Dr. Hzfz. Elvir Duranović: Žrtvovanje kurbana u vjerovanju i tradiciji Bošnjaka

1. Sep 2017. | 07:15 | Dr. Hzfz. Elvir Duranović
ovan

Dva velika blagdana u islamu: Ramazanski i Kurban-bajram povezani su s izvršavanjem dvije velike islamske dužnosti: post tokom mjeseca ramazana i obavljanje hadža. Imućniji muslimani koji nisu otišli na hadž dužni su u danima Kurban-bajrama izvršiti obredno žrtvovanje.

 

Zaštitnička funkcija kurbana

Kao što je poznato obred žrtvovanja kurbana u formi u kojoj ga muslimani širom svijeta danas izvršavaju datira još od vremena Ibrahima, a. s., (Abrahama) kojem je Uzvišeni Bog u snu naredio da, kao izraz svoje nesebične i nepokolebljive vjere, žrtvuje svog dugo očekivanog i priželjkivanog sina Ismaila. I zaista, nakon duboke i teške psihološke drame, Ibrahim, a. s., je ispunio ono što je Bog od njega tražio: položio je sina na tlo i podigao ruku da ga žrtvuje. U tom času ga je Bog pozvao i objavio mu da je ispunio naređenje, a za Ismaila je u Kur’anu rečeno: „Ikurbanom velikim ga iskupismo.”

U spomen na ovaj veliki događaj i kao potvrdu svoje vjere sljedbenicima Muhammeda, a. s., naravno, onima koji su to u mogućnosti, naređeno je da u danima Kurban-bajrama izvrše obred žrtvovanja životinje. Prema tome, muslimani s jedne strane žrtvuju kurbane kao potvrdu svoje iskrene vjere i kao čin zahvalnosti Dragom Bogu na darovnim blagodatima, dok, u isto vrijeme s druge strane, obrednim žrtvovanjem nastoje sačuvati i zaštititi sebe i članove svoje porodice na isti način na koji je prvim žrtvovanjem velikog ovna Ibrahim, a. s., sačuvao svoga sina Ismaila.

Ta osnovna zaštitnička funkcija kurbana vremenom je među Bošnjacima i drugim muslimanskim i nemuslimanskim narodima na Balkanu poprimila različite forme i obilježja. Iako nije utemeljeno osnovnim izvorima islama u Bosni i Hercegovini se proširila praksa obrednog žrtvovanja kurbana prilikom izgradnje nove kuće ili društvene zgrade. U udaljenim gornjevakufskim selima to se čini zbog toga što se vjeruje da će na taj način majstori koji budu radili na kući i njihovi irgeti (pomagači) biti sačuvani od nesreće tokom izgradnje objekta.

Prema ovom vjerovanju krv kurbana prosipala se po temljima nove kuće da je ne bi okrvavila ljudska krv. Interesantno je da obredno žrtvovanje kurbana prilikom izgradnje nije specifikum samo Bošnjaka već je sa sličnim intenzitetom prisutno i kod Srba, Crnogoraca, Albanaca, Bugara, Makedonaca i dr.

No nije to jedini slučaj u kojem se krv kurbana koristila kao tinta za “potpisivanje” zavjetnog ugovora između čovjeka i Boga. Obredno žrtvovanje koristilo se i još uvijek se koristi za raznovrsne svrhe. I danas je sasvim uobičajeno da se, kada se izgubi nada u ozdravljenje metodama konvencionalne medicine, poseže za žrtvovanjem kurbana kako bi se umilio Bog i bolesnom podario zdravlje.

Štaviše, ako je bolest bila neizlječiva i duga i ako se bolesnik dugo patio, da bi mu ubrzali “blaženu” smrt muslimani u okolini Bosanskog Novog preporučivali su da se pred bolesnikovu dušu žrtvuje kurban. Pod uticajem drugih religija i među muslimanima se raširilo vjerovanje da je 40 dana ili godinu nakon smrti potrebno žrtvovati kurban kako bi se umrlom olakšao zagrobni život.

Prema tom pogrešnom vjerovanju za umrlog muškarca se žrtvovao ovan, dok se za umrlu ženu žrtvovala ovca. Islam, uistinu, poznaje obred žrtvovanja kurbana za umrlu osobu, ali to žrtvovanje se obavlja u prva tri dana Kurban-bajrama kao i žrtvovanje za živu osobu. Ako bi se obavilo mimo predviđenog vremena ne bi se postigao željeni efekat. Pa iako se to znalo, ipak se u nekim naseljima u centralnoj i istočnoj Bosni dugo vremena održalo pogrešno vjerovanje da kurban za umrlu osobu treba žrtvovati uoči Bajrama, a ne u danima Bajrama.

Za dijete koje nije napredno ili ga u životu prate nevolje i nedaće, za porodicu koja se muči i teško živi, za bračni par koji ima problema u braku, svima se i danas preporučuje da žrtvuju kurban, opet s istom svrhom, da se otkloni nesreća i poboljša stanje.

Interesantno je napomenuti da, pod uticajem učenja hanefijske pravne škole u Bosni i Hercegovini ranije nije bilo rašireno obredno žrtvovanje kurbana za zaštitu djeteta. Kurban koji se žrtvuje za dijete naziva se akika. Razlog zbog kojeg se prema hanefijskoj pravnoj školi nije činila akika je činjenica da Muhammed, a. s., nije obavio obredno žrtvovanje za svoje posljednje dijete – sina Ibrahima. Ipak, pod utjecajem savremih gibanja danas se i među Bošnjacima proširila praksa žrtvovanja akike.

No da se vratimo vjerovanjima i tradiciji obrednog žrtvovanja u danima Kurban-bajrama. Stoljećima su se Bošnjaci prema životinji koju su namjeravali žrtvovati u danima Kurban-bajrama ophodili s poštovanjem. U stočarskim krajevima se nekoliko mjeseci prije Kurban-bajrama određivalo koja će životinja biti žrtvovana. Označena životinja se potom sve do Bajrama brižno njegovala kako bi se Bogu Dragom prinjela što bolja žrtva.

Onaj ko nije imao svoju stoku kupovao je kurban od provjerenog trgovca. Kupac je napominjao da kupuje životinju za kurban i nije se cjenkao i cjepidlačio jer se vjerovalo da ni Bog prema takvom kupcu neće cjepidlačiti na Sudnjem Danu. Trgovac, pak, nije bio bezobziran i, znajući da se kupac s njim neće cjenkati, nije govorio uvećanu, već uvijek stvarnu i realnu cijenu za kurban. Svi su se trudili da njihovi kurbani budu dobro uhranjeni jer se na osnovu jednog slabog predanja koje se vezivalo za časnog Poslanika, a.s., vjerovalo da će kurban svoga vlasnika prenijeti preko Sirat-ćuprije, strašnog mosta, tanjeg od dlake, oštrijeg od sablje, postavljenog iznad Vatre na putu kojim će vjernici ići u Džennet (Raj).

 

Kurbanske kosti

Na dan žrtvovanja kurbana iskopala bi se u bašti duboka rupa za krv i ostatke kurbana. To se činilo iz higijenskih razloga, ali i zbog toga što se nije željelo da pas ili neka druga životinja iskopa ostatke kurbana i raznosi ih po nečistim mjestima u naselju. A malo šta od kurbana se bacalo u rupu i nije se koristilo. Prema učenju islama, kožu kurbana se nije smjelo prodavati, već se ona štavila, sušila i od nje se pravila pustekija ili sedžada. Pustekija je bila specijalna vrsta sedžade na kojoj je bilo izuzetno udobno klanjati namaze.

Najbolje pustekije poklanjane su džamiju. Pustekije koje su ostajale u kući držale su se na uzvišenom mjestu, obično obješene na jednom od zidova u sobi u kojoj se klanjalo. Nakon obavljenog namaza pustekija se ponovo podizala sa zemlje i vraćala na njeno mjesto. Ni iznutrice kurbana nisu se bacale, već su, iako su u danima Bajrama dobijali mnogo mesa, siromasi dolazili po njih, čistili ih i kasnije od njih spremali ukusna jela.

Kada bi se meso pojelo kosti od kurbana bi se sakupile i zakopale. U nekim mjestima u srednjoj i istočnoj Bosni kosti se nisu zakopavale već su se iznosile na tavan i sušile, da bi se po potrebi koristile u svrhu zaštite od nevremena. U Hrasnici pored Gornjeg Vakufa za vrijeme nevremena kurbanske kosti su se iznosile u baštu ispred kuće i stavljale na sofru ostajući tu sve dok se nevrijeme ne smiri.

U selima u istočnoj Bosni za vrijeme oluje kurbanske kosti su se stavljalu u vatru jer se vjerovalo da će dim od kostiju rastjerati oluju. Sve donedavno u selima širom Bosne i Hercegovine mogli su se vidjeti rogovi od kurbana postavljeni na kuću ili na štalu, okrenuti prema strani svijeta s koje je najčešće dolazilo nevrijeme. Simboliku takvog čina nije potrebno ni objašnjavati.

 

NV / INS

Na vrh