Magazin>>

Crnogorci užurbano unaprijeđuju turističku ponudu zalijeđa (2)

6. Oct 2016. | 19:40 | Orhan Hadžagić
DSC_9020

Ostavaljući iza sebe kameni grad na obalama Trebišnice na krajnjem jugu naše zemlje i brojne kahvedžije koji uhodano uživaju u toplom danu i debelom hladu trebinjskih trgova i bašči prelazimo granicu i ulazimo u Crnu Goru. Nakako se naviklo da kada se iz jedne pređe u drugu zemlju da se to i osjeti. U ovom slučaju tog osjećaja nema. Isti kamen, isti jezik, isti znakovi, smaće kraj puta. Tek kad nešta kupite trgovci traže Eure. Dobro došli u Crnu Goru.

Žlijebi: Kod domaćina Nikole vrijeme stoji
U hercegnovskom zalijeđu, tamo gdje standardni jugoturista rijetko kad i pogleda okrećući leđa moru, nalazi se s kamenom sraslo selo Žlijebi. U selu živi tek nekoliko porodica. Ima kuća u koje povremeno navraćaju njihovi vlasnici. Vlasnici nisu samo domaći starosjedioci, već i stranci iz raznih dijelova svijeta koji su ovom surovom, ali tihom i zdravam ambijentu našli smiraj svoje duše, kupili nekretnine i tu dolaze odmoriti se. Naš domaćin je bio prijatni Nikola Sikimić. Starosjedioc sela koji je ostao zahvalan svojim roditeljima koji su ipak odlučili napustiti američki san i vratiti se u svoje Žlijebe. Obnovili su domaćinstvo koje sada Nikola održava tako kvaltetno da je ono postalo atrakcija zbog koje se vrijedi odvojiti od primorske magistrale i strmim i uzanim putem, sve pitajući se “pa kuda sam to krenuo kad svi hrle moru, ja na kontra stranu” uporno tražiti ovo selo čudna imena.
Radoznalim i začuđenim posjetiocima svoga domaćinstva koje je muzej u kamenu i konzervirano u vremenu Nikola objašnjava kako se to nekada živjelo pod svjetlom “lambe”, kako se uzgajala stoka, privređivalo, ašikovalo, pomagalo. Na momente vidno emotivno potresen Nikola objašanjava kako su kuću gradili, a drugi je palili. Pored stambenog dijela domaćinstva Nikola nam je pokazao i pojatu. U njoj smo se najviše i zadržali, ne zbog marve u njoj već zbog ukusnog jela. Naime, pojatu je Nikola preuredio u divnu ambijentalnu konobu u kojoj gostima nudi razne vrste prirodnih prozvoda “Made in Žlijebi”. Teletina koju smo ovdje probali vrijedila je dolaska na ovu kotu. Nismo imali vremena, ali ko god ode Nikoli u goste nek posjeti i crkvu Sv. Nikole koja se nalazi nekoliko stotina metara dalje i od koje se pruža, kako kažu, divan pogled na Boku Kotorsku.
Očiju sitih i stomaka sitih napuštamo imanje Sikimića. Na rastanku domaćin nam pokušava u obroncima planine koje se nadvila nad selo pokazati obrise mitskih stvorenja koje oni mještani vide. Mi, ovakve plahovite i površne pameti, opterećeni svim i svačim što žitelj takvog jednog sela nije, ta mitska stvorenja ne možemo vidjeti. Ostali su nam pogledi i na tim stijenama i vjerovanje da su obrisi aždaja o kojima Nikola govori i uporno prstom upire gore i da će čuvati selo i Boku.
Tivatske solile: kohabitacija ptica čeličnih i perjanih krila
Drumom pa trajektom pa opet drumom stižemo u Tivat. I to na lokaciju gdje nas čeka vodič koji, kako sam kaže nije navikao priču o Tivatskim solilama, pripovjedati na našim jezicima. Zaključak? Tu dolaze stranci. Našem čovjeku Solile su močvara. Pored plaža koje su tu nadomak, obilaziti stanište ptica i nekadašnju solanu, našem čovjeku je još logički nedokučivo. No, vodič Petra je lokalna djevojka puna entuzijazma koja se izborila da u svom mjestu postane normalno reći kako radi u “močvari”. Kako nam kaže, nailazila je na dosta čuđenja i nerazumijevanja kod lokalnog stanovništva koje je oblast Solila decenijama smatralo ruglom Tivta. Sada “đevojka” iz Tivta tu radi kao vodič i stručnjak za ptice i ljudi iz svijeta dolaze da vide to nekadašnje ruglo. Solile su ptičji rezervat smješten između mora i obronaka Lovćena. Status rezervata stakao je 2008. godine. Nalazi se na takozvanom koridoru ptica selica koje sezonski migriraju sa juga prema sjeveru i obratno. Registrirano je 114 ptičijih vrsta koje sezonski “daju žmigavac” i borave u ovom rezervatu.
Lokalitet ima i svoju kulturno-historijsku vrijednost. Naime, kao što mu i ime govori ovdje se proizvodila so koja je u Srednjem vijeku bila vrlo značajna trgovačka roba. U vrijeme kada je ovaj predio bio pod upravom Osmanske države trgovina solju činila je preko 80% prihoda lokalnog stanovništva. Danas je tu ostao nasip koji pregrađuje močvaru i koji je sa svojim otvorima bio brana za zatvaranje određene količine morske vode. Tako zarobljena voda je na vreleni sunca isparavala, a na dnu je ostajala so. Petra nam govori kako imaju u planu reaktivirati mahanizam ustava vode i proizvodnje soli, ne za potrebe tržišta, već kao turističku atrakciju. Posjetioci bi kristaliziranu sol koja često zna poprimiti razne boje odavde odnosili kao suvenire.
Ostavljamo solanu i ptice kojih se kao i na Hutovom blatu nismo nagledali što zbog mraka, što zbog sezone u kojoj ih nema tu. Odmah uz Solile nalazi se pista jedine primorske vazdušne luke u Crnoj Gori čiji se operatori, kako saznajemo, žale na ptice koje znaju predstavljati opasnost avionima koji uzlijeću. Nadamo se da će taj problem biti riješen na obostrano zadovoljstvo, jerbo ako nastavi biti problem, znajući prioritete današnjice, bojimo se da će ptice izvući deblji kraj.
Iako je zavučen kruzeri nađu put do Kotora
Te večeri domaćin nam je bio stari priobalni grad-utvrda Kotor. Nalazi se na najzavučenijoj tačci zaliva Boka Kotorska i broji oko 13 hiljada stanovnika. Tako zavučen posebno je zanimljiv turistima sa velikih prekookeanskih brodova krstarica koji nađu puta do doka odmah tu tik uz vrata starog grada. Grad je osnovan u 5. vijeku, mada po predanju koje nam prenosi vodič, čujemo da je bio naseljen i dva vijeka prije Naše ere kada su “vile” poručila žiteljima da sa okolnog brda se spuste do obale u tu naprave grad-utvrđenje. Kotor podsjeća na Dubrovnik. Odolijevao je mnogim vojskama i zemljotresima. Posljednji koji je crnogorsko primorje pogodio aprila 1979. godine načinio je dosta štete gradu koja se i danas može vidjeti: sat kula se tada nagela za 17 stepeni što je uočljivo golim okom. U vrijeme van turističke sezone Kotor je tih, pitom i neobično miran grad.
Etno selo Montenegro bez hotelskih zvjezdica sa ekstra gastro ponudom
Put do etno sela Montenegro u Donjoj Brezni, Opština Plužine vodio nas je preko kanjona rijeke Pive. Maštoviti domaćini nisu puno govorili kakav prizor će nas čekati kada se popenjemo na 1350 metara i pogledamo kanjon. Prizor je bio veličanstven. Modro jezero smjestilo se u usjek između litica koje je Piva kopala od kada zna za sebe. Sa lijeve strane toka Pive u daljini mogli smo vidjeti najveći vrh Bosne i Hercegovine: Maglić. Bilo je vrlo jezivo sljedećeg dana kada smo vozeći se kanjonom prema graničnom prijelazu Šćepan Polje pogledati iz autobusa liticu i njen vrh sa kojeg smo osmatrali tananu i vijugavu rijeku.
To večer bili smo gosti etno sela Montenegro. Prirodni ambijent sa vrlo malo betona ili cigle, puno jugonostalgičarskih rekvizita, zanimljivih poruka i znakova. Odmah na ulazu dobijate na znanje da ne očekujete profesionalnu uslugu ili smještaj označen zvjezdicama, ali da ćete dobiti zdravu i prirodnu hranu. I zaista tako i bi. Kačkavalj, sirnice i zeljanice koje smo tu jeli i mlijeko koje smo pili možda bi u fotofinišu izgubile od one koje majke naše prave. Zvjezdano nebo, tišina noći i jutarnje buđenje uz kukurik horoza. Nekada svakodnevnica, danas atrakcija zbog koje vrijedi posjetiti ovo i sva druga etno sela kojih je sve više ne samo u južnim Dinaridima. Promocija eko i kulturnog turizma je i bio cilj ovog projekta u organizaciji Ekonomskog fakulteta Sarajevskog univerziteta, SERDE i Centra za zaštitu i istraživanje ptica Crne Gore, a uz podršku Evropske unije. Ukupna vrijednost prijekta je 246 hiljada Eura.
Eko i kulturni turizam će biti sve zastupljeniji u našim kako sezonskim tako i vansezonskim planovima. To i treba biti jer nas upravo ta vrsta angažiranog odmaranja i učenja kanališe da se bolje upoznajemo, družimo i jedni drugi više cijenimo.
Sljedeća i finalna tačka ovog putaovanja bio je Nacionalni park Sutjeska. O tome u sljedećoj epizodi.
  • Ognjište, prostorija bez stropa gdje se spravljala hrana i sušilo meso
  • Avlija domaćinstva Sikimovići prekrivana lozom
  • Domaćin Nikola goste strpljivo servisira informacijama o nekadašnjem načinu života
  • Kraj kamina u konobi što nekad pojata bješe
  • Na obali u blizini Kotora
  • Kanjon Pive
  • "Projektna" fotografija učesnika programa
  • Detalj iz etno sela
  • Konoba u etno selu Montenegro
  • Jugonostaligarski kutak
  • Muzej sira izuzetno zanimljiv
  • Eko vozilo "sraslo" sa livadom
  • Trebinje u Trebišnici
  • Centralni trg u Starom Kotoru
  • Kud u štiklama "đevojko"
  • Pažnja! Mobilni surveri na putu.
  • Audio kasete
  • Čobanska kućica
  • Etno doručak sa mačkom na stolu

Na vrh