Kolumne>>

Besim Mušić: Komšije

Ukorijenjen duboko u suštinu bosanskog bića, adet koji seže do dobrih Bošnjana pa i dalje, najvažniji spoljni faktor našeg odgoja bijaše, a i dan-danas je, komšiluk. Kao specifikum ovdašnjih prostora, komšiluk je dugo vremena, tokom događajima bremenite zajedničke nam historije bio ni manje ni više, institucija. S komšijama se slavilo, s komšijama se tugovalo; komšija je nerijetko bio čak i od brata preči. Živjelo se tako godinama, pogotovo u ruralnim sredinama, zajednički u dobru i zlu, bez potrebe za lažnim parolama ali jedni drugima najpreči. Komšija je imao svoje mjesto za sinijom; komšijine jabuke su bile najslađe, a i prve djevojke i ašikluci su bili u intimnom krugu komšiluka i mahalske ograde

11. Jul 2015. | 11:00 | Besim Mušić
BesimMusic

S promjenom vakta, mijenjali se i adeti; neke nevažne stvari su postale važne, a neke važne sasvim nevažne. Pa je onda došlo vrijeme kad je komšija pogazio datu riječ i povjerenje te zagazio u vode budalastih običaja i zaluđujuće mržnje. A onda, preko noći, neki zavoliše neke druge “svoje”, neke tamo daleke, prodavši ove ovdje “svoje” za šaku ludih obećanja i suludih snova; pa iznikoše odnekud i mahnite ideje “svi mi u samo našoj nam zemlji”, pa se uortačiše ti tamo neki s ovim nekim našim pa zapališe komšiji kuću, nagrdiše ženu i ubiše djecu. I čitav svijet bijaše pozvan za svjedoka, i svi vidješe šta se desi, pa neki osudiše dok drugi prešutješe. Kako su godine odmicale, sve se manje o tome govorilo, neko zbog stida, neko zbog sramote, a nekima bome nisu ni dozvoljavali. Vrijeme nas je mljelo svojim neumornim mlinovima; jedni su odlazili, drugi dolazili, smjenjivala se proljeća i jeseni, dani se pretvarali u noći. Sve prolazi i mijenja se, ali jedno ipak ostaje. Sjećanje.


Vuk dlaku mijenja, ali ćud ne. I komšija uniformu odloži, ali djela ostaše.

Nadigla se, evo već sedam dana, svesrpska halabuka. Opet se srpski i srbijanski živalj osjeća ugroženim. A kad su oni ugroženi, drugi počnu glave gubiti. Razglasile komšije, kako ove bliže tako i one prekodrinske, na sav glas, kako je Britanska rezolucija, tačnije njen nacrt (koji se tek treba naći na dnevnom redu Vijeća sigurnosti UN-a), pogubna za srpske interese i da takva ne doprinosi procesu pomirenja, te će samo usložniti ionako kompleksne odnose u balkanskom loncu. Lijepo to oni sročiše. Baš onako diplomatski. S mnogo riječi ne reci ništa. Trideset i pet puta se spominje riječ genocid, a samo triput pomirenje, primijetit će mali Sloba; ubijeno je nekoliko hiljada, a ne na hiljade, oštro će neko drugi. Što ti je reći zapadnoevropska pogan! Čime se sve neće služiti da ocrne bezgrješni nebeski rod!

Prvi nam komšija, Dodik Mile, najoštrije osudio rezoluciju i nazvao je pokušajem nekih tamo iz Sarajeva, a i šire, da nečasno udare na časni obraz časnom srpskom narodu, što se časno, časti mi, izboriše i osvojiše ono što je oduvijek i bilo njihovo. Boriti se za svoju zemlju dobija jednu sasvim drugu dimenziju; a da bi naposljetku i dobio komad zemlje koji možeš zvati svojim (?!), dozvoljena su ti sva raspoloživa sredstva, makar ona značila i tako mrsku riječ kakva je genocid.

Aleksandar Vučić, najprvi Srbin, oštro upozorio sve zemlje članice Vijeća sigurnosti da se ne igraju sudbinom Balkana i da sadašnji srpski sinovi nisu krivi za zločine današnjih srpskih očeva. Odgovornost, moj dragi Vučiću, možda i nije kolektivna, ali bi osuda morala biti. A ona, kako vidimo, nedostaje. Možda ne žele narušiti dobrosusjedske odnose. Pa onako komšijski glume blesane. Kao da je svaki Bošnjak Budalina Tale pa ne misli svojom glavom nego carskim buzdovanom.

Za sve Vučiće i Dodike, i one koji misle njihovom glavom, a ponajviše za sve Bošnjake, jer podsjećanje i ponavljanje na podsjećanje je najbolji način da se nešto zapamti i nauči, hajde da vidimo šta to sudovi kažu o karakteru rata, a šta o “velikom zločinu” što se desio u Srebrenici.

Izvještaj UN-a o situaciji u Bosni iz oktobra 1992. godine kaže sljedeće: “Zajedno s vojnim aktivnostima agresor je pokrenuo etničko čišćenje kako bi promijenio demografsku strukturu države i tako ostvario uvjete za njenu podjelu” ili, drugim riječima, kako bi dao međunarodnoj zajednici takozvane argumente za podjelu države. “Agresor je doveo nesrpske stanovnike nekih gradskih područja u takvu situaciju koja bi dovela do njihovog istrebljenja putem ubistava, psihičkog i fizičkog mučenja i nasilnog preseljenja. Već sad (oktobar 1992. godine) postoje etnički očišćena naselja u kojima žive samo Srbi.”


Presude za genocid ICTY-a:

Radislav Krstić, general i zapovjednik Drinskog korpusa, kojem je suđenje počelo 1998. godine na Međunarodnom sudu u Haagu. Zaključak sudeske presude protiv Krstića je bio sl Odgovornost, moj dragi Vučiću, možda i nije kolektivna, ali bi osuda morala biti. A ona, kako vidimo, nedostaje. Možda ne žele narušiti dobrosusjedske odnose. Pa onako komšijski glume blesane. Kao da je svaki Bošnjak Budalina Tale pa ne misli svojom glavom, nego carskim buzdovanom jedeći: “Strateška lokacija enklave (Srebrenica), smještena između dva srpska teritorija, objašnjava zašto se snage bosanskih Srba nisu ograničile samo na protjerivanje bosanskog stanovništva. Ubijanjem svih vojno sposobnih muškaraca, snage bosanskih Srba su učinkovito uništile zajednicu Bošnjaka u Srebrenici te tako eliminirali vjerovatnost da će se ikad moći ponovo obnoviti na tom području.” Krstić je 2001. godine osuđen za “ubojstvo hiljada bošnjačkih muslimana između 10. i 19. jula 1995, bez obzira na to jesu li smaknuća bila sporadična ili planirana u obliku masovnih ubistava”. Proglašen je krivim za genocid, istrebljenje, ubojstvo i progon, te osuđen na 46 godina zatvora. Nakon žalbenog procesa, kazna mu je 2004. godine smanjena na 35 godina, a presuda preimenovana u “pomaganje i podržavanje genocida.” Kaznu služi u Velikoj Britaniji.

Ljubiša Beara – ICTY je 2010. godine donio presudu prema kojoj je on bio član udruženog zločinačkog poduhvata s ciljem ubijanja bošnjačkih muškaraca iz Srebrenice, te da je sudjelovao s namjerom progona. Prema presudi, “Bearina je namjera bila uništiti narodnu skupinu ubijanjem svih njenih članova u njegovom dosegu, te je bez ikakve sumnje imao genocidnu namjeru”. Proglašen je krivim za genocid, istrebljenje, ubojstvo i progon te osuđen na doživotnu kaznu zatvora.

Vujadin Popović – Prema presudi iz 2010. godine, Popović je bio zadužen za organizaciju poduhvata ubijanja srebreničkih muškaraca koja su izvršena na području Zvornika. Prema presudi, sudjelovao je u “udruženom zločinačkom poduhvatu ubijanja bošnjačkih muškaraca te je djelovao s namjerom progona”. Proglašen je krivim za genocid, istrebljenje, ubojstvo i progon, te osuđen na doživotnu kaznu zatvora.

Drago Nikolić – Prema sudskom vijeću, sarađivao je s Bearom i Popovićem u organiziranju zatvaranja i smaknuća zarobljenika u školi “Ročević”. U presudi dalje stoji da je: “demonstrirao odlučnost u izvršavanju zadataka u ovoj ubojitoj operaciji. Njegov doprinos udruženom zločinačkom poduhvatu bio je neumoljiv i odlučan. Sudjelovao je u poduhvatu s namjerom progona, imao je znanje o genocidnoj namjeri drugih te je dao značajan doprinos genocidu.” Proglašen je krivim za pomaganje i podržavanje genocida, istrebljenje, ubistvo i progon, te osuđen na 35 godina zatvora.

Sud BiH osudio je sedmero ljudi za genocid u Srebrenici, uključujući i smrt hiljadu Bošnjaka u jednom danu. Sveukupno, prvostepene presude su bile sljedeće: Milenko Trifunović (42 godine), Branko Džinić (42 godine), Aleksandar Radović (42 godine), Slobodan Jakovljević (40 godina), Branislav Medan (40 godina), Miloš Stupar (40 godina, kasnije pravomoćnom presudom oslobođen krivnje), Petar Mitrović (38 godina), Milorad Trbić (30 godina), Radomir Vuković (31 godina) te Zoran Tomić (31 godina).

Njemačka je sudila četverici zločinaca za genocid u ratu u Bosni i Hercegovini nakon što su uhapšeni na njenoj teritoriji. Ove rijetke presude su bile jedine koje su se odnosile na genocid izvan Srebrenice. Uhapšeni i osuđeni zločinci su: Novislav Džajić (sud u Münchenu ga osudio na pet godina zatvora za masakre u Foči), Nikola Jorgić (zbog masakra u Doboju, sud u Düsseldorfu ga osudio na četverostruku doživotnu zatvorsku kaznu, a njegovi zločini su okarakterizirani kao čin genocida), Maksim Sokolović (Vrhovni sud Düsseldorfa ga je osudio na devet godina zatvora zbog “pomaganja i podržavanja genocida”) i Đurađ Kušljić (Bavarski Vrhovni sud proglasio ga krivim za izvršavanje genocida i osudio ga na doživotnu zatvorsku kaznu za zločine u Vrbanjcima, Kotor Varoš).

“Svi ovi sudovi su vjerovatno politički motivirani i njihove presude, nama Srbima, ne znače ama baš ništa”, reći će jedan naš komšijski ugursuz. A nama ostaje da upamtimo da: “Vuk dlaku mijenja, ali Vučić ne!”

Na vrh