Avdo Huseinović istražuje ubistvo Blaža Kraljevića: Mrak nad atentatom o kojem u Hercegovini skoro svi znaju sve

9. Aug 2017. | 18:45 | Avdo Huseinović
GROB BLAZA KRALJEVICA LISICE LJUBUSKI (13)

U organizaciji BH radija Odense i udruženja Bošnjaka logoraša iz istog grada, u aprilu ove godine boravio sam u Danskoj, u gradovima Odensi, Koldingu, Vajlu, Fredericiji i Esbjergu.

Čini mi se da sam u Esjbergu, po završetku programa, obećao hadžiji Faruku Jakiću da ću sa zadovoljstvom u julu biti gost Bošnjacima Ljubuškog na njihovoj tradicionalnoj manifestaciji “Sijelo Ljubušaka”, oko koje se svake godine okupe u svom rodnom gradu.

 

HOS i HVO

Obećanje je dug, i šesnaestejulske noći, zaputih se u Ljubuški. Zajedno ću u programu učestvovati sa dragim insanima, IsnamomTaljićem i Edinom Krehićem. Sa mnom su Kega i Alija, moja stalna ekipa.

Dočekali nas hadžija Faruk i efendija Šemso Germić u slastičarni u centru grada, okupljalištu ljubuških Bošnjaka.

Do početka programa je više od dva sata. Zamolim hadžiju, da nas odvede do obližnjih Vitine i Lisica, da posjetimo katoličko groblje i muslimansko mezarje u kojima leže Blaž Kraljević i njegova dvojica pratilaca, Osman Maksić i Šahdo Delić. Hadžija to bez pogovora uradi.

I, evo me poštovani čitaoče, 24 dana prije nego će se navršiti 25. godina od zasjede koja će promijeniti tok rata  u Hercegovini, stojim pored groba Blaža Kraljevića i mezareva Osmana i Šahde. Do Blaža ukopana majka Mara, umrla osam godina poslije sinove pogibije.

U Vitini, pored mezara Osmana Maksića, ukopani i njegov 28-godišnji sin Vedran (poginuo 01. marta ove godine u saobraćajnojnesreći u mjestu Proboj kod Ljubuškog) i babo Ibrahim, preselio 2010. godine. Zapade mi za oko da je Vedran imao svega tri godine, kad mu je ubijen otac. Nišan Šahde Delića potpuno zapuštan, tako da je teško pročitati i one osnovne podatke ispisane na njemu.

I danas, 25. godine poslije atentata na Blaža Kraljevića i njegovu pratnju, u Hercegovini skoro svi znaju sve o detaljima atentata. Dan prije pogibije, 08. avgusta 1992. godine, Blaž je u svom posljednjem intervjuu za list “Novi danas” između ostalog kazao:

”Mate Boban ima drukčije ideje od HOS-a i mislim da njegova politika nije prijateljska prema Bosni i Hercegovini. Tu se prije svega radi o pitanju njene podjele. Za razliku od HVO-a, mi štitimo sve stanovnike BiH od agresora i pokušavamo igrati pošteno bez zadnjih namjera. Mi želimo samo osloboditi i zaštititi Bosnu od četnika.”

Bojovnici Kažnjeničke bojne Hrvatskog vijeća obrane (HVO), s nestrpljenjem su tog 09. avgusta 1992. godine, kad hercegovačko sunce dozvoli samo najotpornijima da se kreću po nesnošnjivim temperaturama, pogledali u pravcu Mostara, odakle se trebao pojaviti Blaž Kraljević sa svojom pratnjom. Na vrijeme im je javljeno da je grupa od devet ljudi krenula iz Mostara. Najveći izgledi su bili da će za Ljubuški ići preko Kruševa. Za svaki slučaj, sačekuše su bile postavljene i na putu prema Širokom i magistralom niz Neretvu prema Čapljini.

I, negdje oko 13 sati, ljudi-mete su se zaustavili na punktu HVO-a kod Glamuzina kuća u mjestu Kruševo, na putu Mostar-Čitluk.

Za nepune dvije minute, Kažnjenička bojna je pucnjima iz automatskog naoružanja, sa udaljenosti od svega nekoliko metara izmasakrirala Blaža Kraljevića, generala HOS-a i Armije Republike Bosne i Hercegovine i njegovu pratnju.

I, definitivno u Hercegovini, a bogami i u Bosni, nakon ovog mučkog zločina ništa neće biti isto.

No, krenimo redom. Nakon početka srpsko-crnogorske agresije na Hrvatsku, Kraljević se iz Australije, gdje je bio aktivan u desnim krugovima hrvatske emigracije, vraća sa grupom već oformljenih Hrvatskih odbranbenih snaga (HOS), organizuje odbranu Bosne i Hercegovine i stavlja se pod komandu Predsjedništva RBiH.

 

Nema podjele

Politika HOS-a bila je usmjerena na političko i vojno savezništvo Hrvata i Bošnjaka u Bosni i Hercegovini protiv Miloševićeve agresije. Saznavši za dogovor Mate Bobana i Radovana Karadžića u Gracu od 06. maja 1992. godine o podjeli BiH i srpsko-hvatskom savezništvu, tri dana kasnije, 09. maja 1992. godine, Blaž Kraljević je izdao javni proglas u kojem poziva Hrvate i Muslimane, da ne prihvate izdaju Bosne i Hercegovine.

“Nema podjele BOSNE I HERCEGOVINE. Ili ćemo svi izginuti, ili ćemo svi biti slobodni. Radovan Karadžić je ubojica hrvatskog i muslimanskog naroda, a Mate Boban ne može i nema pravo zastupati odnosno odvoditi Hrvate i Muslimane BiH u propast“, pisalo je između ostalog u Kraljevićevom  proglasu.

Hrvatske odbrambene snage dostigle su u ljeto 1992. zavidnu jačinu. Nakon oslobađanja Mostara od srpsko-crnogorske agresije, HOS u kojima se pored Hrvata borio i značajan dio Bošnjaka, 06. augusta 1992. godine zauzele su dijelove općine Trebinje. Nakon što je HOS zauzeo dijelove općine Trebinje, Mate Boban poziva Kraljevića na sastanak u Mostar, da se dogovore oko navodnih daljih vojnih akcija u Hercegovini.

Taj sastanak je 09. avgusta 1992. organizovao Vinko Martinović Štela, zapovjednik HOS-a u Mostaru, kasnije osuđen za ratne zločine nad Bošnjacima pred Međunarodnim tribunalom za ratne zločine u Haagu. Odveo je Štela generala Kraljevića na mjesto sastanka. Pri povratku sa sastanka, Kraljević je sa osam saboraca (Gordan Čuljak, Šahdo Delić, Ivan Granić, Rasim Krasnići, Osman Maksić, Mario Medić, Vinko Primorac i Marko Stjepanović) upao u unaprijed postavljenu klopku Hrvatskog vijeća obrane. Kraljevićeva pratnja je zasuta iz velikog broja automatskih pušaka. Vodstvo Hrvatskih odbrambenih snaga bilo je likvidirano.

 

Uloga Ivice Primorca

Kome je smetao i kome se toliko zamjerio Kraljević?

Dobroslav Paraga, predsjednik HSP 1861,  najavio  je davno da će  Kantonalnom sudu u Mostaru podnijeti kaznenu prijavu protiv Brune Stojića, Valentina Ćorića, Mladena Naletilića Tute i Ivana Andabaka, zbog osnovane sumnje da su organizovali i izveli ubistvo general-bojnika Blaža Kraljevića i još osmorice pripadnika HOS-a. U vrijeme ubistva, Stojić je bio predstojnik Odjela obrane HZ Herceg-Bosna, Ćorić zapovjednik Vojne policije HZ HB, a Tuta i Andabak čelni ljudi Kažnjeničke bojne, čiji su pripadnici i ubili Kraljevića i njegovu pratnju.

“Uloga Ivice Primorca, Kraljevićevog zamjenika, u atentatu više je nego zanimljiva, ali je i nerasvijetljena. Dva dana prije atentata, Primorac kreće u Zagreb, po neke materijale. Tamo se nije pojavio. Ispostavilo se da je ostao u Grudama kod Mate Bobana i vrlo brzo dobio čin pukovnika. Kasnije je postao prvi čovjek obavještajne službe u jednom dijelu BiH. Možda su i zato, nadležni u BiH dužni tu stvar izvući iz ladice. Blaž je bio prepreka stvaranju granica HZ Herceg Bosne, koje su dogovorili Boban i Karadžić, došlo je do zahtjeva Radovana Karadžića Mati Bobanu da nešto poduzme, jer se krši sporazum iz Graza i Karađorđeva, da je Neretva granica između Hrvata i Srba. I zbog toga je Blaž morao biti ubijen”, kaže Dobrosav Paraga.

Ivan Andabak je u dva novinska intervjua priznao da su Kraljevića i pratnju pobili pripadnici Kažnjeničke bojne, zato što se HOS-ovci na njihovoj barikadi nisu htjeli zaustaviti. Prema službenom izvještaju HVO-a, iz Kraljevićeve kolone je čak otvorena vatra na bojovnike sa te barikade. Navodno je i jedan pripadnik HVO-a poginuo, a drugi teško ranjen.

No, u HSP 1861 domogli su se izjava trojice svjedoka koji su se zadesili na punktu u Glamuzinovim kućama. Izjave su dali istražnom sucu Općinskog suda u Ljubuškom, koji je uviđaj o ubistvu Kraljevića, obavio dan nakon ubistva. Radi se o svjedočenjima braće Gordana i Ivana Martinovića, te Zdenka Džebe. U izjavi Gordana Martinovića, između ostalog, stoji:

“Krećući se vozilom kadet, kojim je upravljao brat Ivan, po dolasku u Kruševo, kod Glamuzinovih kuća, na punktu smo zaustavljeni od strane vojne policije. Policajac je zatražio od mog brata dokumente. Okrenuo sam se pozadi i vidio iza nas dva vozila sa naljepnicom HOS. U tom momentu vidio sam da je iza zida došao u maskirnoj uniformi jedan čovjek koji je imao argentinsku pušku u ruci. Repetirao ju je i kretnjom ruke pokazao vozaču automobila HOS da izlazi. Tada sam se okrenuo naprijed i vidio da je i vojni policajac koji je zatražio dokumenta od mog brata, prošao ispred našeg vozila na drugu stranu, repetirao pušku i pošao u zaklon. U tom momentu, ja sam rekao: “Ivane, gas i legao pozadi”. Najednom se čula rafalna paljba. Ivan je krenuo sa vozilom. Osjetio sam bol u nozi, ali tada nisam znao što je. Džeba Zdenko je počeo vrištati, pa sam ga ja pitao što mu je, a on je rekao da je u nogu ranjen. Došli smo do Mjesnog doma u Kruševu, gdje smo od policajca zatražili vozilo Hitne pomoći”, svjedoči Martinović.

 

Merim Galijašević bio za PAM-om

Jedan od bližih Blažovih ljudi o ubistvu priča:

“U dva ujutro, tog dana u vojarnu bivše JNA u Dretelju, iz Osijeka je stigao kamion sa minobacačkim granatama napunjenim napalmom koje je Blaž Kraljević namjeravao upotrijebiti za napad na Trebinje. Rano ujutro, Kraljević je sa trojicom stalnih pratilaca Osmanom Maksićem iz Vitine kod Ljubuškog, Markom Stjepanovićem i Šahdom Delićem iz Teslića, izvršio pregled naoružanja u Dretelju. Marko i Šahdo su prije rata bili lučki radnici u Pločama. U međuvremenu je stigla i ostala pratnja – Mario Medić, Ivan Granić iz Vitine, Gordan Čuljak iz Vojnica, Vinko Primorac iz Radišića kraj Ljubuškog i Rasim Krasnići, rodom sa Kosova. Nakon toga, oko deset sati ujutro, Kraljević je stigao na sastanak sa tadašnjim mostarskim zapovjednikom HOS-a, kasnije Tutinim šefom za Mostar, Vinkom Martinovićem Štelom. Sastanku je prisustvovao i Marinko Šunjić, mostarski hosovac, koji je poslije sastanka Kraljeviću rekao “da se Štelin brat, arhitekta Jadranko Martinović, uspaničio i da stalno telefonira, pa da će biti bolje da do Ljubuškog putuju preko Čapljine. Blaž je to odbio. U 13 sati zasjeda Kažnjeničke je izmasakrirala Kraljevića i osmoricu pratilaca. Ubojice su tijela kamionom odvezli u Duhansku postaju u Širokom Brijegu, gdje ih je zadovoljni Mladen Naletilić Tuta pregledao, a potom nazvao Vicu Vukojevića, sadašnjeg sudca ustavnog suda Hrvatske, i rekao mu da HOS-a više nema”.

Tijela Kraljevića i njegovih pratilaca su iz Širokog Brijega povezena prema Makarskoj, gdje su trebala biti ukrcana na ribarski brod i bačena na otvorenom moru.

Međutim, vozač kamiona odvezao je tijela u splitsku bolnicu na obdukciju. Nedugo nakon ubistva, Paragi je video-traku sa snimkom cijelog događaja na barikadi, za 10.000 DM ponudio Merim Galijašević, pripadnik Kažnjeničke bojne, koji je javnosti puno poznatiji kao neuspjeli insajder u “slučaju Leutar”. Transfer te video-kasete nije obavljen jer se Galijašević navodno prepao osvete svojih suboraca iz Kažnjeničke bojne. Galijašević je u iskazu koji je objavila Hrvatska domovina kazao “kako je on u akciji bio za jednim od tri pama, za što je dobio 5.000 DM.”

U tu akciju ih je, navodno, poslao Tuta. Učestvovalo je oko 20 ljudi, a ispaljeno je 2.000 metaka. Na spomenutoj video-kaseti se, prema Galijaševićevom kazivanju, vidi Andabak, ali ne i Tuta “jer se krio od kamere”.

 

Ko je ustvario bio Blaž?

Rođen je 19. septembra 1947. godine u Lisicama kraj Ljubuškog. Jedno je od osmoro djece Mare i Nikole Kraljevića. Kad je imao 19 godina iz rodnoga Ljubuškog otišao je na privremeni rad u Njemačku, ali je u ljeto iste godine pobjegao u Australiju. Kao većina, poslovično sposobnih Hercegovaca i Blaž Kraljević vrlo se brzo i dobro snašao u Australiji. Postao je uspješan poduzetnik. Bavio se ugostiteljstvom.

S prvom ženom Džemilom ima dva sina. Bio je pripadnik Hrvatskog Revolucionarnog Bratstva, te je 1972. godine trebao učestvovati u Bugojanskoj grupi, ali u toj namjeri bio je spriječen od australske tajne policije ASIO.

U Hrvatsku je iz Australije došao prije višestranačkih izbora, u proljeće 1990. godine. Po sređivanju obaveza u Australiji, gdje je od nekretnina imao restoran, definitivno se vraća 28. septembra 1990. godine. Po dolasku u Hercegovinu postao je šef promocije Hrvatske stranke prava, a 15. decembra 1991. godine, imenovan je zapovjednikom ratnog stožera HOS-a za Hercegovinu. Tad je imao čin pukovnika HOS-a. U Ljubuškom je formirao logor za obuku HOS-ovaca i svih koji su se željeli pripremati za borbu.

Vlada u Sarajevu je početkom avgusta 1992 godine, heftu prije atentata, imenovala generala Kraljevića, članom Glavnog štaba Armije RBiH.

U Grudama, dvije sedmice nakon Blažovog ubistva, 23. avgusta 1992. godine, između Mate Bobana i načelnika Glavnog stana HOS-a Ante Prkačina, potpisano je raspuštanje HOS-a u BiH.

U Ljubuškom, poslije programa u Fejzinoj bašći, razgovaram i sa dvojicom Bošnjaka, bivših saboraca Blaža Kraljevića. Jednoglasni su u ocjeni da je smrtni grijeh generala Blaža Kraljevića bio taj što je Bosnu i Hercegovinu doživljavao svojom domovinom.

“Blaž je nosio ljiljane na desnoj, a hrvatski grb na lijevoj ruci. Tri dana nakon njegove sahrane, 17. avgusta 1992.godine, skinuta je bosanska zastava sa ljiljanima na trgu u Ljubuškom. Do tada se svakodnevn ovihorila pored hrvatske zastave. Osmanu Maksiću, Šahdi Deliću i Albancu Rasimu Krasnićiju, klanjana je dženaza i obavljen ukop u četvrtak 13. avgusta 1992. u mezarju Vitina, dan prije Blaža. Nekoliko godina kasnije, porodica je posmrtne ostatke Krasnićija prenijela u rodnu Jablanicu kod Peći na Kosovu. I dan danas u Ljubuškom vidljiv je sukob između Blaževih i Bobanovih pristalica. Nakon Blažove sahrane, postojala je opasnost da dođe do velikog međuhrvatskog sukoba u Ljubuškom”, otkrivaju mi bivši pripadnici Kraljevićevog HOS-a.

Na rastanku s njima, šutimo.

Ponoć pada na Ljubuški. Vrijeme je da se krene nazad u Sarajevu. Ostade u mraku ovaj hercegovački biserni grad.

Mrkli mrak, kroz koji se ni prst pred okom ne vidi, odavno je pao i na istragu o ubistvu Blaža Kraljevića i njegovih osamsaboraca. Nigdje išareta, da bi se nad ovim slučajem u Tužilaštvu, uskoro moglo razvijdeti.

BLAZ KRALJEVIC jedna od zadnjih MEZAREVI SAHDE DELICA I OSMANA MAKSICA U VITINI KOD LJUBUSKOG

 

NV / INS

Na vrh