BITKA ZA HALEP (V): Kako je ruska diplomatija odnijela pobjedu?

22. Jan 2017. | 12:05 | Armin Sijamić
Syria

O borbama za sirijski grad Halep pisali smo više puta do sada, isključivo s ciljem da ovaj događaj gledamo iz drugačijeg ugla, a ranije poučeni primjerima Libije, Iraka ili Afganistana. Drugih namjera nije bilo, niti ima sada, budući da je sirijsko pitanje samo još jedno od svjetskih političkih žarišta o kome odlučuju velike sile, a stradaju nedužni ljudi. Uostalom, glavne navode u tekstu potvrđujemo i različitim izvorima. Mediji u sukobu velikih sila igraju posebnu ulogu. Tekstovi o stradanju istočnog dijela Halepa na Zapadu su pisani uglavnom kroz jednu vizuru – Vladimira Putina i Bashara al-Assada okriviti za ono za šta jesu i za ono za šta nisu krivi.

Svi koji misle da korporacijski mediji na Zapadu pišu o Siriji iz empatije, grdno se varaju. O Libiji su pisali na isti način kao o Halepu, a o Muammmaru el-Gaddafiju kao o Basharu al-Assadu. Danas, kada je Libija potonula u građanski rat i kad im je „uvedena demokratija“, a koja očigledno ne funkcioniše, Libija nije tema tih istih medija, jer „strašnog“ Gaddafija više tamo nema, a u pojedinim medijima godinama se provlačila konstrukcija da je u toj državi „nejasno stanje“, iako je mnogima bilo jasno šta se tamo dešava. Naprosto, Libija je samo jedna od stanica za ratnu mašineriju koja se sada okrenula ka Siriji. Ni Libija, niti Sirija, nisu bile opasnost za svijet. Sada su te dvije države postale opasne za sve svoje stanovnike.

O navodnoj brigi lidera Zapada za sirijske građane govori i izbjeglička kriza i odbijanje tih istih država da ih prime na svoj teritorij, a one koje odluče primiti planiraju raspoređivati „po kvotama“, kao da se radi o robi. Da stvar bude licemjernija Evropska unija je Turskoj obećala novac ako zbrinu izbjeglice, ali im još novac nisu isplatili. Donald Trump je te iste izbjeglice opisao terminom „trojanski konj“ i više puta poručio da ih ne želi u Sjedinjenim Američkim Državama.

 

Predaja istočnog dijela Halepa

Međutim, sada se vratimo u Halep i pokušajmo neke stvari gledati iz drugačije perspektive, kao što je uradilo mnogo autora širom svijeta. Od polovine protekle godine Halep je bio poprište žestokih sukoba. Napadano je na istočni Halep, ali i iz istočnog Halepa. Napadano je na zapadni dio Halepa (pod kontrolom sirijskih vlasti) iz zapadnih predgrađa, kao što su napadi vršeni u kontrasmjeru. U djelimičnom slamanju obruča oko istočnog dijela Halepa Jabhat Fateh al-Sham (sirijska Al-Qaida ili Al-Nusra Front) izgubila je više hiljada boraca, prenijeli su mediji. Međutim, početkom decembra u odlučujućim danima bitke za Halep takvih gubitaka na obje strane nije bilo. Šta više, nije bilo sličnih bitaka.

U dijelu Halepa pod kontrolom vlade nalazilo se prema procjenama od 1, 5 do 2 miliona ljudi. U istočnom dijelu Halepa nalazilo se, prema različitim procjenama, do 250 hiljada ljudi. Broj militanata pod oružjem, govorile su procjene, iznosio je nekoliko hiljada. Dakle, radi se o ogromnom broju vojnika i civila koji bi mogli biti regrutovani, ukoliko su oni voljni da se bore protiv sirijske armije. Međutim, sirijska armija zajedno sa saveznicima je od novembra mjeseca zauzimala dio po dio Halepa brže nego je bilo ko očekivao.

Urbane borbe su najkrvavije i najteže. Mjesecima na Mosul, kojeg kontroliše ISIL, napada iračka vojska, sunitske milicije, šiitske milicije, Kurdi, američki specijalci i američki avioni, ali progres na terenu nije ni približno brz kao napredak sirijske armije u Halepu u decembru prošle godine. Zašto u Halepu nije bilo takvih borbi u decembru? Razlog je jednostavan – neka vrsta dogovora je postignuta onoga momenta kada Jabhat Fateh al-Sham nije slomila obruč oko istočnog dijela Halepa. Taj dogovor je spasio hiljade života na obje strane i na ovom mjestu treba odati priznanje svima onima koji su taj dogovor sklopili i spasili nedužne ljude i njihov grad.

Ruska diplomatija pažljivo je vukla poteze u Halepu. Prvo, sačekali su istek mandata Barack Obame i vakum koji nastaje održavanjem predsjedničkih izbora. Drugo, u Halep su poslali svoje elitne snage, kako bi svoj pritisak dodatno ojačali. Treće, sirijska armija je u Halep dopremila što je dopremiti mogla, pa je zbog toga izgubila i Palmiru od ISIL-a. Četvrto, Rusija, zajedno sa Iranom i Turskom, iz regionalnih kombinacija gotovo izbacile SAD. Jedini adut u rukama SAD ostali su Kurdi, okupljenji u Sirijskim demokratskim snagama (SDF), budući da je Slobodna sirijska armija (FSA) na sjeveru Sirije gotovo izbrisana, jer su se utopili u druge grupe, ili naprosto nakon šest godina rata izgubili dobar dio ljudstva.

Peto, Rusija je mislila i na najmanje detalje operacije u Halepu, pa su tamo uputili vojnu policiju koju sačinjavaju sunitski muslimani Čečeni i koja je obezbjeđivala red u gradu u trenucima kada se vršila predaja i tamo su i danas. Takav potez nije ništa drugo nego poruka stanovnicima istočnog Halepa da ih neće pokoriti šiiti, već oružana sila države koja toleriše sektaške razlike i koja je tu zbog političkih sukoba, a nikako zbog sektaških borbi. Rusi su željeli izbjeći osvete Sirijaca, zbog brojnih zločina druge strane. Još i danas mnogima su svježe slike likividacije zarobljenih sirijskih vojnika u Halepu u bolnici Al-Kindi, koja već ima značajno mjesto u sjećanju Sirijaca. Međutim, vjerovatno je bilo i osveta i zločina druge prirode uprkos svemu, ali za sada nije poznato javnosti u kojem obimu.

Šesto, primjer predaje Halepa Rusija vjerovatno planira primjenjivati širom Sirije, pa je čitava operacija morala biti provedena po planu, jer ko bi se kasnije predao u Siriji ako bi u gradu koji se predao bio izvršen masovni pokolj? Imamo nekoliko primjera predaje sirijskoj vlasti nakon bitke za Halep, kao što je predaja vršena i tokom bitke za Halep. Nelogično bi bilo i da predsjednik iz manjinskih alavita neselektivno ubija sunite, jer je jasno da ukoliko se pobuni 75% stanovništva sunitskog stanovištva Sirije, Assad nema šanse za ostanak na vlasti.

O tome šta se tačno desilo u tim ključnim trenucima u Halepu, za sada možemo samo pretpostavljati. Na jednom portalu, koji na našem jeziku poziva ljude da idu ratovati u Siriji stoji objašnjenje da je Halep izgubljen, jer je dio grupa FSA izvučen iz Halepa te je po nalogu Turske i SAD i otišao ka sjeveru Sirije u grad Jarabulus, da se bori protiv ISIL-a, a da Jabhat Fateh al-Sham više nije mogla sama držati linije odbrane. Kurdi su još ranije pisali da sličan dogovor postoji i da je predaja Halepa sirijskim vlastima samo pitanje vremena. Ovdje treba potcrtati da zvaničnog objašnjenja neke od vlada za sada nema, pa gore navedeno uzmimo samo kao tezu, ili informaciju za koju nema službene potvrde.

Međutim, ono što sa sigurnošću možemo sada tvrditi je presudna uloga Rusije u dešavanjima oko Halepa. Snagom svoga oružja i svoje diplomatije, oni su natjerali regionalne aktere da se povinuju njihovom planu. Ukratko, da nije bilo Rusije ni regionalni akteri se ne bi ovako ponašali. Pokušaj državnog udara u Turskoj i sramno ubijanje nevinih ljudi po ulicama turskih gradova, Tursku je definitivno gurnulo ka Rusiji. Iran je već ranije dogovorio politiku prema Siriji sa Moskvom. Sirijska armija je imala lakši zadatak – desetkovanu protivničku stranu pritisnuti kako bi od svake borbe odustali. Dakle, bez umanjivanja uspjeha sirijske vojske i njenih saveznika, glavnu ulogu u završnim danima bitke za Halepa imala je Rusija, a svi ostali su dovedeni pred svršen čin. Čini se da je Rusija toliko ojačala na Bliskom istoku da se rijetko ko može suprostaviti novoj političkoj ofanzivi Moskve na taj dio svijeta. Da li će ulazak Donalda trumpa u Bijelu kuću nešto promjeniti, ostaje da se vidi.

 

Predaja istočnog dijela Halepa i izvještavanje medija

I prije nego se osvrnemo na ovaj aspekt zamršenog sirijskog scenarija, moramo još jednom potcrtati da je svaki ljudski život neizmjerno važan. Zbog toga treba spomenuti nevine žrtve rata u Halepu i u tom kontekstu. Zbog geopolitičkih ambicija svjetskih moćnika ti su ljudi ubijeni u svom gradu. Ta činjenica treba da bude opomena svima širom svijeta, jer iako nećete rat, možete ga preko noći dobiti samo zato što je to u nečijem interesu.

Podatak da ljudi iz preko 80 država učestvuju u ratu u Siriji samo po sebi je dokaz da sirijski rat odavno nije lokalni, već da u sebi ima elemente internacionalnog i da će se njegove posljedice osjećati još godinama širom svijeta. Već je godinama sirijski grad Deir Ezzor pod opsadom ISIL-a  i to mnoge ne zanima, a radi se o pretežno sunitskom gradu. Na pitanju Deir Ezzora počinje i završava priča o ljudima koji brinu za sirijske civile. Tačnije, forsiranje samo patnje jedne strane ukazuje da se radi o podršci politici jedne strane, a ne sirijskom narodu.

Kod velikog broja svjetskih i domaćih medija na stotine puta su ponovljene riječi „pokolj“ i „genocid“ nad stanovnicima istočnog dijela Halepa. Svjedočili smo dramatičnim apelima da se istok Halepa spasi od pomahnitalog Assada, koji je potpomognut šiitskim milicijama, Rusima i Hezbollahom, ubija sve pred sobom. Na lice mjesta poslani su posmatrači Ujedinjenin nacija da prate predaju istočnog dijela Halepa. Prema dostupnim podacima koje je objavio UN, u Halepu nakon predaje je ubijeno 82 osobe u četiri gradska kvarta. Radi se o zločinačkim pogubljenjima nakon zarobljavanja, saopštio je UN, a Rusija optužbe odbacila kao neosnovane.

Drugih podataka UN-a o broju pogubljenih nakon predaje za sada nema, a već je prošao mjesec dana od predaje istočnog dijela. Rusija je, prenijeli su ruski mediji, najavila svoj izvještaj o Halepu, ali ni njega još nema u javnosti. U izvještaju UNHCR-a nema nikakvih brojeva, osim optužbi na račun sirijske vlade i Jabhat Fatah al-Shama. Ne treba ni sumnjati da će oba izvještaja biti odbačena od različitih strana.

Dalje, navodi se od različitih izvora da je iz istočnog Halepa prema Idlibu, i dalje prema Turskoj, evakuisano od 25 do 35 hiljada ljudi, a neki mediji su objavili i cifru od 50 hiljada. Međutim, u dvomilionskom Halepu za 6 godina rata stradalo je preko 21 hiljada civila, piše SOHR, smješten u Londonu. Tačnije, SOHR daje podatke za cijelu provinciju Halep koja seže do granice sa Turskom (a u njoj je prije rata prema Wikipediji, živjelo 4,8 miliona ljudi) i tu se ubrajaju žrtve na svim stranama.

Recentno, UN je saopštio da je prema Idlibu evakuisano 36 hiljada ljudi, a da je 111 hiljada raseljeno unutar Halepa, od čega je put istočnog Halepa krenulo 50 hiljada ljudi. Dalje se dodaje, da UN djeluje u samom Halepu. Ovaj izvještaj UN-a za neke autore predstavlja dokaz da UN na Halep gleda drugačije nakon što su se suočili sa činjenicama.

Međutim, bilo kako bilo, treba istaći da je svaka žrtva u ovom gradu samo broj za svjetske moćnike i ništa drugo, a nama ostaje da čekamo nove izvještaje o broju onih kojima je život nepravedno oduzet u njihovom gradu. Broj ubijenih Sirijaca će samo, nažalost, biti dio statistike i broj ubijenih ne mijenja pristup onih koji učestvuju u ratu u Siriji, niti oni koji podržavaju bilo koju od strana. Muke Sirijaca ih ne zanimaju kao što ih nisu zanimale ni naše žrtve tokom agresije na BiH. Na hiljade ljudi je bilo pogubljeno u bosanskim gradovima na početku rata, ali to nikoga nije interesovalo, jer se nije uklapalo niti u jednu političku agendu. Rat je već tada mogao biti zaustavljen, kako se uradilo na Kosovu nekoliko godine kasnije.

 

Zašto nije bilo žestoke reakcije islamskog svijeta?

Potresne slike stradanja ljudi širom svijeta uvijek nas natjeraju da se zapitamo zašto to zlo niko ne zaustavi. U pitanju Sirije (sve pod uslovom da se samo sirijska vlada tereti za zločine) od trenutka kada su se Rusi otvoreno uključili u rat,  radi se, uglavnom, o dvije stvari. Prvo, niko ozbiljan ne želi konfrontacije sa Putinovom armijom u Siriji, niti sa Rusijom kao moćnom državom, prvenstveno zbog vlastitih interesa. Drugo, ono što je najbitnije i za ovaj tekst, Bliski istok se mijenja, a na pomolu su nova savezništva. Tako je uz Rusiju, Iran i Kinu na stranu Sirije stao je Egipat, ali i Alžir, čiji je ministar vanjskih poslova završetak bitke u Halepu nazvao „porazom terorizma.“ Irak je postao ovisan o Iranu, a u Libanu je predsjednik postao kršćanin Michel Aoun, koji je blizak Hezbollahu. Glavni grad Jemena kontrolišu Husi, a Turska traži svoju novu poziciju u razgovorima sa Moskvom i Teheranom.

Sa druge strane, Saudijska Arabija još uvijek pokušava stvari preokrenuti u svoju korist, ali bezuspješno.

Putinov uticaj je postao ogroman na Bliskom istoku, pa je čak u Čečeniji tokom ljeta skupio muslimanske učenjake koji su isključili iz islama salafizam i Muslimansko bratstvo i sve grupe koje vrše nasilje, opisujući taj način praktikovanja vjere kao „ozbiljnu deformaciju“ islama. Simbolika ovoga doskora nezamislivog skupa je očita. Kako primjećuje Robert Fisk, jedan od najboljih poznavatelja Bliskog istoka, ovo je prva udružena akcija sunita i šiita protiv Saudijske Arabije i to pod formalnim pokroviteljstvom „čečenskog predsjednika i diktatora“ Ramzana Kadirova, u Čečeniji, gdje se Rusija suočila sa selefizmom, tokom rata krajem devedesetih, piše Fisk.

Ovakav skup kakav dugo nije zabilježen u islamskom svijetu, ustvari je obračun sa Saudijskom Arabijom. Na njemu je učestvovalo oko 200 učenjaka iz cijelog svijeta, uključujući sadašnjeg i bivšeg egipatskog muftiju, zatim Dr. Ahmed al-Tayyib sa Al-Azhara, učenjake iz Indije, Sirije, Irana, Kuvajta, Libije, Jemena, Jordana, Sudana…

Saudijsku Arabiju je posebno povrijedilo učešće Egipta, pa su tamošnji učenjaci mišljenja „da su ih ujela usta koja su oni hranili“, ciljajući na Egipat, kome je Saudijska Arabija, nakon dolaska Abdel Fattaha el-Sisija na vlast državnim udarom, davala finansijske dotacije, koje su ga ustvari i održale na vlasti do danas. Danas el-Sisi ima ponude i Rusije i Zapada za politička partnerstva.

U kontekstu sirijskog rata ovo deklaracija, koja u sebi ima sve elemente političkog dokumenta, znači da su potpisnici deklaracije stali na stranu Bashara al-Assada, a protiv svih grupa koje na bilo koji način podržava Saudijska Arabija, ili ako te grupe praktikuju selefizam. Jasno je da ovo nije podrška šiitskoj verziji islama, već državi koja prihvata i drugačije vjersko viđenje, a Sirija to jeste. Uostalom , supruga Bashara al-Assada je sunit, sirijski ministar odbrane je sunit, hiljade vojnika sirijske armije su suniti i kršćani. Jasno je da iza ove deklaracije stoji ruski politički pogled na Bliski istok, jer je teško vjerovati da bi suniti i šiiti bez ruskog političkog pokriviteljstva potpisali ovu deklaraciju, a još teže je vjerovati da bi Rusija uređivale stvari u islamskom učenju, a da od toga nema političke koristi.

Ovakve tektonske promjene u politici jedino se danas sreću na Bliskom istoku. Nagli obrati i savezništa proizilaze iz političkih ciljeva današnjice, pa je stoga suludo odavde iz Bosne i Hercegovine, ili iz drugih dijelova svijeta, tipovati na jednu stranu u politici kao ispravnu i uvijek nepogriješivu. Bliski istok je bure baruta, pa niko ne može garantovati Putinu da ovaj pokušaj se neće srušiti kao kula od karata. Međutim, za sada mu to uspjeva.

Halep je bio samo prvo mjesto na kome je ova politički proizvedena volja dala neki rezultat. Na kraju krajeva, sirijski rat će se okončati prije na diplomatskom planu, a na bojnom polju će se „dotjerivati“ nijanse. Mi, koji konflikt posmatramo sa strane i na njega nemamo nikakvog uticaja, možemo se jedino nadati da obični ljudi neće ispaštati zbog politika moćnih i ono najbitnije, kao narod u BiH, ne smijemo postati predmet trgovine između različitih interesnih grupa sa Bliskog istoka, jer sirijski rat pokazuje pogubnost takvog pristupa. Iako su mnogi tužni zbog poraza jedne strane u Halepu, moramo istaći da su mnogi Sirijci zbog toga sretni, sviđalo se to nama ili ne, a mnogi od njih su pobjedu sirijske vojske proslavljali na ulicama Halepa. Uostalom, tokom većeg dijela rata najveći broj civila u Halepu je živio pod kontrolom sirijske vlasti i tamo tražio zaštitu.

 

Nova realnost

Na kraju, treba istaći činjenicu da bi rat u Siriji već davno bio gotov da se održe slobodni i fer izbori. Neka Zapad i Istok osiguraju fer izbore, a neka Sirijci odluče ko će voditi zemlju. Budući da se unaprijed ishod zna, vjerovatno zato izbori nikad nisu ni održani. Nije li Zapad pritiskao diktatora i zločinca Slobodana Miloševića da održi izbore? Milošević je izbore održao i izgubio ih. Da li bi Assad izgubio izbore u Siriji?

Ono čemu svjedočimo danas je novi Bliski istok na kome Rusija ima favorite i jasne ciljeve. Sirijska armija nakon završene bitke za Halep ima „slobodnih“ trideset hiljada vojnika koji mogu biti raspoređeni bilo gdje. To je dodatni argument mnogima u Siriji da razmisle šta i kako dalje. Mirovni pregovori koji će biti održani u narednom periodu biće u skladu sa ruskim i iranskim planovima. U suprotnom, druga strana (ukoliko ne dođe do nekog neočekivanog obrata) bi mogla izgubiti još više ukoliko nastavi sa ratom, a već je u velikoj mjeri politički izolovana zahvaljujući Moskvi i Teheranu.

Bitka za Halep je bila jedna od prekretnica u sirijskom ratu, pa danas Assad ima veće šanse za pobjedu nego li ih je imao od početka rata. Zajedno s njim, svjetske i regionalne sile odlučiće budućnost Sirije.

 

NV / foto AP

Na vrh