Afrička svakodnevnica: Čekajući Mugabeov kraj

Različite države u različitim okolnostima pribjegavaju određenim aktivnostima da bi osigurale svoje interese. Na jugu Afrike smještena je država Zimbabve kojom već 35 godina suvereno upravlja Robert Mugabe. Kako je ove godine Zimbabve pogodila najveća suša u posljednjoj deceniji, Zapad razmišlja kako djelovati. No, kako je na čelu te države njima omraženi Mugabe, treba pronaći odgovarajuće mehanizme za djelovanje u ovoj siromašnoj zemlji koja je dodatno osiromašena sankcijama Evropske unije

8. Nov 2015. | 19:53 | Armin Sijamić
49157

49157.jpg

Vladavina Roberta Mugabea, osim prvih godina kad je donio nezavisnost svojoj državi, te nekoliko kasnijih odluka, narod Zimbabvea je mnogo koštala. I danas, kad ima 91 godinu, Mugabe ne želi odstupiti s vlasti. Ali da bi se u potpunosti, ili barem većim dijelom, mogla shvatiti današnja pozicija ali i važnost ove države, treba se vratiti u nedavnu historiju i kratko se osvrnuti na dolazak Mugabea na vlast, te na njegovu političku viziju Zimbambvea i način na koji je na to reagirao Zapad koji Afriku nikad nije prestao gledati kao sirovinsku bazu za razvijenu ekonomiju država Zapada.

Mugabe je, kako kažu historijski podaci, bio veoma nadaren student koji je stekao različite diplome u obrazovanju, čak i one iz Velike Britanije, Južne Afrike, Tanzanije i naravno iz Zimbabvea. Sve to, u određenom periodu njegovog života, kvalificiralo ga je kao političara s kojim je moguće uspostaviti saradnju, međutim to nikad nije išlo lahko jer je Mugabe svim silama želio uništiti svaku vezu današnjeg Zimbabvea s njegovom kolonijalnom prošlošću.


Refleksije kolonijalizma

Zimbabve je svoju nezavisnost od Velike Britanije dobio tek 1980. godine, kad je prestala da postoji Južna Rodezija, britanska kolonija koja je imala snažne veze s tadašnjim južnoafričkim režimom protiv kojeg se borio Nelson Mandela. Postojanje Južne Rodezije bilo je nastavak britanske kolonijalističke politike u ovom dijelu svijeta kako bi Britanija došla do jeftinih sirovina.

U praksi na terenu to bi izgledalo prilično jednostavno: bjelačka manjina koja je eksploatirala crnačku većinu i radila sve da se takvo stanje zadrži. Mugabe nije bio na takvom stanovištu, kao ni njegovi sunarodnici, pa su gerilskom borbom izborili svoju nezavisnost. Međutim, posljedica kolonijalizma nije se lahko riješiti ni danas.

Mugabeova partija, Zimbabveanska afrička nacionalna unija – Patriotski front (ZANU –PF), bila je na čelu borbi protiv kolonijalističke vlasti, pa je stoga Mugabe postao heroj u svojoj državi. Odmah po dobijanju nezavisnosti postao je premijer Zimbabvea i na toj poziciji ostao narednih sedam godina. Nakon toga postaje predsjednik, a ustavnim promjenama omogućio je svoje ponovno kandidiranje te na toj poziciji ostaje do danas.

Izbori na kojima redovno pobjeđuje, opozicija opisuje neslobodnim uz prisutne izborne krađe. Međutim, bilo je i izvještaja (naprimjer, na izborima održanim 2013. godine), poput onih sačinjenih od afričkih posmatrača, da su izbori prošli u demokratskom ozračju. Naravno, ovakva konstatacija nije tačna, jer desetljeća gomilanja svojih kadrova na sve ključne pozicije u državi opoziciji u mirnoj borbi ne ostavlja nikakve izglede za promjenu.

Do 2000. godine za Zimbabve je mnogo toga išlo u dobrom smjeru, a 1997. godine bio je jedna od najvećih ekonomija u cijeloj Africi. Ekonomija je bila stabilna i uglavnom je bilježila rast svake godine. Opismenjavanje je bila važna stavka u državnim programima, pa je, prema podacima iz 2000. godine, stanovništvo Zimbabvea imalo stopu pismenosti od 90 posto, što je više nego u bilo kojoj drugoj afričkoj državi.

Međutim, upravo te godine počinju problemi koje Zimbabve ima i danas, a i taj problem snažno je vezan za doba kolonijalizma. Upravo te godine Mugabe odlučuje početi s oduzimanjem obradive zemlje od preostalih bijelaca koji su kontrolirali oko 70 posto obradivih površina u toj državi, iako je njihov broj u ukupnom broju stanovnika bio manji od jedan posto. Zemljište je dodijeljeno autohtonom crnačkom stanovništvu koje je nastavilo voditi spomenute farme. Od 2000. godine pa do danas ekonomija ove države je u katastrofalnom stanju, a sankcije koje je uvela Evropska unija samo su pospješile to propadanje.

Prema različitim procjenama 1980. godine, kad je Zimbabve postao nezavisna država, tamo je djelovalo oko 6.000 farmera bijelaca, a danas se taj broj procjenjuje tek na 300, s tendencijom smanjivanja, jer su mnogi od njih zapali u velike finansijske probleme. Danas, petnaest godina kasnije, izvijestio je početkom oktobra britanski “The Guardian”, crni farmeri zovu bijelce natrag u državu, jer trebaju njihovu pomoć zbog njihovog “iskustva” u vođenju farmi.

Ove godine Zimbabve je pogodila suša, a žetva kukuruza bila je veoma loša pa će se čak 1,5 miliona ljudi naći u potrebi za hranom. Drugim riječima, katastrofalna odluka da se iz države protjeraju oni koji znaju kako raditi, iako su tu došli kao kolonizatori, bacio je današnji Zimbabve u očaj u trenucima dok je Mugabe u veoma lošem psihičkom stanju, jer je, prema izdanju magazina “The Economist”, od 3. oktobra ove godine svoj isti govor pročitao dvaput u Parlamentu u samo tri sedmice.


Važnost Zimbabvea

Ono što je Mugabea odlikovalo tokom posljednjih 20 godina njegovog mandata jeste potpuno samostalno djelovanje na međunarodnoj političkoj sceni. Naime, 1998. godine, tokom Drugog kongoanskog rata, koji je još poznat pod imenom Veliki afrički rat, Zimbabve je odlučio pomoći predsjednika Konga Laurenta Kabilu. Na njihovoj strani još su učestvovale Namibija, Angola, Čad te različite milicije naroda Hutu, a zemlje protivnice su bile Uganda, Ruanda, Burundi te milicije koje su činili Tutsi.

Taj rat je mnogo koštao vlast Zimbabvea, prvo u ekonomskom smislu jer je doveo do značajnog odliva novca iz države, a nakon toga i u političkom smislu jer je ratovao protiv tri države od kojih pojedine do danas imaju odlične veze sa Zapadom.

Nakon izvršenog genocida, rat u Kongu se nije vodio samo zbog političkih razmiric Osim MMF-a zasad ne postoji niko ko je spreman Mugabeu posuditi novac koji mu treba kako bi isplatio plate vojsci i policiji, intitucijama koje su garant njegovog ostanka na vlasti a, on je ustvari bio rat za kontrolu vodenih tokova, ali i velikih nalazišta zlata, platine, dijamanata i cinka koji su i danas predmet sporova širom Afrike. U konačnici, samo se rijetke države mogu odbraniti od destabilizacije, jer oni koji odlučuju da napadaju, izvršiteljima iz različitih milicija daju dio plijena iz kojeg se oni finansiraju.

Način na koji se danas finansiraju teroristi ISIL-a u Iraku i Siriji nastavak je ovakvog djelovanja koje je već viđeno u Africi, kad izvana podržana naoružana milicija oduzima prvenstveno resurse zemlje koju napadaju (u slučaju Iraka i Sirije to je nafta) te nakon toga kupuje oružje i plaća nove snage da se dalje bore. Mugabe je to i prepoznao tokom rata u Libiji, pa je javno branio Gadafija i njegovu vladu tražeći od Zapada da prestane napadati ovu državu.

Ovakvom politikom Mugabe je sebi stvorio bezbroj neprijatelja koji očekuju njegov pad već godinama. Možda svjesna upravo takvog scenarija, ni Kina danas nije prisutna u ovoj državi u mjeri u kojoj je bila ranije.

Njegov odnos sa Zapadom, a prvenstveno s Evropskom unijom, u najmanju je ruku čudan. Stalno zahlađenje i zatopljavanje odnosa jasno pokazuje da se iza tog odnosa ne krije ništa drugo nego borba za prevlast u ovoj državi. Tokom augusta 2011. godine Evropska unija je smatrala da se dijamanti mogu uvoziti iz Zimbabvea, a prije toga, tokom 2009. godine, donesena je zabrana uvoza dijamanata iz ove države zbog loših uvjeta rada u rudnicima, a posebno rudnika Marenge.

U trenucima kad nije u dobrim odnosima s Evropljanima, Mugabe je znao pozivati na jedinstvo nacije, jer je država u “ratu protiv globalnog kapitalizma”, a u trenucima kad je izabran za ambasadora UN za turizam, pozivao je na saradnju. Evropska unija ga je već odavno stavila na listu nepoželjnih u EU, ali nakon što je izabran za šefa Afričke unije početkom ove godine, Mugabe može slobodno putovati u Evropsku uniju.

Ovakav način djelovanja Mugabea, uz stalno pronalaženje nekog rješenja za tešku situaciju, do sada je primjenjivao i na unutrašnjem političkom planu. Potpuno je uništio opoziciju koju je optužio da je finansirana iz SAD-a i evropskih država, pa danas u ovoj državi ne postoji ozbiljna opoziciona politička snaga.

Međutim, beskonačni sukobi sa svima, a bez moćnih saveznika izvan države, Zimbabve je tokom 2008. godine uvelo u Ginisovu knjigu rekorda. Naime, inflacija je bila toliko velika da je štampana novčanica od 100 milijardi zimbabveanskih dolara. Nakon toga Mugabe je odlučio da se u Zimbabveu koristi američki dolar.


Budućnost Mugabea

Ako su tačni medijski izvještaji da je Mugabeovo zdravlje narušeno, onda se može reći da su pred Zimbabveom teški dani. Čak i u slučaju da je najzdraviji, Mugabe teško da može naći kvalitetna rješenja za današnju ekonomsku i političku situaciju. Mediji su javili da postoje snažne struje unutar Mugabeove partije koje žele njegovu smjenu, jer situacija to zahtijeva.

No, ekonomija je u katastrofalnom stanju. Prvo, urod kukuruza je značajno opao ove godine. Drugo, uvoz je odavno premašio izvoz, a čak i izvoz duhana iz ove države, koji je jedan od najznačajnijih privrednih grana, doživljava usporenje.

Čak i u segmentima koje Mugabe ne kontrolira, a važni su za njegovu državu, stvari ne idu baš najbolje. Naime, tri miliona Zimbabveanaca radi u susjednoj Južnoj Africi i tamo je ekonomski rast usporen. Valuta Južne Afrike ove godine je izgubila 15 posto od svoje vrijednosti u odnosu na američki dolar. Koliko je ova država važna za Zimbabve govori podatak da radnici u Zimbabve iz Južne Afrike donesu više od 830 miliona dolara godišnje i oni učestvuju sa 10 posto u ukupnoj potrošnji Zimbabvea.

Kriza se osjeća u svim segmentima društva. Čak su dvije najveće telekomunikacijske kompanije u državi smanjile plaće za 35, odnosno 15 posto. Sad kad Mugabe nema novca, javlja se potreba dodatnog zaduživanja države, ali, osim Međunarodnog monetarnog fonda, zasad ne postoji niko ko je spreman da Mugabeu posudi novac koji treba za isplatu plaće vojsci i policiji koji su garant njegovog ostanka na vlasti. Oko 80 posto Vladinih izdataka otpada na plate državnim službenicima.

The Economist je izvijestio da postoje indicije da se plate ne isplaćuju ni tajnoj policiji, a to bi mogao biti i početak kraja Mugabeovog režima ako se interesi pobunjenih frakcija u stranci podudare sa interesima svjetskih ili regionalnih sila.


Bogatstva Zimbabvea

Nije slučajno da postoji ovoliko interesiranje za Zimbabve. Ova država ima velike hidropotencijale, što je od suštinske važnosti za Afriku. Međutim, ona ima nešto što interesira i mnoge države svijeta. Zimbabve je vrlo bogat mineralima od kojih su neki veoma rijetki i skupi. Dokazano je da u ovoj zemlji postoje velika nalazišta dijamanata, platine, urana, bakra, nikla, zlata, željeza i mnogih drugih ruda. Zasad ovi potencijali nisu dovoljno iskorišteni zbog Mugabeovog načina vođenja države. Govoreći o najvećim trgovinskim partnerima Zimbabvea, treba spomenuti da na Južnu Afriku otpada čak 40 posto, na Evropsku uniju 15 posto, na Kinu 10 posto i na Kongo devet posto. Iz ove ove kratke liste trgovinskih partnera Zimbabvea jasno se vidi da postoji interesiranje za ovu državu i u drugim dijelovima svijeta. Za neiskorištene takve mogućnosti krivica leži upravo u Mugabeu, ali i impozantna lista mineralnih bogatstava pokazuje zašto od svih afričkih i svjetskih diktatora mora upravo s vlasti otići Mugabe.

Na vrh