Amel Mekić: "Dokaz sam da trud pobjeđuje"

Šampionska priča neumornog borca, bezrezervnog patriote i velikog čovjeka. Nakon odlaska u penziju, najbolji bh. džudist svih vremena Amel Mekić za Novo vrijeme otkriva koliko vjera u sebe, predanost profesiji i lijepi odnosi u porodici pomažu u prevazilaženju svih prepreka i poručuje da će dati sve od sebe za popravljanje stanja u bh. sportu

7. Apr 2014. | 10:01 | Omar Tipura
21010

Kažu da ključ pobjede nije u nanošenju snažnog udarca protivniku, nego u podnošenju snažnih udaraca od njega. Kad to konvertiramo na cijeli život, a ne samo na mogućeg rivala u nadmetanju pesnicama, onda zapažamo da i sebi možemo biti neprijatelji. To se ogleda u ljudskoj svijesti o odricanju i zalaganju, u poštivanju samog sebe, u našoj snazi na tronu i unutrašnjoj borbi u bezizlaznim situacijama.

Takvu ideologiju smo pronašli kod Amela Mekića, jer ako je iko bio jak u podnošenju životnih udaraca, onda je to Amel Mekić. Kao tinejdžer spavao je po salama bez grijanja i radio kao konobar da bi platio pripreme. Osam puta je lijegao “pod nož” i svaki put se vraćao jači. Svoju moralnu vertikalu pokazao je odbijanjem tuđih državljanstava i odricanjem od sportske stipendije, iako ju je mogao primati još dvije godine. Stipendiju posvećuje mlađima i nada se da će doći u ruke onoga ko voli ovu državu i ovaj sport kao što ih voli on.


Koje su vas ljepote džuda natjerale da to bude vaš životni put?

Džudo je uvijek imao značajnu tradiciju u Bosni i Hercegovini, a sve je počelo spontano i slučajno jer sam prvi trening imao na nagovor komšije Nihada Kukana. Džudo je spoj svega – snage, brzine, vještine i pameti, tako da onima koji ga počnu trenirati pokaže čari koje drugi ne mogu shvatiti. Mogu kazati da je sport generalno najteža, najzahtjevnija, ali i najljepša stvar na svijetu. Od čovjeka pravi mentalno sposobnijeg, jačeg i izdržljivijeg čovjeka koji će imati radne navike, jača ga karakterno u i doprinosi formiranju kvalitetne i pozitivne ličnosti.


Je li treniranje džuda u počecima iziskivalo velika odricanja i materijalno ulaganje?

Naravno da jeste u početku, jer nije lahko u nekom nesistemu napraviti rezultat i “ugurati” se u svjetsku elitu. Za takvo nešto moraš biti posvećen. Ja sam faktički živio za džudo dvadeset i četiri sata. Nisam otišao na maturu ni u osnovnoj, ni u srednjoj školi jer sam bio posvećen samo sportu. U raji su me zvali “freak” zbog toga. U krevet sam uvijek išao prije jedanaest sati i budio se rano da bih mogao izdržati dva-tri treninga, a sve sam uklapao kako ne bih izostavio školu.

Već 1993. godine počeo sam trenirati dvaput dnevno, ponekad i triput, tako da se to kompenziralo do neke 1998. godine. Dakle, pet godina sam trenirao veoma naporno razmišljajući kako napredovati, kako se razlikovati od drugih i kako nešto promijeniti da biste osigurali da budete najbolji.


Sigurno ste nekad željeli odustati. Koji je faktor utjecao na to da nastavite dalje?

To je bila upornost. Na početku nije bilo tako sjajno. Odete na takmičenje, izgubite. Odete ponovno i opet izgubite; negdje dobijete, negdje budete treći. Jednostavno me to još više motiviralo i davalo snagu da se tome profesionalnije posvetim. Najveća borba bila je sa samim sobom, a onda se desio neki neočekivani “klik” i postao sam najbolji u klubu.

Svi su mislili da se to dešava preko noći, a samo sam ja znao da sam trenirao pet puta više od svakog drugog u klubu. S tim čovjek treba da se rodi, ja sam bio dovoljno svjestan i znao sam da rezultat neće izostati ako budem najpredanije radio i najviše se trudio. Mislim da je u čovjekovoj svijesti i karakteru već upisano ono šta će on biti.


Kad ste počeli naplaćivati svoj trud?

Ja nikad nisam trenirao da nešto zaradim i da postanem bogat. Uvijek sam trenirao radi sebe, želeći pokazati neku univerzalnu vrijednost koja će se cijeniti i poštovati u svijetu. To sam postigao i uvijek kad zatvorim oči pred spavanje sjetim se svoje medalje i budem zadovoljan.

Prve pripreme platio sam radeći kao konobar na “Hecoprom pijaci”, i sve što zaradiš potrošiš za pripreme, platiš sebi kimono. U kasnim tinejdžerskim godinama išao sam na pripreme u Split, jer je njihov džudo-klub bio vrlo kvalitetan. To su bile najturbulentnije godine, prijelomno vrijeme u kojem čovjek treba odlučiti šta će biti i čime će se baviti.

Kad sam išao u Split dobijao bih sredstva koja su mogla “poklopiti” pet dana, ali ja sam želio ostati duže kako bih više naučio. Zbog toga sam spavao u sali. A pošto su to bile periodične pripreme od po deset-petnaest dana, kad se sve sabere, otprilike godinu i po sam proveo spavajući u sali, bez televizora, bez grijanja, bez igdje ičega. Eto koliku sam ja volju imao.

Tek kad sam krajem 2000. godine počeo sarađivati sa svojim trenerom Branislavom Crnogorcem, on je završavao sve finansije, omogućio mi je da zaokružim tu stvar i da svu svoju energiju usmjerim samo na takmičenje. Stvarno sam imao sreću da se susretnemo kad mi je bio najpotrebniji. Bio je moj životni mentor koji mi je svoje znanje prenio na najbolji mogući način. Ne znam na koji način se njemu mogu zahvaliti.


Koliko u džudo ulažu druge zemlje u odnosu na Bosnu i Hercegovinu?

Sve zavisi od zemlje do zemlje. Kod većine je sve već sistemski riješeno tako da u zemljama kakve su Azerbejdžan i Rusija olimpijski pobjednik dobije milion i po dolara za zlato. Također Brazil, Francuska i Japan mnogo daju. Znate, kad je zakonom određeno da ćete dobiti pare ako napravite rezultat, onda vam se i trenira.

Kad je u pitanju bh. sport i sve reprezentativne selekcije, njih održava prvenstveno Kanton Sarajevo, bez kojeg bi sve ovo bilo nemoguće. U posljednje vrijeme, otkako je premijer Nikšić preuzeo Vladu Federacije, i na tom se polju napravio pomak. Također, Općina Centar finansirala je neke od mojih priprema, a od sponzora imao sam pomoć “BH Telecoma”.


Koja takmičenja biste posebno izdvojili?

Najdraže mi je bilo kad sam kao kadet postao kadetski, juniorski i seniorski prvak države. To je bilo prvo zajedničko takmičenje na kojem su učestvovali takmičari iz cijele Bosne i Hercegovine i tad sam bio prvi. Ta medalja mi je nekako ostala u srcu, i ona kad sam postao evropski prvak u Istanbulu 2011. godine. To su mi najdraže dvije medalje koje me ispunjavaju i čine me sretnim i ponosnim.


Šta sve prođe kroz glavu osobi koja iz ovako male zemlje postane prvak Evrope?

Kad imate osam operacija i kad najspremniji doživite neku povredu koja se mora operativno tretirati, pa poslije operacije rehabilitacija, pa onda opet treninzi. I kad se nakon svega popnete na pobjedničko postolje znajući da ste pet puta teže radili, zahtjevnije i krvavije nego svi ostali, vjerujte, obuzmu vas takva osjećanja koja se ne mogu ni opisati ni dočarati. Cijeli život prođe u blicevima, od onih teških do onih lijepih trenutaka, i sve se izvrti za tri minute, a pogotovo kad svira himna – onda je to nemoguće opisati. Bilo je toliko adrenalina da ja nisam bio ni svjestan gdje sam, ko sam i šta sam.

Kad sam poslije ceremonije otišao u sobu, cijelu noć nisam mogao zaspati. To je bio osjećaj kad ne znate hoće li čovjek plakati ili se veseliti. Ostanete izgubljeni. Cijelu noć sam se zahvaljivao dragom Allahu na svemu što mi je podario, što mi je pokazao da ako čovjek radi predano, iskreno, maksimalno i ako živi za nešto, onda može postići sve što želi. Mislim da sam ja pravi dokaz toga.

Foto: Sulejman Omerbašić
Amel Mekić pozira s brojnim medaljama koje je osvojio u karijeri (Foto: Sulejman Omerbašić)


Pred Olimpijske igre u Pekingu 2008. godine doživjeli ste veoma tešku povredu. Šta se tačno desilo i kako ste to sve podnijeli?

Kad sportist doživi najkompleksniju povredu, a to je pucanje prednjih križnih i zadnjih križnih ligamenata, oštećenja hrskavice i meniskusa, i kad vam doktori kažu da je veliko pitanje ne to hoćete li se ikad više baviti sportom, nego hoćete li ikad više moći normalno trčati, i vi dođete kući, osamite se, šta sve tada prođe kroz glavu! Ne samo da sam plakao ja, plakala je i moja supruga koja je bila u osmom mjesecu trudnoće. To su najteži trenuci u mom životu, jer sam dva mjeseca faktički ležao nepokretan.

Operirao sam se sredinom marta u Opatiji i trebao sam se takmičiti 14. augusta na Olimpijskim igrama, a samo proces rehabilitacije je trebao trajati minimalno sedam mjeseci. Kad je počela operacija, doktor je vidio da je pokidano više nego što treba, pa je potpuno rasporio nogu tako da su na tom mjestu ostale samo kosti, kao Terminatoru u filmu. I rekao je: “Amele, ako želiš na Olimpijske igre, ja ću ti ugraditi šest šarafa i tome dodati još jedan dio poput žice. Ili to, ili nećeš ići na Olimpijadu!” Odgovorio sam: “Ugradite vi sve, ja želim ići na Olimpijske igre.”

Inače, to je daleko najteži i najduži dan u mom životu. Već narednog dana sam u malom autu krenuo za Sarajevo, pošto nismo imali novca da ostanem u bolnici, a putovao sam dvadeset sati.


Takva borba je pokazala vašu želju za uspjehom i nije zaslužila kritike četiri godine kasnije nakon Olimpijade u Londonu. Jesu li vas kritike emocionalno poljuljale?

Pa i nisu. Znate, to je ta nestručnost kod većine novinara. Evo, isto se radi kad je riječ o nogometnoj reprezentaciji. Mediji spominju četvrtfinale, polufinale. Neke činjenice treba realno uzeti u obzir i vidjeti kako stvari stoje. Ja sam tad bio dvanaesti na rang-listi, a protivnik od kojeg sam izgubio bio je treći i već je bio svjetski prvak. Mene je savladao nakon pet minuta, a naredne tri borbe za manje od minutu i po, da bi kasnije ušao u borbu za finale i izgubio od olimpijskog pobjednika. To je bio samo peh, jer bi se i ja borio za finale da sam njega prošao. Najveći problem našeg društva je to što ne cijenimo sami sebe, zato nas ni drugi ne cijene.


Šta može osoba, koja je do uspjeha prošla “pakao” našeg sporta, poručiti mladima?

Poručujem im da vjeruju u sebe i da žive za ono što rade, jer kad-tad će doći do željenog rezultata. Neka ne očekuju preveliku pomoć od drugih ljudi. Neka se umrežavaju i pomažu jedni drugima, jer niko im neće dati nešto ako sami to ne preuzmu i ako ne naprave svoje sisteme. Iskreno se nadam da ću nakon uspješne sportske karijere napraviti radikalne promjene u sportu i omogućiti da svi sportski radnici koji mogu utjecati na promjene zapravo određuju sport. Nadam se da ću biti dovoljno mudar, napraviti kategorizaciju u sportu, cijeli sistem podrediti tome, i da će novac, koji treba doći do naših najvećih potencijala, doći upravo u njihove ruke jer ovako kako sad ide – putem rodbinskih veza i poznanstava – jednostavno ne smije ići.


Vi ste doktorirali, aktivni ste u politici, želite biti uspješan trener i na sve načine pomažete društvu. Koji je motiv svega toga?

Motiv je patriotizam. Nakon što sam 2001. godine osvojio peto mjesto na Svjetskom prvenstvu, bio sam najmlađi učesnik prvenstva, onda sam dobio ponudu od Švedske, Slovenije i Holandije da dobijem njihovo državljanstvo. Nisam prihvatio, jer u meni bije bosansko srce. Nikad nisam volio odgovor kad neko kaže da se nešto ne može uraditi. Kad se čovjek maksimalno trudi, pronaći će način da neki problem riješi. Također smatram da se i u Bosni i Hercegovini može naći izlaz i da će ova država, ako Bog da, doživjeti dane kad će postati prepoznatljiva i ekonomski jaka i stabilna, ne samo u regionu već i u Evropi.


Pošto svojim dosadašnjim izjavama često pokazujete neutaživu ljubav prema porodici, posebno supruzi i kćerki. Kakvu sliku o sebi želite kreirati u njihovim očima?

Kad se čovjek bavi vrhunskim sportom, kad doživi toliko pritiska, toliko teških treninga, toliko emotivnih padova, razočarenja, to je stvarno velika borba, i ako nemate jako uporište u porodici – u roditeljima, u svojoj supruzi, u djeci – onda nećete daleko dobaciti. Ja mogu kazati da sam bio sretan, roditelji su me maksimalno podržavali i ulagali u mene sve što su imali. Poslije je tako nastavila moja supruga koja je, s mojom kćerkom, bila najveća žrtva. Jer imati jednog sportistu u kući je veoma teško, pošto je to osoba s pet lica – zavisno je li vrijeme treninga, povrede ili skidanje kilograma u pitanju.

Tim ljudima koji učestvuju u pravljenju jednog šampiona vrlo je teško. Iskreno se nadam da su one zadovoljne, da su svi oni zadovoljni i, evo, sad imam mnogo više vremena za njih. Posvetio sam im se maksimalno. Iskreno se nadam da ću im nadoknaditi sve vrijeme koje nisam bio s njima.


Hoće li Vam Olimpijski savez osigurati penziju kao nagradu za sve što ste uradili?

Nagradit će, ali tu dolazimo do jednog paradoksa. Nadam se da će Zakon o sportu biti promijenjen, a ne ostati mrtvo slovo na papiru kao što je sad, jer za razliku od zemalja u regionu gdje osvajače svih medalja sa svjetskih, evropskih i olimpijskih prvenstava nagrade penzijom, jedino Bosna i Hercegovina nagrađuje sve medalje osim srebra i bronze s evropskog prvenstva. Zbog toga Hamza Alić neće dobiti penziju, jer je bio drugi. Ja da sam bio drugi, nikad penziju ne bih dobio.


Za kraj, šta za vas znači Bosna i Hercegovina?

Sve. Kratko i jasno: sve!


Biografija:

Amel Mekić rođen je u Sarajevu 1981. godine. Sa sedamnaest godina postao je kadetski, juniorski i seniorski prvak Bosne i Hercgovine, a tokom cijele karijere više od dvadeset puta osvajao je državno prvenstvo. Više puta je proglašen sportistom godine naše zemlje. Triput je osvojio peto mjesto na svjetskim prvenstvima (München 2001, Osaka 2003. i Rio de Janeiro 2005). Najveći njegov uspjeh je osvajanje zlatne medalje na Evropskom prvenstvu u Istanbulu 2011. godine, što je tek treća zlatna medalja s evropskih prvenstava za Bosnu i Hercegovinu u svim pojedinačnim sportovima. Na pobjednička postolja se peo i nakon sjajnih uspjeha sa svjetskih kupova (Miami, San Salvador, Bukurešt, Rim, Venecuela). Učestvovo je na čak tri olimpijade (Atina 2004, Peking 2008. i London 2012), a dvaput je nosio našu zastavu.

Oznake: >

Na vrh