Admir Mulaosmanović: "Alija Izetbegović se trebao povući još 1996."

Povodom 10. godišnjice od smrti Alije Izetbegovića, ali i kao svojevrsna najava skorog objavljivanja knjige o političkoj djelatnosti Alije Izetbegovića od 1990. do 2000. godine, s dr. Admirom Mulaosmanović razgovarali smo o tome istražuje li se u dovoljnoj mjeri život Alije Izetbegovića, kako o Izetbegoviću govoriti a izbjeći potpunu glorifikaciju ili negaciju, koje su najveće političke greške koje je Izetbegović pravio u ovom periodu, šta bi danas on vidio u stranci koju je osnovao i vodio duže od decenije...

29. Oct 2013. | 07:08 | Nedžad Novalić
13136

Admir Mulaosmanovic, historicar pozira i govori za NV u vezi Alije izetbegovica u Grand centru na Ilidzi u Sarajevu.

Dr. Admir Mulaosmanović naučni je saradnik u Institutu za istoriju u Sarajevu. Magistrirao je s temom “Bihaćka krajina 1971–1991. Utjecaj politike i političke elite na privredni razvoj”, a doktorirao pod mentorstvom prof. dr. Ive Banca na Sveučilištu u Zagrebu s temom “Politička djelatnost Alije Izetbegovića od osnivanja SDA (1990) do povlačenje iz Predsjedništva BiH (2000)”. Upravo bi ova disertacije uskoro trebala biti objavljenja kao prva knjiga koja naučno posmatra i valorizira političku djelatnost Alije Izetbegovića.


Kako danas, deset godina poslije, razumijevati Izetbegovića a pritom izbjeći potpunu glorifikaciju s jedne, odnosno potpunu negaciju s druge strane?

To isto pitanje sam i ja postavio na početku svog istraživanja. Ovih dana svjedočili smo raznim manifestacijama i to je bila jedna potpuna glorifikacija. Nauka je ta koja će dati koliko-toliko realnu sliku. Izetbegovića nema potrebe glorificirati. Njegovo djelovanje treba samo postaviti u određeni kontekst i stvari će se same pokazati. Sigurno je da se radilo o jednom moralnom i principijelnom čovjeku koji je donio veoma značajne odluke, i sasvim je logično da su neke odluke bile dobre a neke loše, jer je ljudsko djelovanje takvo kakvo jeste. U cijelom tom procesu vidi se njegova želja da u Bosni i Hercegovini bude mir, da se postigne dogovor, zalagao se za opstanak Jugoslavije, demokratski uređene, iako se danas ova činjenica kod Bošnjaka često prešućuje. Bio je to realan političar koji je svoje poglede temeljio i svoj legitmitet tražio u jugoslavenskim muslimanima. Razvoj događaja uvjetovao je i zaokret ka očuvanju Bosne i Hercegovine kao najznačajnijeg bošnjačkog interesa, jer je očuvanje BiH značilo i mogućnost opstanka i napretka Bošnjaka. Jednako se može pobjeći i od te totalne negacije samo ako pogledamo ko i na koji način kritizira Izetbegovića. Te je kritike vrlo jednostavno naučno demantirati. O Izetbegoviću treba govoriti nauka a ne pjesnici, veliki patrioti i drugi, jer nama kao narodu i kao državi trebaju naučni pristupi, a ne bilo kakvi hvalospjevi. Kad se njegovo djelovanje usporedi s djelovanjem Tuđmana i Miloševića, jasno se može doći do zaključka da je njegovo politika bila humana i mirotvorna.


Bakir Izetbegović, sin Alije Izetbegovića i član Predsjedništva BiH, prije nekoliko dana je izjavio da se historičari dovoljno ne bave istraživanjem života njegova oca?

Pročitao sam negdje tu njegovu izjavu, ali ne znam u kojem kontekstu je ona izrečena. Nije potpuna istina da se historičari ne bave proučavanjem Alije Izetbegovića. Već sam na Sveučilištu u Zagrebu odbranio doktorsku disertaciju o političkoj djelatnosti Alije Izetbegovića od osnivanja SDA do povlačenja iz Predsjedništva, i ta bi se disertacija uskoro trebala pojaviti u obliku knjige. Naravno, najlakše je odgovornost prebaciti na historičare bez razumijevanja u kakvim uvjetima rade bh. historičari. Politika i političari nisu svjesni koliko su istraživanja potrebna i koliko ona treba da budu sveobuhvatna, uz istraživanje ne samo u arhivima u BiH i regionu nego i u svim svjetskim centrima. Istraživanje perioda 1990-ih je započeto i ja se nadam da će i nakon objavljivanja moje knjige doći do objavljivanja i drugih knjiga kao rezultat sveobuhvatnog istraživanja Izetbegovića kao mislioca, državnika, nacionalnog lidera i sl. Ovdje se može postaviti i jedno kontrapitanje: zašto ne postoji institut, fondacija ili neki istraživački centar koji bi nosio ime Alije Izetbegovića i čija bi zadaća bilo proučavanje njegova života i rada. Za nečim takvim postoji realna potreba, ali ne postoji volja, prije svega politička. Alija Izetbegović jedan je od najznačajnijih Bošnjaka u 20. stoljeću, ako ne i u cijeloj bošnjačkoj historiji. Zbog te činjenice mi bismo trebali naučno valorizirati njegovu poziciju ali i istaknuti značaj Izetbegovića za naš narod tako što će jedna značajna naučna institucija nositi njegovo ime. Mislim da je to jedan normalan put koji je na Zapadu već isproban i samo ga treba preslikati. Nešto se na tom fonu pokušalo s osnivanjem Muzeja Alije Izetbegovića, koji, iako ne želim biti previše kritičan, nije najbolji način, jer se prema Aliji Izetbegoviću treba odnositi mnogo suptilnije, ozbiljnije i naučnije. Vjerujem da je Bakir Izetbegović bio dobronamjeran, i on zna da se ja bavim proučavanjem života njegova oca, ali, jednostavno, neophodno je da prođe određeno vrijeme pa da nama historičarima budu dostupni arhivi i arhivski dokumenti. Historija kao nauka jeste spora, ali je i na političarima da prepoznaju ko može obavljati relevantna naučna istraživanja.


Vi ste Izetbegovića u svojoj disertaciji posmatrali, prije svega, kao političara. Je li moguće odvojiti Izetbegovića političara od Izetbegovića intelektualca? Koliko je sraslost ta dva njegova identiteta bila smetnja njegovom političkom djelovanju?

Naravno da nije moguće odvojiti njegov politički od intelektualnog backgrounda. Također, tačno je da je to ponekad smetalo njegovom političkom odlučivanju. Kad je u pojedinim trenucima trebalo djelovati pragmatično, skoro makijavelistički, Izetbegović je bježao u eshatalogiju i u tim trenucima iz njega je progovarao vjernik koji sudbinu prepušta Bogu. Ipak, s druge strane, upravo ta intelektualna pozadina njega je od običnog političara izdizala u sferu istinskog državnika u onom platonovskom smislu, prema kojem filozofi treba da vladaju. Da, za neke konkrRealno, nakon skoro četiri godine rata, pregovora u Daytonu te srčanog udara koji je preživio neposredno nakon toga, Izetbegović je bio potrošen. Možda je najbolja odluka u tom trenutku bila da se povuče. U tom smjeru, najveća greška je nesređivanje situacije na unutrašnjem planuetne političke poteze to mu jeste smetalo, ali ga je opet stavljalo na jedan pijadestal na koji je malo koji južnoslavenski političar dospio, to mu je davalo jednu auru mudrosti, što su mu mnogi i priznali.


Kad se prati razvojna linija Izetbegovića kao političara u periodu 1990–2000, koje su najznačajnije promjene i kad su se one desile?

Značajan prijelomni moment je svakako kraj 1991. kad on postaje svjestan da Jugoslavija neće opstati, da je borba za BiH vrlo neizvjesna i da će biti veoma žestoka. Tada se krenulo u priču o nezavisnosti BiH što se i dogodilo referendumom iz februara/marta 1992. Drugi značajan moment jeste njegov pristanak da pregovara s agresorom, odnosno s Karadžićem i Bobanom krajem 1992. To mu danas mnogi spočitavaju kao izdaju Platforme Predsjedništva BiH, što, u osnovi, ne odgovara istini, jer je međunarodna zajednica jasno tražila da se pregovara s onima koji su u tom trenutku predstavljali realnu političku i vojnu moć, a to su bili Karadžić i Boban. Kraj 1993. i početak 1994. također predstavljaju značajan prijelomni trenutak kada Izetbegović doista staje na poziciju bošnjačkomuslimanskog vođe.


Krajem 1993. dešava se i Bošnjački sabor na kojem Izetbegović prihvata ideju Republike Bosne kao bošnjačke nacionalne države?

To je period nakon što su iznevjerena sva obećanja međunarodne zajednice, nakon nebrojenih zločina, u vrijeme kada je aktuelan Vens-Stoltenbergov plan o podjeli BiH na tri etničke cjeline koje bi činile jednu uniju. Nakon svega toga, Izetbegović nije izdao ideju BiH kao multietničke države, ali je sasvim jasno kazao da je u tom trenutku primarni interes da se spriječi nestanak bošnjačkog naroda i da se sve treba podrediti tom interesu. Nakon toga mi vidimo jednog odlučnog čovjeka, vidimo Izetbegovića kao pobjednika, kako na vojnom tako i na političkom polju. Na sjednicama Predsjedništva i Skupštine on od ovog perioda više nema strpljenja za neka široka obrazloženja, traži da se razgovara o konkretnim i mogućim stvarima, ne želi gubiti vrijeme. Izetbegović na Bošnjačkom saboru jeste bio prihvatio plan podjele BiH koji je bio predviđen Vens-Stoltenbergovim planom jer je apsolutno bio zabrinut za mogućnost opstanka Bošnjaka. U tom trenutku on kao da je bio prihvatio da ne postoji mogućnost opstanka BiH, što se može vidjeti i iz njegovog uvodnog govora na tom saboru. Ali ideja o podjeli BiH nije Izetbegovićeva, već je to ideja i plan na kojem su radili susjedi, a koji je u dobrom dijelu podržavala i međunarodna zajednica. Bošnjački sabor dešava se u vrijeme pogroma nad Bošnjacima i gotovo totalne političke i vojne izolacije. Kad je kasnije došlo do niza pobjeda na vojnom planu, situacija se počela mijenjati i Izetbegović više nije bio spreman prihvatiti nešto takvo, nego je u svim pregovorima nastojao izvući što više. Sve ovo vrijeme Izetbegović i ta probosanska politička elita borili su se s vjetrenjačama, ali su na kraju uspjeli, jer danas postoji kakva-takva BiH s kojom vjerovatno niko nije zadovoljan, ali je treba nadograđivati.


Izetbegović je pred samu smrt rekao da je svjestan da je tokom političke karijere napravio određene propuste, greške. Koje su to njegove najveće greške?

Teško je sada reći koje su najveće greške jer mi kao historičari detektiramo činjenice i procese. Po mom mišljenju, mnogo politički nepotrebnih grešaka napravljeno je nakon 1996. godine. Kad govorimo o ratnom periodu, tu je teško bilo šta nazvati greškom, zbog sveopćeg konteksta djelovanja. U poslijeratnom periodu, kada je trebala jedna čvrsta ruka koja će urediti stvari na onom teritoriju kojim se vladalo, došlo je do situacije da je zavladala nepravda, mito i korupcija su došli do izražaja, lokalni predstavnici postali su lokalni moćnici koji nikome nisu odgovarali.

U tom segmentu Izetbegović može i treba snositi određenu vrstu odgovornosti, jer je bio prvi među Bošnjacima i vjerujem da je tu napravio niz propusta. Naravno, i u tom kontekstu treba gledati njegovo sveukupno stanje. Realno, nakon skoro četiri godine rata, pregovora u Daytonu te srčanog udara koji je preživio neposredno nakon toga, Izetbegović je bio potrošen. Možda je najbolja odluka u tom trenutku bila da se povuče. U tom smjeru, najveća greška je nesređivanje situacije na unutrašnjem planu.


SDA je ostala kao svojvrstan nasljednik političke zaostavštine Alije Izetbegovića. Šta bi danas, deset godina poslije, Izetbegović vidio u SDA?

SDA se donekle s pravom smatra legitimnim nasljednikom Alije Izetbegovića, ali i neke druge stranke imaju dobrim dijelom jednako pravo, kao što je to, recimo, SDA. Kad o tome govorimo, mislim da mi kao narod treba da baštinimo ideje i političku filozofiju Alije Izetbegovića, a ne neka politička stranka. Izetbegović je bio na čelu jednog nacionalnog pokreta, dok je SDA danas jedna profilirana politička stranka s kojom Alija Izetbegović danas ne bio imao mnogo suglasja niti bi bio zadovoljan današnjom SDA. Koliko mogu primijetiti, tamo dominiraju karijeristi, a Alija je nebrojeno puta rekao da takvu vrstu ljudi ne voli. Danas u SDA ima malo ideja o altruizmu, malo požrtvovanosti, moralnosti, idealizma, stavljanja općeg iznad pojedinačnog interesa. Ako je prva garnitura SDA na čelu s Alijom Izetbegovićem bila idealistička, a današnja karijeristička, nadamo se da bi jedna nova generacija koja se rađa u ovom vremenu mogla to sve nivelirati i tu političku opciju postaviti na zdrave noge, jer nam jedna tako jaka SDA treba.

Na vrh