Dan nezavisnosti i politike poricanja

1. Mar 2017. | 08:01 | Armin Sijamić
bih

Nema sumnje da je 1. mart jedan od najvažnijih dana u historiji naše države. Preciznije bi bilo reći da njegovu važnost nikada u potpunosti nećemo moći riječima opisati, kao što nema ni riječi kojima možemo zahvaliti svima onima koji su tih dana 1992. godine bili na pravoj strani. Ta prava strana nije samo zaključak izveden na slučaju BiH, jer se je ranije do istog zaključka došlo u Sloveniji i Hrvatskoj, a kasnije i na Kosovu i Crnoj Gori. Politika koju je tih godina vodio Slobodan Milošević je bila toliko zločinačka i toliko pogrešna da i četvrtinu stoljeća nakon toga još uvijek osjećamo posljedice u čitavoj regiji.

Tačnije, mi živimo te posljedice u državi koja je razorena politički, ekonomski, pa čak i moralno, budući da su korupcija, lopovluk, javašluk svake vrste, neznanje i nesposobnost premrežile našu državu do te mjere da nema institucije iznikle iz našeg naroda da se protiv toga bori otvoreno i da to stavlja kao svoju glavnu obavezu postojanja i djelovanja. Korupcija, javašluk i neznanje su naš najveći neprijatelj, a kod nas sve pomenuto je gotovo pa institucializirano.

Baš kao i svake godine u postdaytonskoj Bosni i Hercegovini krajem februara bosanskohercegovačka politička i društvena realnost suočava se sa dva politička koncepta, a koja su duboko pogrešna. Dva pristupa koji služe samo dnevnoj politici i verbalnim akrobacijama ljudi nedoraslih zadatku i vremenu u kojem živimo.

 

Stvarnost koja se negira

Prvi pristup se ogleda u negiranju očiglednog – 1. mart je dan kada je naša država dobila međunarodni politički subjektivitet, a u kasnijim danima i pravno priznanje nezavisnosti od većine država svijeta, a što je krunisano članstvom naše države u Ujedinjenim nacijama. I to je historijski fakt. Najuporniji među nama mogu to i dalje negirati, ali rezultat te upornosti ne može biti ništa drugo nego priznanje onoga što su priznale tolike države, ili nastavak koncepta „time gore po činjenice“, kako je čuveni G. W. F. Hegel u jednoj anegdoti odgovorio suprotnoj strani u raspravi.

I tu bi o ovome fenomenu trebala prestati svaka ozbiljna rasprava u svakoj državi i kod svake osobe čiji se postulati ponašanja zasnivaju na logičnom rasuđivanju stvarnosti. Međutim, u BiH bi se moglo postaviti i nekoliko pitanja negatorima ovoga dana. Tačnije, više pitanja koja proizilaze iz istoga, ali ona su uglavnom izvučena iz okvira dva pitanja. Prvo je, da li nakon negiranja odluke UN-a da našu državu primi u svoje članstvo negatori toga datuma imaju pravo pozivanja i na jedan dokument ove organizacije, ili na bilo koji drugi dokument i sporazum? I drugo pitanje bi glasilo, koji dan ako ne 1. mart možemo obilježavati kao dan nezavisnosti? Kako se, recimo, pozvati na Daytonski sporazum (kako to ponekad čini dio domaćih političkih aktera) ako je upravo on dokaz naše zavisnosti koja nam je nametnuta kao nezavisnoj državi, strani u sukobu, koja je na osnovu članstva u UN i dobila priliku da postane dio ovoga dogovora?

Dakle, zagovornici ideje negiranja ovoga dana očigledno imaju druge motive. Ali ni to nije tajna.

Drugi politički koncept satkan oko dana državne nezavisnosti je vezan za one političke snage koje na sav glas slave našu nezavisnost i ističu svoj patriotizam u danima na kraju februara i početkom marta.

Njihovo slavljenje naše nezavisnosti je tragikomično, jer su dopustili da različite države odlučuju o sudbini svih nas u BiH. Nadalje, sa političkom elitom iz prvog koncepta zajedno su doveli do tolike zavisnosti od kredita stranih kreditora da će za nekoliko mjeseci svi nesporazumi između njih biti privremeno odloženi kako bi nas dodatno zadužili, a novac neće potrošiti za razvojne projekte.

 

Bosna i Hercegovina naša domovina

I kada zanemarimo gore pomenute, ostanu građani BiH, svi njeni sinovi i sve njene kćeri, koji će ovaj dan provesti suočeni sa stvarnošću koja nas okružuje. U državi koja je toliko osiromašena, srušena, zapuštena i ponižena, čija djeca žele da je napuste jer ne mogu ostvariti ni osnovne potrebe za započinjanje normalnog života kakav imaju njihovi vršnjaci na Zapadu kojem, navodno, političke elite teže.

U toj državi, i tako poniženi imamo pravo i obavezu da budemo ponosni i sretni, jer imamo priliku da unutar nje odlučimo ko i na koji način će voditi ovu zemlju. I upravo je to najveće dostignuće ovoga važnog dana, a najbolja proslava ovoga dana biće ako do narednog 1. marta ispravimo barem neku od grešaka koje smo uradili u protekloj godini.

 

NV

Na vrh