37 godina nakon evropske titule: KK Bosna i dalje vodi egzistencijalne bitke

Dana petog aprila navršilo se 37 godina otkad je sarajevska Bosna postala košarkaški prvak Evrope. U uzbudljivom finalu, odigranom protiv italijanskog Emersona, Bosna je te 1979. godine postala prvi jugoslavenski klub koji je osvojio laskavu kontinentalnu titulu, označivši time početak dominacije jugoslavenske košarke u Evropi, koja je kasnije prekinuta ratom

9. Apr 2016. | 15:00 | Kenan Kaloper
KK Bosna 1980

Obično rečenice kakva je uvodna u ovaj tekst imamo priliku čitati listanjem osmrtnica u dnevnim novinama, a kad se jednom nečije ime nađe na osmrtnici, onda ga se društvo najčešće sjeti jednom godišnje. I kad ga se sjeti, konstatira da ga nikad neće zaboraviti, iako od ove isprazne floskule nema apsolutno ništa. Košarkaški klub Bosna je u takvoj situaciji.


Klub sarajevskog mentaliteta i napretka

Košarkaški klub Bosna osnovan je 1951. godine u Sarajevu kao ambiciozan projekt usmjeren ka mladim ljudima koji je brzo privukao njihovu pažnju. Bosna je relativno brzo napredovala, a već je početkom 1970-ih godina polahko počela formirati ekipu za osvajanje naslova evropskog prvaka. Vjerovatno u trenutku formiranja ove ekipe cilj nije bio da se dođe na krov Evrope, ali je grupa mladih igrača svoj potencijal brzo pokazala na domaćoj sceni, da bi potom došli vrhunski rezultati i na internacionalnoj sceni. Kruna cijelog projekta bila je pobjeda protiv tadašnjeg velikana evropske košarke, Emersona iz Varesea, koji je u periodu od 1970. do 1979. godine svaki put igrao finale Kupa evropskih šampiona u košarci, a pet puta je bio prvak u tom periodu. Poređenja radi, ta je ekipa u košarci bila nalik na današnju Barcelonu u fudbalu, s tim da je njena dominacija bila više izražena.

Inače, KK Bosna je u to vrijeme bio dio dominantne sarajevske gradske kulture, a o njemu mnogo govori i nadimak. Nazvati klub i njegove igrače Studentima, bilo je na neki nesvjestan način pokazatelj vrijednosti koje je tadašnje društvo gradilo, a koje su se uglavnom temeljile na obrazovanju, jednakosti i ravnopravnosti. Igrači Bosne su bili sakupljeni s prostora cijele Jugoslavije, a Sarajevo kao sredina naprosto je bilo idealno za svakog ko je imao nešto kreativno za ponuditi. To se naročito odnosilo na sportiste i umjetnike koji su ovdje nerijetko imali drugi dom. Bosnu su tad smatrali gradskim klubom, a naročito se taj epitet ponavlja u današnje vrijeme, da bi se napravila distinkcija između Bosne nekad i Bosne sad.

Međutim, kontekst pridjeva “gradski” onda i danas značajno se razlikuje. Odnosno, razlikuju se očekivanja koja donosi dodjeljivanje ovog pridjeva bilo kakvoj pojavi, fenomenu, osobi ili događaju. Sarajevo je tokom zlatnih 1970. i 1980. godina bilo jedna od najotvorenijih sredina u Jugoslaviji, a takozvani gradski mentalitet se odnosio na nečiji mentalni sklop i način razmišljanja više nego na njegovo mjesto rođenja. Uostalom, momci kakvi su Mirza Delibašić iz Tuzle, Žarko Varajić iz Nikšića, Dražen Dalipagić iz Mostara ili Ratko Radovanović iz Nevesinja, bili su jednako gradski koliko i Predrag Benaček ili Sabit Hadžić, rijetki košarkaši iz tog perioda rođeni baš u Sarajevu. Iako, dakle, većina nije bila iz Sarajeva, klubu i gradu su donijeli najveći uspjeh i postali su njihovi simboli.


Mentalitet kasabe ne pogoduje ničemu

Sarajevo je danas mnogo zatvorenija sredina, iako je i tako svijetao i pozitivan primjer za gotovo sve gradove u Bosni i Hercegovini. No, sve su glasniji oni koji bi zatvarali granice, mahale, avlije i kuće za druge. Gotovo bezobrazni cinizam i nepovjerenje, koji nemaju religijski, etnički i nacionalni karakter, već su izgrađeni gotovo isključivo na nedostatku jasno utemeljenog sistema vrijednosti, nisu više ekskluzivni samo za niže slojeve društva, već i za one koji bi svojom pozicijom po pravilu trebali biti kohezivni faktor, a ne bi smjeli biti oni koji pozivaju na razdvajanje i limitiranje.

Govorimo o gradu koji je nekad bio organizator Olimpijade, a danas ima jednocifren broj sportista koji uspiju izboriti olimpijsku normu. Sarajevski fudbalski klubovi su igrali utakmice protiv Manchester Uniteda i ispadali zahvaljujući sudijskim krađama, ili su pred finale Kupa UEFA-e ispadali zbog velikog nedostatka sreće, a danas ne mogu izboriti ni nastup na takmičenja gdje su nekad bili u redu klubova kojih se drugi pribojavaju. Sarajevski muzičari, koji su bili predvodnici jugoslavenske rok-scene, danas većinom u Sarajevu ne žive niti održavaju koncerte, a nove generacije muzičara su na evidenciji Zavoda za zapošljavanje (ako su muzički obrazovani i ne podliježu šundu i kiču), ili na evidenciji “skauta” za talente beogradske Grand-produkcije, ako nemaju negativan stav o spomenutim pojavama.

Svjedočimo degeneraciji u svim društvenim sferama. Već mjesecima najveći dio grada nema vodu u noćnim satima, dok je gradski prijevoz funkcionalan poput onog u vodećim svjetskim metropolama kakve su Kigali ili Bandžul. Psi lutalice svakodnevno prijete da nas rastrgaju ako im se ne svidi ono što smo taj dan obukli ili kupili u prodavnici. Sva ova istresena žuč, kako će to neko nesumnjivo protumačiti, nije ništa drugo do davanje konteksta vremenu i prostoru u kojem živimo, kako bi postalo nedvosmisleno jasno zašto KK Bosna više nije evropski velikan. Ovo se pitanje danima poteže u javnosti, a uvijek je, imenom i prezimenom, Neko Drugi, kriv što je Bosna danas u A1 ligi, rangu ispod najvišeg ranga domaće košarke.


Primitivni instant-projekti gotovo ugasili klub

Nakon što je klub poslije rata tavorio u brojnim problemima i bio na prekretnici milenija pred gašenjem, u periodu najveće ekonomske ekspanzije države, svoju je ekspanziju doživjela i Bosna. Novac je ušao u klub i ekspresno se trošio za izgradnju ultramodernog krova Bosne, koja u tom periodu nije imala nikakve temelje. Svaki put kad bi se krov srušio, bio bi izgrađen novi, sve dok je novac ulazio u klub. Kad su sponzorske kompanije uvidjele da ne mogu izdvajati toliko novca zbog laganog početka globalne finansijske krize, krizu je počela osjećati i Bosna. Klub koji je imao jedan od najvećih budžeta u regiji nikad nije spadao među najbolje ekipe u njoj. Dok su svi okolni velikani pokušavali kreirati ekipu koja počiva na mladim igračima koje je jeftinije dovesti u klub i lakše isprofilirati u ono što klubu treba, Bosna je primjenjivala revolucionarnu tehniku dovođenja istrošenih košarkaša koji su uživali u noćnom životu Sarajeva i svojim plaćama više nego što je u njihovim partijama uživala publika.

I kad je nestalo novca, sklapali su se ugovori po principu “dođem ti”, jer je ego donosilaca odluka bio veći od prihvatanja da će klub morati krenuti u skromniju budućnost. Naravno, kad nekom “dođete”, obično će on doći vama i nekoliko puta moliti za novac, a onda će otići medijima i organima reda, što se desilo Bosni. Afera za aferom s dugovanjima igračima otkrila je da je klub u ozbiljnoj neizvjesnosti, a do dana današnjeg niko nije jasno utvrdio koliko novca Bosna konkretno duguje. Radi se o višemilionskom iznosu, jedino je to poznato.

Iako je lahko uperiti prstom u najveće krivce za takvo stanje, mnogo je kompleksnije prihvatiti moralnu odgovornost za takvo stanje, jer su svi navijači KK Bosne i sami kumovali propadanju kluba nedvosmislenim podržavanjem turbofolk-mentaliteta koji je tad u njemu bio prisutan. Kovanica “turbofolk-mentalitet” možda jeste malo gruba i agresivna, ali na najbolji način oslikava stanje i mentalitet hiljada navijača koji su u to vrijeme dolazili u Skenderiju gledati klub. Neko će godinama plaćati da vještački održava Bosnu na osmom mjestu u regionalnoj ligi, iako ispred njega uvijek ima barem tri ili četiri kluba s manjim budžetom? Zašto bi to neko radio?


Bosna je nepobjediva

Bosna danas igra u A1 ligi pod imenom Bosna Royal, nakon spajanja s KK Royal iz Sarajeva. Mnogi su ovu fuziju vidjeli kao simbol konačnog zakucavanja eksera u kovčeg nekadašnjeg prvaka Evrope, iako su ovakve tvrdnje prilično bezobrazne jer mnogi klubovi u regiji i svijetu, fudbalski i košarkaški, i nakon fuzije u potpunosti zadrže identitet, historiju i sve trofeje koje su do tada osvojili.

Studenti se s Royalom možda nisu spasili, ali su svi oni koji ih vole dobili priliku da se pregrupiraju i svoju veliku ljubav prema Bosni kanaliziraju na ispravan način. Royal može biti privremeno rješenje na putu ka ozdravljenju kluba, klasična kupovina vremena i potez koji se morao povući kako Bosna zaista ne bi nestala s košarkaške mape svijeta. Danas je situacija u klubu kojeg javnost stalno neopravdano ignorira znatno bolja nego što je bila kad je Bosna bila na korak od dna, iako klub igra A1 ligu. Finansije su mnogo sigurnije, pokrenuta je mnogo ozbiljnija škola košarke s ciljem da u budućnosti proizvodi igrače za Bosnu (za razliku od poslijeratne Bosnine “škole”), a klub ne pravi nepotrebne spektakle i ne povlači PR-poteze koji su samo PR-potezi i ništa više od toga.

Tako je, primjerice, u Bosnu ponovo došao Saša Vasiljević, playmaker koji je u klubu proveo malo više od dvije godine, ali je ostavio veoma dubok trag i među navijačima ima gotovo legendaran status. Naravno, upravo ovo bi bio klasičan primjer PR-poteza: Saša nije u Bosnu doveden prvenstveno kao igračko pojačanje koje u doigravanju za plasman u Ligu 12 treba pomoći svom nekadašnjem i sadašnjem klubu na putu oporavka.

Pomalo je tužno što veoma malo ljudi zna da je Bosna danas uopće u igri za povratak u Ligu 12, a iako ovi redovi nisu napisani na osnovu nikakve jasne argumentacije već pukog osjećaja, atmosfera u klubu je znatno bolja i izgleda da Bosna neće služiti za popravljanje koš razlike svojim protivnicima jednom kad se vrati u najjači rang takmičenja. Ljudi koji su u klubu, u okviru aktuelnih finansijskih mogućnosti, solidno su posložili klub i rezultati ozbiljnijeg rada od onog iz prethodne decenije bi uskoro trebali biti vidljivi.

Neće se oni manifestirati osvajanjem titule evropskog prvaka, jer je takvo što zbog promjena u globalnoj finansijskoj slici prosto nemoguće, ali Bosna bi ponovo mogla postati relevantan faktor na domaćem tlu, a za klub koji je donedavno bio pred samim gašenjem i to je uspjeh. Pjesma koju su navijači Bosne pjevali, sad već davne 1979. godine, na Sarajevskom aerodromu, a koja glasi:
Haj nek’ se čuje, čuje, haj nek’ se zna, da je naša Bosna nepobjediva, istinita je i danas, s tim da je kontekst promijenjen. Bosna je tad bila nepobjediva na parketu, a danas ona svoje značajnije bitke vodi mimo parketa. I polahko ih dobija, jer je Bosna nepobjediva.

Oznake:

Na vrh