što me naročito zanima.


Je li za jedan naučni skup važno da na njemu učestvuju “zemlje pobjednice” i možemo li danas, u balkanskim prilikama, uopće govoriti o zemljama pobjednicama (npr. Vojvodina je bila u sastavu Austro-Ugarske, a danas se Srbija percipira kao “zemlja pobjednica”)?

Za bilo koji naučni skup važno je nekoliko stvari; između ostalog, da je organiziran od relevantne naučne institucije, odnosno, institucija. Zatim, važno je da učesnici naučnog skupa budu stručnjaci u svom domenu istraživanja, i, najvažnije, naučni skup – ukoliko želi biti naučni – ne smije biti politički intoniran. Kad govorimo o konferenciji, nju organiziraju naučne institucije, a ne zemlje. To treba da bude jasno svima. Primjer koji navodite u pitanju samo pokazuje kako loše može biti promatranje prošlosti očima sadašnjih političkih odnosa. Ako bismo pristupali prošlosti na način koji se servira takvim tvrdnjama, pitam se gdje bi nas to odvelo? Kako bismo organizirali skupove o starijim razdobljima prošlosti?

Na vrh