Bartolomej Stanković, pijanist i nastavnik klavira: Oplemenite se znanjem, ali ne budite oholi

Razgovarali smo s pijanistom i profesorom Bartolomejem Stankovićem, muzičarem koji je, unatoč tome što se akademski školovao izvan Bosne i Hercegovine, odlučio svoje umjetničke horizonte oblikovati u svojoj zemlji, u Visokom i gradovima cijele BiH kojima ponosno putuje pokazujući sve što zna

16. Dec 2015. | 17:00 | Maja Ručević

U vremenu osrednjih talenata i srozanih kulturnih vrijednosti, sve je teže naći osobe koje istinski vole ono što rade na način da se u tome stalno usavršavaju te da svoje znanje rado prenose drugima. Kvalitet je potcijenjen. No, ipak, još postoje oni koji znaju kolika je njegova stvarna vrijednost. 


NV: Vaši prvi muzički koraci počeli su u Osnovnoj školi za muzičko obrazovanje “Avdo Smajlović” u Visokom. Danas radite kao nastavnik u toj školi. Osnovali ste i Muzički festival “Avdo Smailović”.

To je bio nekakav logičan slijed, neko ko je u tu školu ušao kao učenik i ko je ljubav prema muzici stekao najviše zahvaljujući profesorici Bahriji Šabanović, kasnije otišao u Sarajevo, a potom i u svijet za naukom o muzici, ali se najzad odlučio vratiti i raditi u svom rodnom gradu. Od ove godine odlučio sam pokrenuti i festival koji nosi ime kompozitora Avde Smailovića, koji je svojevremeno pokrenuo muzički život u Visokom. Prije njega je to bio njegov profesor Rudolf Vacslav koji ga je pronašao na jednoj livadi dok je čuvao ovce i svirao frulu. Obećao mu je kupiti čakšire ako dođe kod njega učiti muziku. Odlučio sam se za veliki poduhvat: u malom gradu napraviti festival koji će biti od internacionalnog značaja za BiH. 


NV: Ove godine u junu organizirali ste ga prvi put. Kome je namijenjen takav festival i kakav je bio odziv?
Namijenjen je svim ljudima dobre volje, ali i svima zainteresiranima koji su se željeli prisjetiti ko je bio taj kompozitor. Napravio sam svojevrstan hommage Avdi Smailoviću zato što je on pisao izvanrednu umjetničku muziku, a bačen je u zaborav. Moja misija je bila i bit će vratiti njegovu muziku na mjesto koje zaslužuje. Avdo Smailović je napisao blizu stotinu djela. Na muzičkoj tribini u okviru ovog festivala puštao sam publici inserte iz njegovih djela i pitao o kome se radi, a publika nije bila sto posto sigurna je li riječ o njemu. No, riječ je o vrhunskoj umjetničkoj muzici s kojom se ne bismo postidjeli nastupiti ni u “Carnegie Hallu” u New Yorku, a radilo se o “Probuđenoj kasabi” Avde Smailovića. Njegova muzika jednostavno plijeni pažnju. 


NV: Kako to da osoba od dvadeset i sedam godina organizira festival? Otkud preduzetnički duh? Kako ide taj proces, od kontakata, ideje, sponzora, programa?

Prije svega, imao sam značajnu podršku Općine Visoko i veliko razumijevanje općinske načelnice Amre Babić. Radio sam u koprodukciji s produkcijskom kućom “Magazin plus” iz Visokog. Zajedno smo oformili produkcijski tim Festivala, koji je iznio organizacijski tok. Festival se zasnivao na ideji od pet dana muzike, poezije, tribina itd. Razgovaralo se, između ostalog, i o ulozi umjetničke muzike u odnosu na današnju muzičku praksu. U budućnosti također namjeravam organizirati još ovakvih radionica i konferencija. 


NV: Danas, u moru “kulturnog šunda” i brzo dostupnih sadržaja, kakva je, po Vašem mišljenju, perspektiva mladih muzički obrazovanih imena u BiH? Koliko se “hvataju ukoštac” s velikim projektima kakav je ovaj, koliko su ambiciozni u namjeri da uspiju?

Malo. I nije u pitanju samo BiH. Radi se o tome da nas niko tome ne uči na Akademiji. Ne učimo to ni u srednjoj školi. Na fakultetima se inače uči opće znanje, ali nikad mladog čovjeka ne uče kako od marke napraviti dvije. U današnjem svijetu konzumerizma i nemilosrdnog kapitalizma moraš se izboriti za svoje. U Zagrebu su uveli predmet muzičkog menadžmenta, a u Stuttgartu postoji odsjek za to. Ali to je također dvosjekli mač, jer će se neko početi baviti isključivo menadžmentom ali će prestati svirati. A riječ je o veoma teškom poslu u kojem moraš sve organizirati i na kraju sjesti i svirati. Ali, mene to ispunjava. U Visokom je ovo bio deseti koncert po redu otkako sam se vratio kući. Koncerti su bili posvećeni Bachu, Mozartu, Debussyu, svirao sam Lisztovu Sonatu; doveo sam tridesetak mladih muzičara koji su izvodili vrhunsku muziku. Moram ovom prilikom istaknuti i podršku svih visočkih medija kad je riječ o mom angažmanu. Osjeti se razumijevanje za segment kulture.


NV: Školovali ste se u Bosni i Hercegovini, Italiji i Hrvatskoj. Možete li izdvojiti razlike, sličnosti, nedostatke, prednosti ili izazove kad je o edukaciji riječ?

Teško je praviti paralele, jer sam ovdje završavao srednju muzičku školu od 2002. do 2006. godine, a tad mi, kao učeniku koji se veoma zanimao za literaturu, ona nije bila dostupna kao sad. Dolaskom na Akademiju u Zagreb otkrio sam Youtube. Veliko je to olakšanje bilo, i moram reći koliko mi je prilika pružio Zagreb kao veća kulturna sredina. Sjedio sam na pet metara od Marte Argerich, slušao Evgenija Kissina, velike orkestre i dirigente… Sve me to oplemenilo, ali smatram da se, koliko god se razvijali, nikad ne smijemo pretjerano uzdizati u tome i postati oholi. 


NV: Nedavno ste u okviru Evropske noći istraživača u Sarajevu održali predavanje za koje ste dobili Rektorovu nagradu u Zagrebu, a koje nosi ime “Klavir-kroz historiju i građu”. Tom ste prilikom prisutnima detaljno objasnili kako funkcionira taj instrument. Kako je protekao taj događaj i koliki je, ustvari, bio interes građana za to?

“Klavir kroz historiju i građu” je projekt koji obuhvaća multimedijalnu prezentaciju u kojoj objašnjavam historijat i princip građe klavira. Prezentacija je namijenjena odraslima i široj javnosti, iako je odlično prilagođena i dječijoj dobi. Poziv je bio javnog tipa, objavljen na internetu, i svako se mogao prijaviti. Poslao sam aplikaciju i, na svoje oduševljenje, uvršten sam u program. Događaj se odvijao u atriju Historijskog muzeja, imao sam paviljon gdje sam donio svoj rastavljeni klavir. To je bio pun pogodak; u određenom trenutku sam morao improvizirati, jer se odjednom pojavilo mnogo djece čak predškolskog uzrasta. Djecu ne zanima historijat, ali zato shvataju šta je klackalica. A tipka klavira se ponaša upravo tako. Djeca su reagirala odlično. Jedan od najposjećenijih štandova bio je upravo taj, jer djeca imaju urođenu znatiželju, a ovako osmišljena priča može odlično proći u svim školama. Važno je znati kako radi jedan instrument. Poseban je trenutak kad dođe dijete i s ponosom kaže: “Ja sviram klavir.” Taj uspjeh mi je pokazao da s tom pričom moram nastaviti. 


NV: Je li ova prezentacija dospjela još negdje u BiH?

Krajem oktobra, “Klavir kroz historiju i građu” je gostovao u OMŠ “Avdo Smajlović” u Goraždu. Direktorica Selma Veren iskazala je oduševljenje projektom, kao i učenici. Nazvao sam školu i zamolio da dođu i učestvuju s nekoliko đaka i, zaista, svi su došli autobusom u Visoko. Plan je da na mjesečnoj bazi ovaj projekt gostuje u školama i akademijama. Ali isto tako, ne mora se uvijek raditi o obrazovnoj instituciji. Prošle godine se ova priča održala u Domu oružanih snaga, gdje je više od 250 ljudi dva i po sata pratilo priču o klaviru. Ima i jedna anegdota, a to je da sam zaboravio ponijeti zidni sat koji inače nosim na prezentacije. Pao sam u sevdah pa sam pričao o klaviru dva i po sata (smijeh)! Bilo je interesantno jer su na sceni bili klavir, čembalo, moj rastavljeni klavir, električni klavir i pijanino. Vizija mog projekta je da za pet-šest godina imam sve te instrumente i izložim ih na sceni, te da organiziram koncert na kojem će se svirati na svakom od tih instrumenata. Krenulo bi se od renesanse i grčkih frekvencija, monokorda (koji se i danas koristi u alternativnoj medicini za liječenje određenih bolesti), pa klavir tokom srednjeg vijeka, renesanse; čembalo, prvi klavir, 19. stoljeće i na kraju moderni klavir i djela koja obuhvaća. Nešto slično radi gospodin Ratko Delorko u Njemačkoj, a profesor Ljubomir Gašparović sa Muzičke akademije u Zagrebu posjeduje preko 20 povijesnih klavira i fortepiana.


NV: Kad smo kod instrumenata, radili ste i prezentaciju orgulja tokom historije BiH. Svirate više instrumenata?

Sviram klavir, ali amaterski sam naučio svirati i orgulje iz velike ljubavi prema tom instrumentu. Na Akademiji sam imao veliku želju da studiram obligatno orgulje, ali tad nije bilo dovoljno tehničkih uvjeta. No, ipak sam se polako upustio u svijet orgulja. Za svoj prvi koncert na orguljama odabrao sam poznatu Bachovu Toccatu i fugu u d-molu. Naravno da to nije bilo onako kako bi to izveo Karl Richter ili Pavao Mašić, ali sam se svakako potrudio da to genijalno Bachovo djelo približim publici. Želja mi je također “proći Bosnom kroz gradove” i “Ove godine odlučio sam pokrenuti i Festival koji nosi ime kompozitora Avde Smailovića, koji je svojevremeno pokrenuo muzički život u Visokom. Prije njega je to bio njegov profesor Vaclav Huml koji ga je pronašao na jednoj livadi dok je čuvao ovce i svirao frulu. Obećao mu je kupiti čakšire ako dođe kod njega učiti muziku. Odlučio sam se za veliki poduhvat: u malom gradu napraviti festival koji će biti od internacionalnog značaja za BiH” opisati fascinantnu historiju orgulja. Od onih koje su dovezene u Fojnicu konjskim kolima pa su majstori morali dolaziti i popraviti ono što se putem pokvarilo; zatim orgulja u Kraljevoj Sutjesci, za koje tamošnji fratri smatraju da su najstarije; do onih u Tolisi za koje toliški fratri pak smatraju da su najstarije. Htio bih ustvrditi koje su najstarije, a koje najljepše, koje su tehnički najsavršenije itd. Trenutno su to one u Livnu koje su i najveće orgulje danas u BiH. To sve može poslužiti kao materijal za dobru knjigu, radijsku ili televizijsku emisiju.


NV: Veliki Ivo Pogorelić je izjavio da prilikom pripreme djela za izvedbu uvijek u obzir uzima estetsku, kulturnu i civilizacijsku “period-komponentu” autora kojeg priprema. Koliku to igra ulogu u što boljem ovladavanju djela koje interpretirate?

Veoma veliku. To sam uveo u Visokom i to na koncertima posvećenim Bachu i Mozartu. Unio sam sasvim novi duh, kako u interpetaciju tako i u odijevanje. Ovom prilikom se zahvaljujem Narodnom pozorištu koje mi je ustupilo kostime i stilska odijela. Glumac i ja smo bili odjeveni u baroknom stilu, što je na publiku ostavilo sasvim drukčiji dojam. Kad moram svirati u fraku, onda nastojim u sebi izazvati viziju tog vremena. Kad Richter ili Horowitz sviraju Mozarta, vi čujete da je to Mozart. To je ono što mi mladi pijanisti ne smijemo zaboraviti. Ne smijemo biti jednolični. Pokušavam to objasniti i djeci. U osnovnim školama je zavladao potpuni “štreberluk”. Djetetu kažem, ako radimo Bacha, na internetu pronađi barem petnaest podataka o Bachu i doživi to vrijeme, tog čovjeka koji je napisao tako genijalnu muziku.


NV: Uzmimo kao primjer školsku definiciju perioda i pripadajuće autore; u baroku je Bach, u romantizmu Chopin. Uz barok se uvijek veže ornament, uz romantizam “lijepa osjećanja” i sentimentalnost. Gdje je emocija i kako je pijanist prenosi publici?

Ako uzmemo za primjer školske definicije, onda će doslovce ispasti da Bach nije imao emociju, što je potpuno apsurdno. Bach nije imao današnje savršene instrumente, nije imao najbolji Kawai Shigeru klavir koji košta 250.000 konvertibilnih maraka i koji može izvesti najsuptilnije osjećaje koje pijanist može izvesti. Ruka slijedi razum i osjećaje. Virtuozitet se ne sastoji u tome da se mlati po klaviru, nego da se iz instrumenta izvuče najviše. Suptilnost je ta koja umjetnosti daje višu sferu. Prije 300 godina Bach nije imao te uvjete. Zbog toga mi ne možemo tačno ustvrditi kako je ko od njih svirao. Tek od početka 20. stoljeća naovamo imamo zapise na gramofonskim pločama i klavirskim rolnama. Danas, pogotovo na našim prostorima, često se veliki kompozitori krivo interpretiraju. Naprimjer, Liszt se “krka”, sviraju ga prebučno, a njegov je fortissimo više psihološke prirode itd. Pogorelić ili Horowitz su tu majstori. Njihov klavir može zvučati najtiše, ali ćete ga čuti na kraju dvorane, kao što može zvučati gromoglasno, a da to nikad nije nabijanje po klaviru. To je virtuozitet kojem trebaju težiti svi muzičari. Svi su kompozitori različiti, a mi trebamo “slikati” muziku i publici prenositi “boje”. Klavir jeste crno-bijel, ali mi smo ti koji ga moraju učiniti “spektrom boja”. 


NV: Šta biste bili da niste pijanist?

Jednom sam rekao da bih volio biti pilot, ali da nisam pijanist bio bi dirigent. Što više sazrijevam, uviđam koliko je simfonijski orkestar blago koje će me cijeli život “hraniti” i inspirirati. Uvijek ću pokušavati klavirom prenijeti prizvuk simfonijskog orkestra, koliko god da je to teško. 


NV: Komponirate li sami?

Kad sam bio srednjoškolac, svakodnevno sam komponirao. Naročito mi je bilo zanimljivo na nastavi kontrapunkta kod profesora Samira Fejzića, gdje sam uvijek pokušavao dodati neki svoj element unutar zadanih okvira. Sjećam se profesorovih opaski; primjerice, jednom mi je napisao: “Nikad to nije uzaludan trud.” S kompozicijom sam stao kad sam svojoj prvoj djevojci poklonio valcer koji sam napisao, a koji je bio upakovan u crvenu mašnu, i zaista sam bio ponosan. Tad sam pravio “smjele” modulacije, ali sam se onda bacio u tugu i nikad nisam čuo izvedbu svoje djevojke (smijeh). Tokom studija na Akademiji sam nekako, zbog siline obaveza, prestao s tim i žao mi je. Ali vratit ću se tome kad-tad jer, iako iz tog mog poduhvata nikad neće izaći remek-djelo, to itekako potiče kreativnost i slobodu, ali i bolju interpretaciju djela umjetničkih velikana. 


NV: Zašto nema velikih pijanističkih, generalno muzičkih, imena u Sarajevu?

Prije svega, smatram da nema uvjeta, ne finansijskih (jer ako imate Draganu Mirković ili pak Cecu ovdje, onda novca ima), već smještajno. Nema dvorane i koncertne agencije za takve koncerte. 


NV: A imamo li kritičnu masu koja to želi čuti i doživjeti?

Smatram da imamo. U svakom slučaju manju, ali kvantitetom možemo doći do kvaliteta. U Visokom, na mom prvom koncertu 2011. godine, bilo je osamdesetak ljudi, da bi na otvorenju Festivala bilo više od 250 ljudi. Ljudi vole čuti različite instrumente, epohe, kompozitore i to je ono što se na nivou BiH može postići. Konkretno, Sarajevu fali profesionalna koncertna dvorana sa 600-700 mjesta i kvalitetnim koncertnim klavirom. Ali imamo Dom oružanih snaga, u kojem imamo odličan klavir i akustiku koja može zadovoljiti i najprobirljivije muzičke umjetnike kakvi su Ivo Pogorelić, primjerice. Filharmonija bi zaista trebala imati svoju koncertnu dvoranu. Također, nedostaje sinergije. Kad bi se političke razmirice malčice ostavile postrani, Sarajevo, Beograd, Ljubljana i Zagreb bi mogli imati bolju saradnju i sinergiju. 


NV: Život s napregnutim tetivama, mišićima, zglobovima, prstima. Šta jednom pijanisti, njegovom mukotrpnom, tehničkom i umjetničkom radu najviše može zadavati probleme i kako održavate svirački aparat?

Sportom. Ja pomalo plaćam danak svojoj visini. Za vrijeme srednje muzičke škole kad sam naglo izrastao nisam se bavio sportom i nisam radio na tome da ojačam leđa i vratne mišiće, što još “plaćam”. Sjedenje nije prirodan položaj čovjeka, a sjedenje za kompujuterom ili klavirom je slično. No, sve se to može kompenzirati vježbanjem, teretanom ili pak plivanjem. Kad dođem u Sarajevo, volim otići na Olimpijski bazen. Svakako želim istaknuti i ljekovitost visočkih piramida i tamo volim otići. Mnogo vozim bicikl, mada to ne pomaže po pitanju razvijanja leđa i ruku. Sjećam se kad bih išao na predmet “akustika” na Zagrebačkoj akademiji uvijek bih išao biciklom. 


NV: Imate li uzore među muzičkim velikanima u BiH i svijetu? Nekoga ko vas posebno nadahnjuje?

Mislim da svakom mladom čovjeku neko mora biti uzor. Na mom polju umjetnosti i klavira jedan je Svjetoslav Richter ili manje poznat Sofronitsky, Rubinstein itd. Sve su to fascinantne ličnosti kojima se često vraćam; čitam njihove biografije, anegdote iz života i slušam snimke. Naravno da su mi interesantni i novi mladi muzičari kakav je Daniil Trifonov, Evgeni Bozhanov te, internacionalno, svemirsko popularni, Lang Lang. On vrlo pojednostavljeno, a ustvari vrlo duboko shvata muziku i izuzetno je virtuozan. Svi ti moderni muzičari su na neki način prolazni, a jedan Richter je vječan i nikad vam neće dosaditi. Također se često vraćam simfonijskoj muzici, Skrjabinu i njegovim djelima, što me inspirira da to prenesem na klavir.


NV: Imate li savjet za buduće muzičke nade i talente u BiH koji žele ozbiljniji nivo karijere? Šta je presudno za uspjeh?

Morate voljeti to što radite. Za mene je ljubav prema struci najvažnija. 


Bartolomej Stanković (Zenica, BiH, 1988) magistrirao je klavir u klasi prof. em. Pavice Gvozdić na Muzičkoj akademiji u Zagrebu 2011. godine te nastavio postdiplomski studij na pijanističkoj akademiji “Steinway Academy” u Veroni u klasi Federica Gianella, kod kojeg je uspješno završio pijanistički master-studij 2012. godine. Živi u Visokom gdje i radi kao nastavnik klavira u ŠOMO “Avdo Smajlović”. Osnivač je i umjetnički direktor muzičkog festivala “Dani Avde Smailovića” održanog prvi put 2015. godine u Multimedijalnom centru “Prijeko” u Visokom.

Na vrh