Crnogorci izabrali NATO i Evropsku uniju

18. Oct 2016. | 09:33 | Armin Sijamić
NATO Secretary General Jens Stoltenberg and Prime Minister of Montenegro Milo Djukanovic

Rijetko kada se u historiji dešavalo da se za jedne izbore, u jednoj toliko maloj državi kakva je Crna Gora, zainteresuju svjetske sile, kako je to bio slučaj sa crnogorskim izborima. Sa jedne strane, otvoreno i javno jednu političku opciju podržavale su Sjedinjene Američke Države i evropski saveznici, a sa druge strane, drugu opciju podržavala je Rusija malo manje javno nego je to radio Zapad.

Crnogorci su opet na izborima izabrali Mila Đukanovića, koji upravlja Crnom Gorom kao predsjednik ili premijer već 26 godina, i njegovu Demokratsku partiju socijalista (DPS). I nije to samo zbog toga što je, kako je neko davno rekao – Crna Gora jedina država na svijetu gdje je opozicija gora od vlasti, već zato što je Milo Đukanović politički fenomen kakav se rijetko dešava.

Bio je uz Slobodana Miloševića do sredine devedesetih prošlog vijeka, pa je Miloševića napustio. Dok je NATO razarao Srbiju, Crna Gora je prošla gotovo pa nekažnjeno za učešće u ratovima devedestih godina. Bio je za zajednicu sa Srbijom, ali je kasnije Crnu Goru odveo do obnove nezavisnosti. Ruski tajkuni su uložili milijarde dolara u crnogorsku obalu, a onda je odlučio okrenuti im leđa i krenuti ka Zapadu. U jednoj etnički podjeljenoj državi, ekonomski nerazvijenoj i koja se nalazi u nestabilnom regionu, a pritom je najmanja, ovakve obrate uspješno mogu izvesti samo oni koji su puno sposobniji i pametniji od svojih protivnika. Pokazao je mnogo puta da politiku ne shvaća fatalisitički i kao nešto što je unaprijed determinisano, već da političku realnost vješto kreira i prilagođava joj se u skladu sa drugim okolnostima i interesima.

Izbori između Zapada i Rusije

Već godinu dana traje uvod u netom završene izbore. Crnogorska kriza je prijetila da  destabilizuje čitav Balkan. Međutim, kako stvari sada stoje to se neće desiti, jer je Đukanović zajedno sa svojim saveznicima sa Zapada odnio pobjedu nad opozicijom koja očajnički vapi za Rusijom. Stoga se sa sigurnošću može reći da je i Zapad odnio pobjedu nad Rusijom u još jednoj utakmici igranoj na Balkanu. I to ne bilo kakvu pobjedu, već stratešku, koja ima veliku geopolitičku važnost, jer Rusija je za sada izgubila mogućnost da se dokopa dijela Mediterana sa evropske strane.

Opozicija predvođena Demokratskim frontom (DF) mjesecima je ponavljala da su ovi izbori kraj za Đukanovića i da se Crna Gora okreće Rusiji, njenom „tradicionalnom savezniku.“ Čak je i kampanja vođena pod sloganom „mi ili on.“ Kako je, ipak, na kraju pobjedio „on“, bilo bi red od opozicionih čelnika da svi podnesu ostavke i pokažu kakvu demokratiju oni žele, nakon što su planirali otjerati „diktatora“ Đukanovića. Darko Pajović lider Pozitivne Crne Gore, nakon lošeg rezultata partije na čijem je čelu bio, u izbornoj noći podnio je ostavku. Uzgred, Pajović je vodio prozapadno orijentisanu stranku.

U suštini nema dileme, da li u parlamentu koji broji 81 poslanika pobjedila opcija za NATO i Evropsku uniju. Pored DPS-a koji je osvojio 35 mjesta, tu je i Bošnjačka stranka sa dva, Albanci odlučno sa jednim, Hrvatska građanska lista sa jedim, Socijaldemokrati Ivana Brajovića sa dva, SDP Ranka Krivokapića sa 4 mandata te najvjerovatnije nekoliko poslanika od njih 9 koliko je ušlo u parlament u okviru koalicije Ključ. Dakle, to je oko 60% poslanika koji će činiti saziv novog crnogorskog parlamenta. Crnoj Gori za ratifikaciju sporazuma za ulazak u NATO treba 41 poslanik. Stoga, Crna Gora bi već za nekoliko mjeseci mogla postati nova članica ovoga saveza.

U kakvom je očaju opozicioni DF bio tokom izbora u nedelju govori i pomalo tragikomična situacija koja se dešavala pred kamerama crnogorskih medija. Naime, izbornu noć je pratila državna televizija Crne Gore sa direktnim uključivanjem u štabove stranaka. I dok su sve stranke i nevladine organizacija iznosile iste podatke o rezultatima izbora, iz DF-a su iznosili „svoje“ rezultate. Možda ova činjenica najbolje govori zašto Đukanović ne može izgubiti izbore od postojeće opozicije. Ako se tome dodaju simpatije lidera opozicije za četništvo i različite zločince, želju da se poništi nezavisnost Crne Gore i planu da se ovu državu ponovo pripoji Srbiji, otvorena mržnja prema Albancima i Bošnjacima, negiranje crnogorske nacije…, onda je slika potpuna.

Nova vlada

Kako stvari stoje, novu crnogorsku vladu opet će predvoditi DPS, a za to će im biti potreban koalicioni dogovor sa drugim strankama. Još od ranije je poznato da će Socijaldemokrati Ivana Brajovića ići u koaliciju sa Đukanovićem, a vjerovatno će to uraditi i nacionalne manjine, koje su već i ranije podržavale Đukanovića i s njim činile vladu i većinu u parlamentu. Uslov koji su Bošnjaci postavili za koaliciju tokom izborne kampanje bio je da se u državnim institucijama zaposli onoliko procenata Bošnjaka koliko ih ima u Crnoj Gori, odnosno u lokalnoj zajednici u kojoj žive. Vjerovatno to neće biti problem za Đukanovića. U isto vrijeme, koalicija Ključ veoma je heterogena, pa se ne isključuje opcija da neko iz te grupacije podrži vlast sa DPS-om na čelu.

Sa druge strane, vlast predvođena DF-om je gotovo nezamisliva. Razloga je nekoliko. Prvo, nacionalne manjine ne žele u vlast sa ovom strankom. Zatim, Ranko Krivokapić, uz Đukanovića najveći zagovornik crnogorske nezavisnosti, teško da će u vlast sa ljudima koji bi tu nezavisnost da ponište. I na kraju, unutar koalicije Ključ, također postoji dio onih za koji je Crna Gora neupitna, kao i njen put ka Zapadu.

Balkan okrenut ka Zapadu

Kako će se u narednim godinama odvijati politički život u Crnoj Gori ostaje da se vidi, jer je opozicija spremna na bilo koju vrstu destabilizacije. To su radili i ranije, a Đukanović je uvijek nalazio efikasan odgovor, dok je druga strana politički stradala. Sada kada ima i široku međunarodnu podršku, zadatak postaje još lakši, ali nemire i političke sukobe ne treba isključiti. Međutim, građani Crne Gore izabrali su put evroatlantskih integracija i to trebaju svi da poštuju. Iako je još prije samo nekoliko mjeseci podrška građana članstvu Crne Gore u NATO savezu prema anketama bila na granici od 50%, zahvaljujući dijelu opozicije koja je otkrila svoje pravo lice (neovisno o NATO savezu), Crna Gora sada je na putu da postane članica ove alijanse, a ona za Crnu Goru znači stabilnost.

Protivnička opcija za neučlanjene u NATO znači neizvjesnost i sukob, pa čak i oko identiteta koji postoje stotinama godina. Jasno je da vlada DPS-a ima veliki broj propusta, ali sadašnja alternativa DPS-u je opozicija koja je, ponovimo, kako je neko davno tačno rekao, gora od vlasti. Uostalom, sada već mora biti jasno i Rusiji da na Balkanu većina ljudi neće se odreći Zapada i okrenuti se Moskvi dok god su glavni ruski igrači na Balkanu sljedbenici i ljubitelji politike Slobodana Miloševića, Radovana Karadžića, Ratka Mladića… Rusija osim njih na političkom spektru bivše Jugoslavije još  ništa nije ponudila. Stoga je logično da u ovom trenutku zemlje Balkana imaju samo jednu realnu opciju: NATO i Evropska unija. Sve ostalo je igranje sa sudbinom naroda.

 

NV / foto nato.int

Na vrh