Kultura>>

Šefik Bešlagić: Epitaf neumornom istraživaču

Teško je pronaći neku naučnu disciplinu koja za svoju popularnost duguje nekome onoliko koliko proučavanje stećaka duguje liku i djelu Šefika Bešlagića. Prošle sedmice u Sarajevu je održana međunarodna naučna konferencija čiji je cilj bio osvijetliti Bešlagićev doprinos proučavanju stećaka, jednog od najznačajnijih fenomena bosanskog srednjovjekovlja
Piše: Dženan Dautović. Objavljeno : 20-05-2014 19:15h

Foto: Porodični album Atije Imamović-Bešlagić

Dvije velike želje Šefika Bešlagića, čije ispunjenje on, nažalost, nije dočekao, ovih su dana pred svojom realizacijom. Naime, kandidatura stećaka na listu zaštićene svjetske baštine UNESCO-a, čemu se Bešlagić dugo nadao, bliži se kraju. Stećci će konačno i oficijelno postati dio zajedničke ostavštine cjelokupnog čovječanstva.

Osim toga, Bešlagić se dugo trudio da organizira međunarodnu konferenciju posvećenu upravo stećcima, kao specifičnim reliktima bosanskog srednjovjekovlja, ali usljed objektivnih okolnosti tu ideju nikad nije ostvario.

Taj propust bosanskohercegovačke historiografije ispravilo je Društvo za proučavanje srednjovjekovne bosanske historije “Stanak”, koje je u 9. i 10. maja organiziralo međunarodnu naučnu konferenciju pod nazivom “Šefik Bešlagić i stećci”, na kojoj je učestvovalo 42 naučnih radnika iz Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Crne Gore. Rezultati ovog skupa naglasili su sav značaj stećaka za proučavanje našeg srednjovjekovlja, ali i značaj Šefika Bešlagića u osvjetljavanju različitih dimenzija ovih nadgrobnih spomenika.


Život posvećen nauci

Šefik Bešlagić je rođen 6. aprila 1908. godine u Gornjoj Tuzli, a umro 19. novembra 1990. godine u Sarajevu. S obzirom na to da mu je otac Agan bio učitelj, ne iznenađuje da se i mladi Šefik odlučio na isti poziv. Iako je u vremenu prve Jugoslavije završio Višu pedagošku akademiju u Zagrebu, dugo nije uspijevao pronaći zadovljavajuće zaposlenje.

U toku Drugog svjetskog rata zdušno se priklonio Narodnooslobodilačkoj borbi, te je zbog svoje hrabrosti i sposobnosti dobio više priznanja i ordenja. Po oslobođenju, obavljao je nekoliko značajnih funkcija u vlasti, da bi 1952. godine došao na mjesto direktora Zemaljskog zavoda za zaštitu spomenika kulture i prirodnih rijetkosti.

Tek od tog trenutka, u svojoj 44 godini, Bešlagić počinje s naučno-istraživačkim radom. Tako kasni početak bavljenja naukom bio je bez presedana, ali brojka od više od 250 kraćih ili dužih priloga različitog karaktera, koliko ih je objavio do svoje smrti, slikovito govori o nevjerovatnoj radnoj energiji koju je posjedovao i ljubavi prema našoj kulturnoj prošlosti koju je njegovao.

Stećci su nerazdvojni dio srednjovjekovne Bosne. Oni nam govore o ljudima koji su ispod njih pokopani i o vremenu u kojem su nastali, a trenutni odnos prema njima, o ljudima i vremenu u kojem trenutno obitavaju. Iako spomen na stećke nije zabilježen do u znatno kasnija vremena od njihovog nastanka, ipak su do vremena Šefika Bešlagića provedena solidna istraživanja te je napisano mnogo vrijednih priloga na kojima je on mogao temeljiti svoj rad.

Najznačajnija djela Bešlagića koja mu osiguravaju mjesto najznačajnijeg historičara kulture srednjovjekovne Bosne svakako su “Stećci. Kataloško-topografski pregled” (1971), “Nišani XV i XVI vijeka u Bosni i Hercegovini” (1978); “Stećci – kultura i umjetnost” (1982).


Neprevaziđeni istraživač

Ove monografije postale su neizostavna literatura u svakom pristupu analizi stećaka. Bešlagić je sistematski i s mnogo ljubavi prilazio ovim istraživanjima. Tome svjedoče ponajprije deseci hiljada kilometara koje je prošao da bi posjetio velik broj nekropola stećaka, i onih za koje se prije njega znalo, ali i onih koje je sam pronašao.

Bio je to poduhvat ogromnih razmjera, čemu zorno svjedoče teškoće današnjih istraživača, te gotovo jednoglasno donesen zaključak na spomenutoj konferenciji da je to bilo gotovo nemoguć zadatak za jednog čovBešlagić je sistematski i s mnogo ljubavi prilazio ovim istraživanjima. Tome ponajprije svjedoče deseci hiljada kilometara koje je prošao da bi posjetio velik broj nekropola stećaka za koje se prije njega znalo, ali i one koje je sam pronašao. Bio je to poduhvat ogromnih razmjerajeka. Iako se cifra od oko 59.500 stećaka koju donosi Bešlagić znatno mijenja zahvaljujući bilo modernim istraživanjima koja pronalaze nove nekropole, bilo devastacijom i nestajanjem stećaka, ipak je ta brojka, sve do okončanja nekog novog popisa stećaka, jedini meritoran i zvaničan odraz stanja njihove brojnosti.

Bešlagić je i jedan od prvih istraživača koji je uočio brojne različite dimenzije koje ovi nadgrobni spomenici sadrže. I uz činjenicu da mali broj stećaka na sebi ima epitafe, ipak su ovi natpisi od velikog značaja. Oni često sadrže i jedine spomene na određene ličnosti srednjovjekovne Bosne, iz njih se može saznati religioznost običnog čovjeka, njegov odnos prema životu i smrti, prema gospodaru kojeg je služio. Ovi natpisi pravo su blago za izučavanje pismenosti u srednjem vijeku i za razvoj bosanske redakcije ćirilskog pisma.

Likovne predstave na stećcima, bez obzira na to jesu li sakralne ili su profane prirode, donose scene iz lova, viteških turnira i brojnih drugih događaja iz svakodnevnog života. Stećci ispod sebe čuvaju posmrtne ostatke ljudi iz tog doba, pa ujedno predstavljaju i izvanredne markere za započinjanje arheoloških iskopavanja. Sve kazano jasno ističe potrebu multidisciplinarnog pristupa njihovom istraživanju u kojem bi osim historičara, historičara umjetnosti i arheologa učestvovali i filolozi, teolozi i antropolozi.

Bez ikakve sumnje, današnji odnos prema stećcima teško bi pao Šefiku Bešlagiću. Brže nego ikad prije, stećci se uništavaju, otuđuju, izmještaju i devastiraju, a njihovo istraživanje, usljed činjenice da se mnogi nalaze usred minskih polja, postalo je hobi opasan po život. Odnos općinskih, kantonalnih, entitetskih i državnih vlasti (uz časne izuzetke) blizu je sramotnog i prijeti da ostanemo bez jednog od glavnih obilježja naše prošlosti.

Davno je jedan pjesnik rekao da “Evropa ima katedrale, a Bosna ima stećke”, pa bi se zaista moralo povesti više pažnje o njima. Istovremeno, ta pažnja mora da bude profesionalna i uz ispunjavanje svih dobro poznatih standarda konzervacije. Ponekad, uz najbolju namjeru, amateri u svojim pokušajima očuvanja ustvari doprinesu uništavanju stećaka.


Kojim pravcem dalje?

Kako možemo nastaviti stopama Šefika Bešlagića u proučavanju i očuvanju stećaka? U uvodnom predavanju konferencije “Šefik Bešlagić i stećci” prof. dr. Dubravko Lovrenović koncizno je iznio pravce budućih istraživanja stećaka: proučavanje historiografije o stećcima; njihova debogumilizacija, dekroatizacija i desrbizacija; arheološka i osteološka istraživanja, te istraživanja epitafa.

Nadamo se da će nominacija i primanje stećaka na Listu zaštićene svjetske baštine UNESCO-a te ponovo spomenuta ideja o osnivanju Instituta za proučavanje stećaka koji bi nosio ime Šefika Bešlagića doprinijeti svim spomenutim pravcima istraživanja. Društvo za proučavanje srednjovjekovne bosanske historije u narednim će aktivnostima nastaviti rad na novom popisu stećaka, dok će objavljivanje zbornika radova sa ove konferencije zasigurno predstavljati značajan iskorak u svim navedenim segmentima proučavanja stećaka.

Također, nastojat će se u što skorijem vremenu publicirati do sada neobjavljeni spis Šefika Bešlagića, posvećen ćiriliskim natpisima na stećcima. To bi bio način da se barem malo odužimo ovom zaslužnom naučnom radniku za sve uložene napore i rezultate koje je ostvario nesebičnim radom.