Decembarski samit koji obećava: Kina Africi nudi više

Afričke se države i danas bore s naslijeđem kolonijalizma. U svim državama su gotovo isti problemi, a nezavisnost koju su stekle u nekim je slučajevima i dalje simbolična – kolonijalne sile se ne odriču svog nasljedstva, samo su promijenile metode. Međutim, postoji država koja pokušava tražiti rješenja na obostrano zadovoljstvo i do sada je postigla određene rezultate

12. Jan 2016. | 16:50 | Armin Sijamić
52347

52347.jpg

Afrika je kontinent s bezbroj problema i to nije nikakva tajna. Danas na tlu ovog kontinenta bjesne deseci ratova na osnovu etničke, nacionalne, političke ili vjerske pripadnosti, ali i ratovi za teritoriju, za pristup pitkoj vodi, plodnom zemljištu i raznim drugim resursima. Ta je borba često borba za mrvice, a velika borba za dijamante, zlato, naftu i druge vrijedne sirovine rezervirana je za države Zapada, čije ratove vode drugi.

Umorna i razorena, Afrika treba nekog s potpuno drukčijim osobinama. Kina je našla Afriku jer s kineskim rastom privrede rastu i kineske političke ambicije. Reklo bi se, multipolarni svijet koji Kina priželjkuje. Afrika treba Kinu, ali i Kina treba Afriku.

Obostrani interesi tjeraju ih na bližu saradnju. Svakako, takva saradnja ne odvija se uvijek baš onako kako su zamislili jedni ili drugi, postoji snažan upliv drugih sila koje pojedine afričke režime tjeraju na različite poteze koji ne doprinose njihovom interesu kao države već interesu velikih kompanija sa sjedištem izvan nje, i uskom krugu korumpirane elite, koja živi na račun napaćenog stanovništva. Kineska strana ponekad zna biti neosjetljiva.


Šta Kina želi od Afrike?

U medijima sa Zapada kinesko prisustvo u Africi, ukratko rečeno, podstaknuto je kineskim imperijalnim ambicijama, borbom za resurse, investicijama praćenim izvozom kineske radne snage, željom da Afrika postane izvor hrane za Kinu itd. Međutim, istina je malo drukčija i to je razlog zašto mnoge afričke države (bez obzira na režime koji njima upravljaju) žele saradnju s Kinom.

Kao nikad do sada, afričke države nisu toliko poštovane i uvažavane od jedne svjetske sile. Kina ih u mnogim stvarima tretira potpuno jednakim sebi, ne kritizira ih na licemjeran način s dvostrukim standardima za određene režime te zajedno s tim državama pokušava pronaći rješenja na obostrano zadovoljstvo.

Navedimo jedan primjer. Već dugo u zapadnjačkim medijima vladaju mišljenja da Kina želi afričke države pretvoriti u poljoprivredne proizvođače koji će ju hraniti. Ova osmišljena propaganda ima dublji cilj: da jedan narod radi kako bi drugi uživao. Jedna od vodećih ekpertica za kinesko djelovanje u Africi Deborah Brautigam u nedavno objavljenoj knjizi “Will Africa Feed China?” razbija ovaj ali i druge mitove, kako ih ona zove, o kineskom djelovanju u Kini.

Deborah Brautigam navodi podatke da Kina 95 posto kukuruza uvozi iz Sjedinjenih Američkih Država i Kanade, a većinu soje uvozi iz Argentine i Brazila. Dakle, ne iz Afrike! Zatim, ona ističe da nema dokaza da Kina posredstvom svojih kompanija promovira kineski imperijalizam, da masovno ne kupuje zemljište po Africi kako bi ga pretvorila u poljoprivredna gazdinstva i farme, da nisu tačni izvještaji medija sa Zapada da Kina u Afriku masovno dovodi svoje farmere i tamo ih nastanjuje, objašnjavajući to jednostavnom računicom da hrana proizvedena u Africi postaje preskupa u Kini nakon dugog transporta. Ono što Kina uvozi u većoj količini iz Afrike je kokos, susam, guma, pamuk i duhan.

Nakon ovoga nameće se logično pitanje: šta ustvari Kina radi u Africi? Odgovor je veoma jednostavan: želi pronaći nova tržišta, kupovati resurse koje nema (poput svake druge države u svijetu), izvoziti svoju tehnologiju (koja je za Afriku veoma moderna) i graditi velike infrastrukturne projekte koji donose ogroman prihod i investitoru i državi u koju se investira, te, na kraju, graditi prekomorske luke i vojne baze koje će olakšati spomenutu trgovinu. Usto, Kina, kao izraz politike koju zastupa širom svijeta, ne miješa se u unutrašnje poslove drugih država.

Sve to je dovelo do toga da Kinezi postanu poželjan partner za mnoge afričke države: Od Južne Afrike do Sudana, ranije Libije; od Džibutija i Kenije do Benina i Nigerije. Drugim riječima, afričke države, umorne od sukoba i diktata izvana, traže pouzdanog i snažnog partnera kako bi se konačno počele razvijati na ekonomskom i političkom planu. Stoga ta saradnja svakim danom postaje sve snažnija.


Samit u Johannesburgu

Gotovo da u većini medija nije ni popraćen Samit u Johannesburgu (Južna Afrika) održan 4. i 5. decembra prošle godine, na kojem je organiziran Forum kinesko-afričke saradnje (FOCAC) i na kojem je učestvovalo 50 država. Radi se o drugom samitu po redu, nakon onog održanog 2012. godine. Samit se održava svake tri godine.
Ovaj samit, kojem je domaćin bila Južna Afrika, bio je prilika da se sumiraju rezultati postignuti od prvog samita i da se naprave planovi za budućnost. Tako je iznesen podatak da je Kina na različite načine tokom posljednje tri godine u Afriku investirala 60 milijardi američkih dolara, što je triput v Nije ni čudo što veliki broj Afrikanaca Kineze vidi kao prijatelje i dobronamjerne goste, a ne kao geopolitičku silu koja operira na drukčiji način u odnosu na rivale sa Zapada iše negoli je obećala prije tri godine.

Prisutni su se bavili i činjenicom da su u prvoj polovini 2015. godine kineska ulaganja iznosila 40 posto manje u odnosu na prethodnu, što u suštini znači da je Kina u Afriku, u prvoj polovini ove godine, uložila “samo” 1,9 milijardi dolara. Kineski zvaničnici, predvođeni kineskim predsjednikom Xi Jinpingom, obećali su da će se u narednim godinama saradnja Kine i afričkog kontinenta povećati.

Tako je, naprimjer, u 2014. godini obim trgovine Kine i Afrike iznosio 221,9 milijardi dolara, ali se predviđa da će taj obim 2020. godine iznositi oko 400 milijardi dolara. Da sve ne ostane samo na ekonomiji, kineski predsjednik Xi je izjavio da se on i njegova država zalažu da Afrika dobije stalno mjesto članice u Vijeću sigurnosti UN-a.

Ovim potezima kineska je strana pokazala da cilj njihove države nije samo ekspanzija ekonomskih veza u susjedstvu, već da Kina ozbiljno računa na Afriku i da je kineski plan industrijalizacija Afrike, te je najavila investiranje deset milijardi dolara u tu svrhu.

Kinu posebno brine to što se od 48 najsiromašnijih država svijeta čak 34 nalaze u Africi. Stoga je u proteklim godinama značajna sredstva ulagala u afrički kontinent. Cilj je bio jasan: razvijanje ekonomije u Africi znači više novca lokalnom stanovništvu koje će biti zainteresirano za kineske proizvode.

Poređenja radi, kinesko ulaganje u zemlje FOCAC-a u 2006. godini iznosilo je pet milijardi, u 2009. godine deset milijardi, 20 milijardi do 2012. godine, a sad je taj broj povećan za triput. Od 2006. godine aktivan je i Kinesko-afrički razvojni fond koji je u infrastrukturu, energetiku i poljoprivredu investirao više od tri milijarde dolara u Nigeriji, Mauricijusu, Etiopiji, Zambiji i Egiptu.

Afrika je s oduševljenjem dočekala ove investicije. Predsjednik Benina Thomas Boni Yayi nije krio oduševljenje. On je rekao: “Kina je partner. Ona je tu da podrži Afriku.” Predsjednik Zimbabvea Robert Mugabe izjavio je da: “Kina nikad nije bila kolonizator u Africi ili drugdje. Zapad je taj koji je pljačkao Afriku, a to radi i danas. Kina nudi win-win partnerstvo u Africi i mi ćemo od toga imati benefite”.

Kako je domaćin Samita bio Jacob Zuma, predsjednik Južne Afrike, došlo je do zaključka da i BRICS (Brazil, Rusija, Indija, Kina i Južna Afrika) mora investirati u afrički kontinent. To je bacilo novu sjenu na ovaj samit, na buduće odnose i planove te otvorilo novu stratešku perspektivu državama članicama BRICS-a, ali također može pretvoriti Afriku u novo polje geopolitičkih nadmetanja sa Zapadom.


Afričke nade

Rijetko se svijet pitao šta Afrika želi od njega. Na ovom samitu lideri pojedinih država su bili više nego otvoreni. Oni traže infrastrukturne projekte koji će uvezati kontinent; školovanje njihovih kadrova i njihovo vraćanje u državu; obrazovanje i zdravstvenu zaštitu za što veći broj Afrikanaca te tehnološku modernizaciju.

Kina se obavezala da će to i uraditi. Oko 200.000 ljudi će proći treninge širom Afrike pod kineskom palicom, a dodatnih 40.000 će dobiti priliku da ode u Kinu na obuku. Akcionim planom, koje su države članice FOCAC-a potpisale, Kina se obavezala i na industrijalizaciju Afrike, pomoć u modernizaciji poljoprivrednog sektora, gradnju infrastrukture, usluge kineskih banaka, ekološki razvoj, razvoj trgovine i povećanje investicija, smanjenje siromaštva, bolje javno zdravstvo, pojačanu kulturnu razmjenu te ulaganje u stabilnost i mir.

Preciznije rečeno, ono što su afričke države tražile od Kine, ona je potpisala kao svoju obavezu za naredni period. U krajnjoj liniji to će pomoći korisnicima sredstava da ostvare bilo kakav napredak, dok će Kini u geopolitičkom smislu ovo značiti veoma mnogo i biti joj odskočna daska za buduće političke i ekonomske mjere. Izgleda da je Kina jedina država koja na ovaj način može nastupati spram Afrike i da je jedina država na svijetu koja ima novac i pamet da se upusti u ovako velike i zahtjevne projekte od kojih drugi okreću glavu.

Nije ni čudo što veliki broj Afrikanaca Kineze vidi kao prijatelje i dobronamjerne goste, a ne kao geopolitičku silu koja operira na drukčiji način u odnosu na rivale sa Zapada. Kina je ovim primjerom pokazala da geopolitičko djelovanje može biti drukčije od onog koje primjenjuju druge države logikom “zavadi pa vladaj”. Kina je naprosto pružila ruku prijateljstva, mnoge afričke države su je prihvatile i to zasad daje dobre rezultate.

52347-2

Na vrh