Dr. Behija Durmišević: “U odnosima na društvenim mrežama vlada ideja iluzije”

Pravo znanje je znanje koje poziva na racionalnost i na duhovnost istovremeno, pružajući čovjeku priliku da shvati kako je to dvoje neodvojivo jedno od drugoga. Dakako, ovo znanje uključuje i dimenzije koje pretpostavljaju emocionalni život, odnose prema zajednici i prema drugim ljudima. Drugim riječima, za sretan život potrebno je da čovjek bude čvrsto ukorijenjen u vlastitom duhovnom i religijskom identitetu i vjerovanju, ali i da drži korak s vremenom u kojem živi

11. Feb 2016. | 07:11 | Ajla Žujo-Demirović
nv53914

Živimo u dobu pretrpanom informacijama. Često se stječe utisak da su obrazovani upravo oni koji raspolažu informacijama. Istinskog znanja, mudrosti i smirenosti koja bi došla s njima, gotovo da nema – “elektronička glad” potisnula je svaku drugu. S dr. Behijom Durmišević, profesoricom u Gazi Husrev-begovoj medresi u Sarajevu, razgovarali smo o mnogo čemu – istinskoj učenosti i duhovnosti, filozofiji i njenom mjestu u savremenom društvu, prevodilaštvu te o profesoricinom dugogodišnjem radu s djecom.


NV: Svršenica ste Gazi Husrev-begove medrese i Fakulteta islamskih nauka u Sarajevu. Nedavno ste na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu odbranili doktorsku disertaciju pod naslovom “Filozofija povijesti Arnolda Toynbeeja između antropocentrizma i teocentrizma”. Možete li čitaocima približiti Toynbeejevu filozofiju i kazati nešto o razlozima zbog kojih ste se odlučili baš za ovog mislioca?

Arnold Joseph Toynbee (1889–1975) britanski je povjesničar, sociolog, filozof povijesti i teolog povijesti. Kad se u znanstvenim krugovima spomene njegovo ime, prva asocijacija je da se radi o autoru koji se prvenstveno bavio istraživanjem civilizacija. Druga asocijacija se vezuje za njegovo golemo i impozantno djelo “Istraživanje povijesti” (A Study of History) koje je Toynbee pisao više od dvadeset sedam godina, koje ima dvanaest tomova i na kojem je utemeljena glavnina moga proučavanja. U navedenom djelu Toynbee je istraživao nastanak, razvoj slom i dezintegraciju dvadeset i jedne civilizacije. Toliko ih je uspio identificirati u povijesti čovječanstva. Dijeleći ih u dvije skupine, u prvu grupu uvrstio je šest primarnih civilizacija koje su nastale direktno iz primitivnog života (sumerska, egipatska, kineska, minojska, civilizacija Maja i andska). Za preostalih petnaest civilizacija Toynbee kaže da su međusobno toliko povezane da se može dovesti u pitanje njihova posebnost.

Prikaz razvoja ovih civilizacija je vrlo interesantan. No, značajan je i drugi krak Toynbeejeva istraživanja koji je bio motiviran intelektualnim revoltom ovog autora protiv egocentrizma zapadne civilizacije. Tako je Toynbee u mnogim pasažima nastojao pokazati jednaku vrijednost svih civilizacija i ljudi koji su ih gradili. Smatrao je da su po karakteru i smislu egzistencije pripadnici svih civilizacija jednaki.

Također, kad se govori o Toynbeeju, važno je istaknuti i preokret njegove slike povijesnog procesa. On se dogodio i u petom tomu “Istraživanja povijesti”. Tako je u narednim poglavljima i pasažima prisutno kvalitativno novo iskustvo, iskustvo preobraženja i spoznaje Božije prisutnosti u svijetu. Rezultati Toynbeejevih istraživanja kazuju da čovječanstvo može opstati samo uz njegovanje religijskih vrijednosti. Buduća religija, po Toynbeeju, može biti jedna od starih religija, oživljena na način da može udovoljiti savremenim potrebama čovječanstva, da se može uhvatiti ukoštac i savladati društvena zla koja su prijetnja ljudskom opstanku. Ovdje Toynbee misli na pohlepu i društvenu nepravdu. No, normativni smisao Toynbeejevih istaživanja jeste zahtjev za uspostavom etičkog života, utemeljenog na međusobnom uvažavanju.


NV: Kao disciplina, ali i kao životna vještina, filozofija je danas zanemarena. Može li ona postati naša životna mudrost i pomoć u svakodnevnim zbunjujućim i naoko nerazumljivim dešavanjima?

Ovdje najprije moramo neke stvari raščlaniti i razdvojiti. Danas vodeća civilizacija je zapadna civilizacija. Filozofija je odigrala vrlo značajnu ulogu u formiranju njezinog identiteta i onog što je poznato pod imenom modernizam. Drugim riječima, zapadna civilizacija svoju ukorijenjenost ima u zapadnoj filozofiji. Utjecaj mislioca-filozofa na ukupnost kulturno-civilizacijskih tokova bio je izniman. U periodu dominacije kršćanske religije na prostorima Zapada, zapadna filozofija je bila usko povezana s teologijom i pitanjima koja su proistjecala iz Objave. No, od perioda renesanse, od sedamnaestog stoljeća posebice, od početka savremenog doba, filozofija se odvojila od religije i povezala se s empirijskim i prirodnim naukama, razvijajući mišljenja koja su težila tome da zamijene religijske istine. Tako da je dobar dio onoga što danas možemo uočiti i kod nas i u savremenom svijetu u oblastima etike, politike, teorijskog razumijevanja prirode zbiljnosti, utemeljen u savremenoj filozofiji koja u mnogim slučajevima postaje oponent teologiji i religiji.

Ali prvotno značenje filozofije bilo je ljubav prema mudrosti, znanost o prvim počelima koja operira razumom koji zaključuje i intuicijom koja zamjećuje. Danas čovjeka, zahvaljujući civilizacijskom, kulturnom i intelektualnom razvoju, može zadovoljiti samo ona mudrost i filozofija koja mu nudi univerzalni model mišljenja, vjerovanja i ponašanja. Ovdje je riječ o modelu u kojem čovjek prepoznaje istinske ljudske vrijednosti, vrijednosti važne za njegov život, dostojanstvo i opstanak, u kojima se prepoznaje racionalno i duhovno istovremeno.


NV: Hafiza ste Kur’ana. Kako ste uspjeli u svom naumu da naučite Kur’an napamet? Kako uspijevate održavati to znanje i kako je ova činjenica utjecala na vaš život i njegovo poimanje?

To je pitanje koje mi se često postavlja. Jedan dio Kur’ana sam naučila kao djevojčica pred mojim ocem koji nije bio vjerski službenik, nego je bio trgovac. U Gazi Husrev-begovoj medresi, sjećam se, imali smo šesnaest predmeta u školskoj godini. Bilo je zahtjevno, ali sam u trećem razredu našla dodatne energije te je usmjerila na učenje Kur’ana. Znate, Kur’an, kao vječna riječ Božija, ljudima koji ga uče, prate njegovo značenje i proučavaju ga, stalna je inspiracija. Mladima kao izvor i porijeklo sveukupnog znanja, sve mudrosti i poduke, a onim starijima kao sadržaj koji popunjava brojne praznine u sferi njihove duhovnosti.
Za održavanje hifza Kur’ana potrebna je disciplina. Sadržaji Kur’ana brzo izmiču te ih je potrebno stalno ponavljati. Zapravo, cjelina Kur’ana poziva čovjeka Allahu, dž.š. Čovjek – termin kojem u tradicionalnim izvorima odgovara termin insan – a ne misli se samo na muškarca, u sebi nosi primordijalnu narav. Kur’anske poruke upućene su ovoj naravi. Tako je učenje, ponavljanje i izgovaranje kur’anskih sadržaja stanovito vraćanje Izvoru, vraćanje beskonačnom, stvoriteljskom, božanskom vrelu iz kojeg ishode svi oblici dobrog, lijepog, humanog…


NV: Živimo u dobu pretrpanom informacijama i često se stječe utisak da su obrazovani svi oni koji raspolažu informacijama. Znanja, mudrosti i istinske smirenosti koja dolazi s njima, gotovo da nema. U tom smislu, šta je znanje, koja je uloga informacija i kako da se izborimo s apsurdnim imperativima sadašnjice?

Općenito uzevši, obrazovanje je postalo najvažnije sredstvo promicanja vrijednosti savremenog svijeta, a onda i širenja sekularizacije i kritike religij “Prvotno značenje filozofije bilo je ljubav prema mudrosti, znanost o prvim počelima koja operira razumom koji zaključuje i intuicijom koja zamjećuje. Danas čovjeka, zahvaljujući civilizacijskom, kulturnom i intelektualnom razvoju, može zadovoljiti samo ona mudrost i filozofija koja mu nudi univerzalni model mišljenja, vjerovanja i ponašanja” skog svjetonazora. Možemo kazati da se putem obrazovnih institucija, uz ostalo, šire i razvijaju ideje koje veličaju gomilanje bogatstva, ostvarivanje ekonomskih ciljeva, postizanje velike društvene mobilnosti, vladanje informacijama… No, ako se malo dublje pogleda, uočljivo je da je savremeno obrazovanje zahvaćeno složenim napetostima između tradicionalnih vrijednosti i modernizma, a time i između različitih odgovora o značenju života.
Mi smo odavno suočeni s naučnim zahtjevima za istinom izvan religijske tradicije, za obrascima ponašanja utemeljenim na brzoprolaznim ljudskim konstrukcijama. No, pravo znanje je znanje koje poziva na racionalnost i na duhovnost istovremeno, pružajući čovjeku priliku da shvati kako je to dvoje neodvojivo jedno od drugoga. Dakako, ovo znanje uključuje i dimenzije koje pretpostavljaju emocionalni život, odnose prema zajednici i prema drugim ljudima. Drugim riječima, za sretan život potrebno je da čovjek bude čvrsto ukorijenjen u vlastitom duhovnom i religijskom identitetu i vjerovanju ali i da drži korak s vremenom u kojem živi. Ovdje mislim da nema potrebe da se naš društveni život ozbiljava na sliku života od prije deset i više stoljeća, ali mora postojati određena ustrajnost u onome što su temelji i načela naše učenosti i duhovnosti.


NV: U publikacijama na engleskom jeziku sve više se govori o “elektroničkom neredu”, a, istovremeno, naša djeca sve više žive “elektronički život” i sve je manje stvarnih iskustava. Čemu djecu trebamo poučiti prije nego im otvorimo vrata virtuelnog?

Da, roditelji tu imaju značajnu odgovornost. Naime, svijet virtuelnog, internet, globalne mreže, osnova su tehničke prirode putem koje se ostvaruje dostupnost svih vrsta poruka na svakom djeliću zemlje. Ali s globalnom mrežom dolaze i umreženi ljudski odnosi. Iako je na vrhu virtuelnih mreža ideja iluzije, one u sebi nose nemalu opasnost. Ali, one su naša stvarnost. Ljudima na mreži postaje sve manje važna razlika između privida i stvarnosti. Stoga, jedna od pretpostavki za zdravo odrastanje jesu i stalni razgovori, upozorenja, nadgledanja pa i određeni vid kontrole sadržaja koje djeca koriste i pretražuju.


NV: Radite u Gazi Husrev-begovoj medresi, bili ste odgajateljica, sad ste u nastavi. Koliko je taj posao težak i obavezujuć? Čemu se trudite poučiti svoje učenike?

Kad sam bila učenica, promatrajući nastavnike i profesore, mislila sam da je u njihovom profesionalnom životu zasigurno prisutno mnogo sjete, jer se pred njihovim očima stalno smjenjuju mlade generacije, a oni ostaju na jednom mjestu. Kad sam sama postala profesorica, vidjela sam da od sjete nema ni traga. Zapravo, profesorski posao rad je s generacijama koje dio svoje ukupne energije, opće spremnosti, životnoga žara i otvorenosti prema svijetu interakcijom prenose na ljude koji s njima rade. Samo dijelove navedenog treba htjeti preuzeti. To je lijepa strana prosvjetnoga rada, rada s mladima. Na drugoj strani su obaveze i odgovornosti koje od profesora zahtijevaju stalnu spremnost da udovolji onome što učenici očekuju od njega. Ovdje treba mnogo truda i posvećenosti. No, svijest da će brzo doći vrijeme u kojem će učenici okruženi novim okolnostima, okolnostima u kojima će profesore i ambijent u kojem su se školovali sasvim kritički motriti, profesoru daje snagu i inspiraciju da posvećenost bude iskrena i duboka.

nv53914-2


NV: Bavite se i prevođenjem. Rado bih da progovorimo i o tome.

Da, neko vrijeme sam intenzivno prevodila s engleskog i manje s arapskog jezika. Prevela sam mnogo studija. Uglavnom, radi se o sadržajima koji su na temeljit i ozbiljan način tumačili islamsku tradiciju. Autori ovih djela nekad su bili muslimani, nekad ljudi koji su prihvatili islam u određenom periodu svoga života, a nekad duhovne i intelektualne ličnosti Zapada koje su bile u stanju proniknuti u islamski univerzum značenja te govoriti i pisati iznutra islamske tradicije. Bilo je i prijevoda iz oblasti sufizma u kojima su autori iznutra islamskog svjetonazora govorili o onim dimenzijama islama koje su skrivene iza šerijatske legalitarne strukture. Uglavnom, autori ovih studija nastojali su dati odgovore na savremena pitanja koja se nameću pred mislećeg čovjeka ali istovremeno otvoriti duhovni i intelektualni prostor za uzajamno razumijevanje i upoznavanje. Prevođenje mi je uvijek bilo izazovno i privlačno.


NV: Članica ste Međureligijskog vijeća… Činjenica je da imamo zvanične institucije koje se bave održavanjem dijaloga, no kako procjenjujete situaciju u društvu? Čini se da je sve više odnjegovanih predrasuda i stereotipa.

Da, članica sam Međureligijskog vijeća. Mogu vam reći da je u proteklom periodu realizirano dosta vrijednih projekata, ali u posljednje vrijeme aktivnosti su se stišale. Da, u pravu ste, na terenu su prisutne mnoge predrasude, mnogo nepovjerenja označenog čvrstim držanjem davno zauzetih uporišta. Napredak se sporo ostvaruje. Zapravo, svjedoci smo političkih sukoba i napetosti koji negativno utječu na sve aspekte društvenog života pa tako i na kreiranje ljepših međureligijskih i komšijskih odnosa.


NV: Često putujete. Koje su najbolje spoznaje i životni darovi doneseni s putovanja.

Na putovanja gledam kao na najdirektniji dodir mašte. Sa svakog putovanja ponesu se prizori i iskustva kojima čovjek popunjava mozaik svoje slike svijeta. Putovanja su i svojevrsna poniranja u tajanstva mnogobrojnih oblikovanja, u mnogoglasja naroda i kultura. To su svojevrsna prebivanja na mnogim mjestima i u mnogim vremenima. Posebno su mi dragocjena iskustva ponesena s prostora na kojima se prisustvo duhovnog izražava kroz ljepotu materijalnog, kroz spregu čulnosti i duhovnosti. To je karakteristika Orijenta. Sve u svemu, putovanja oplemenjuju čovjeka čineći njegovu sliku svijeta raznovrsnijom i bogatijom.


Dr. Behija Durmišević završila je Gazi Husrev-begovu medresu u Sarajevu, a potom i Fakultet islamskih nauka u istom gradu. Nedavno je na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu odbranila doktorsku disertaciju pod naslovom “Filozofija povijesti Arnolda Toynbeeja između antropocentrizma i teocentrizma”. Profesorica je fikha u matičnoj školi, a ljubav prema svom poslu opisuje ovako: “Profesorski posao rad je s generacijama koje dio svoje ukupne energije, opće spremnosti, životnoga žara i otvorenosti prema svijetu interakcijom prenose na ljude koji s njima rade.”

Na vrh