Egipat: Mogućnost i prokletstvo izbora

13. Apr 2017. | 08:29 | Armin Sijamić
sisi

Bliski istok nije moguće promišljati ako se ne shvati važnost i kompleksnost uloge Egipta za odnose, prvo između arapskih država, a onda i odnose onih naroda koji žive sa i pored Arapa. Teško je i nabrojati za šta je sve Egipat važan, ali ukratko rečeno Egipat je veoma važan za situaciju u Saudijskoj Arabiji, Jemenu, Palestini, Izraelu, Jordanu, Libiji, Sudanu, za situaciju na sjeveru i istoku Afrike, na Mediteranu… Svi pobrojani na svojoj strani žele imati Egipat (jer je deško djelovati u tim dijelovima svijeta bez Egipta) na polju politike, ekonomije, odbrane i sigurnosti, religije, obrazovanja, kulture… Sa više od 94 miliona stanovnika Egipat predstavlja najmnogoljudniju arapsku državu (treću u Africi i petnaestu na svijetu), sa izlazom na na Mediteransko i Crveno more, kao prirodna granica Azije Afrike predstavlja geopolitičku silu u klasičnom smislu.

Zbog svega toga, ali i mnogo čega drugog, između svjetskih i reginalnih sila traje utrka ko će na svoju stranu pridobiti egipatsku vlast.

 

Mubarak i Morsi, a onda el-Sisi

Pobuna Egipćana tokom 2012. godine protiv režima Hosnija Mubaraka i njegovo zbacivanje s vlasti, bio je jedan od najvažnijih događaja na Bliskom istoku u zadnjih dvadesetak godina. Dolazak Mohameda Morsija na vlast uz ogromnu podršku Egipćana, samo potvrđuje važnost činjenice da je Mubarak zbačen sa vlasti, jer je prvi put u pet hiljada godina egipatske države predsjednik izabran demokratskim putem. Sa Morsijem u predsjedničkoj stolici Bliski istok je preko noći bio promijenjen, a teško je i zamisliti gdje bi te promjene odvele čitavu regiju da Morsi vojnim udarom nije zbačen sa vlasti.

Preciznije rečeno, govoreći o promjenama na Bliskom istoku, Morsi nije imao vremena da djeluje, jer je zbačen sa vlasti u julu 2013. godine, nakon što je proveo oko godinu dana na predsjedničkoj poziciji. Egipatsko društvo od tada je snažno podjeljeno na pristalice novouspostavljene vlasti, a koja uporište ima u sekularnim krugovima i vojsci te u određenom broju muslimanskih i pravoslavnih krugova (Kopta) i na milione onih ljudi koji podržavaju Morsija, a oni su bili okupljenji u Partiji slobode i pravde i u širem pokretu Muslimanske braće. Na kraju, tu postoji i treća grupa Egipćana, a to su oni koji su protiv obje pomenute frakcije.

Dolazak generala Abdel Fattaha el-Sisija na vlast u mnogome je opet promjenio Egipat. Desio se temeljan zaokret od Morsijeve vladavine i Egipat je ponovo postao poželjan saveznika mnogima. Sjedinjene Američke Države, Rusija, Saudijska Arabija, Iran, evropske države… od tada se takmiče u privlačenju el-Sisija na svoju stranu. Sa druge strane, Egipat je dobio i snažnog neprijatelja (Tursku) i sa više diplomatskih akcija pokazao službenoj Ankari da ih ne smatraju prijateljima. Pored Turske, pokret Muslimanske braće također je neprijateljski raspoložen prema el-Sisiju.

 

Dobra i loša strateška partnerstva

Međutim, u politici na Bliskom istoku nekada nije dobro imati mnogo izbora ma koliko to paradoksalno zvučalo. To se najbolje vidi u slučaju Egipta kada su preko noći njegovi glavni saveznici poslati neprijatelji, samo zato što su neki drugi egipatski prijatelji, ili političke okolnosti, od Egipta tražili određene poteze.

Tako je, na primjer, Saudijska Arabija el-Sisiju dala milijarde dolara kada je preuzeo predsjedničku funkciju i Egipat spasila od ekonomskog kraha. Saudijska Arabija je to čisto uradila iz želje da vodstvo Egiptom opet ne preuzmu ljudi iz pokreta Muslimanske braće. Muslimansku braću Saudijska Arabija, baš kao i sadašnja egipatska vlast, smatra terorističkom organizacijom, mada u posljednje vrijeme postoje najave da bi Rijad mogao promjeniti taj stav i da želi pomoći tom pokretu i u samom Egiptu.

Naime, Saudijska Arabija je pomagala vlast el-Sisija, ali taj savez je prekinut na nevjerovatan način – islamski svijet ranije sličan događaj nije vidio. El-Sisi i uticajna egipatska ulema (Ahmed al-Tayeb sa Al-Azhara i mnogi drugi učenjaci poput sadašnjeg i bivšeg egipatskog muftije ), pod uticajem Vladimira Putina i okolnosti u Siriji, u Čečeniji, zajedno sa desetinama drugih učenjaka iz različitih država (sunitskih i šiitskih) iz islama je izbacila selefizam opisujući ih kao „opasnu deformaciju“ islama. Čuveni novinar i jedan od najboljih poznavaoca Bliskog istoka Robert Fisk primjetio je da su se prvi put u historiji suniti i šiiti zajednički okrenuli protiv Saudijske Arabije.

Ovaj potez Kaira, Rijad, odnosno tamošnji intekeltualci, su shvatili da su ih „ujela usta koja su hranili“, a to je vjerovatno i najblaža reakcija koju su mogli imati nakon sve pomoći koju su el-Sisiju pružili. Međutim, to je Bliski istok i savezi tamo nastaju i raskidaju se gotovo preko noći.

Tu, međutim, nije kraj dilema za Kairo. U sirijskom ratu el-Sisi se svrstao na stranu Damaska, Rusije i Irana, a prije nego je ovo savezništvo postalo očigledno svijet je obišao snimak jednog od pripadnika neke od sirijskih pobunjeničkih grupa kako u rukama drži neeksplodirani projektil egipatske proizvodnje, a koji je na njegovu grupu ispalila sirijska armija. Kasniije su se pojavile špekulacije da su pronađeni i čitavi sanduci egipatske municije. Koliko je važna bila odluka Kaira da podrži Damask govori i primjer iranskog lobiranja da na pregovorima o Siriji budu prisutni i predstavnici Egipta.

I onda opet preokret, Egipat nije osudio američki napad na Siriju od 7. aprila, a sve zbog odnosa sa SAD i međusobnog „divljenja“ el-Sisija i Donalda Trumpa. Naravno, pomenuto „divljenje“ je kurtoazija i želja za američkom podrškom koju zvanični Kairo danas i ima. Šta više i Trump želi Muslimansku braću proglasiti terorističkom organizacijom. Dobrim odnosima sa Washingtonom el-Sisi želi dobre odnose i sa Izraelom i barem ublažavanje napetih odnosa sa Rijadom, a slučaj promjene vlasništva nad otocima Sanafir i Tiran to i pokazuje.

I na kraju, ništa manje važno, savezništvo sa Washingtonom znači da u najvećim svjetskim medijima nećete biti satanizovani i prikazani kao diktator koji je na vlast došao državnim udarom. Poređenja radi, a sada je to aktuelno, uzmimo slučaj odnosa zvaničnika i medija sa Zapada prema „nelegitimnom“, „nelegalnom“, sirijskom „diktatoru“ Basharu al-Assadu. Ili njihov odnos prema Vladimiru Putinu. Dakle, kvalifikaciju osobe ne određuje to što ta osoba jeste, nego ono kako je Zapad vidi kroz vizuru svojih interesa, pa stoga ista osoba u kratkom vremenu može postati i saveznik i partner, ali i neprijatelj.

Kako je to slučaj od kraja Drugog svjetkog rata, tamo gdje su Amerikanci, tamo su i Rusi. I obratno. Rusija je dala sve od sebe da el-Sisija dobije na svoju stranu. Zajedničke vojne vježbe i obuka egipatskih snaga za borbu protiv terorizma, prodaja oružja i na kraju ekonomska saradnja, posebno nakon zahlađenja odnosa Rusije i Turske uslijed obaranja ruskog bombardera u blizini sirijsko-turske granice. Ukratko, Putin Egiptu nudi svu vrstu pomoći, baš kako su Egipat u Mubarakovo vrijeme pomagale SAD i Zapad.

Primjer borbe Zapada i Rusije pokazuje i slučaj francuskih brodova Mistral, koje je Rusija naručila od Francuske, ali im ih Francuska nije nikada isporučila zbog događaja u Ukrajini. Ovaj višenamjenski brod, koji je u isto vrijeme i nosač helikoptera, je jedan od najprestižnijih proizvoda francuske vojne industrije, na kraju je završio u Egiptu. Francuska je Egiptu isporučila ta dva broda, a jedan od njih će nositi ime „Anwar El-Saddat“. Zatim je Egipat naručio i četiri francuske korvete, a vjerovatno će narudžbi dodati još dva.  Ali tu priča ne završava. Naime, Rusija je već ranije planirala kombinovati svoje helikoptere Ka-52 sa Mistralima koji su od Francuske naručili. Međutim, kako su pomenuti francuski brodovi završili u Egiptu, Kairo je od Rusije tražio te helikoptere. Rusija je potvrdila da je dobila narudžbu iz Egipta.

U isto vrijeme, stanje na Sjeveru Afrike je teško, a posebno u razorenoj Libiji s kojom Egipat dijeli granicu. Tunižanska stranka Ennahda ima svoje planove na Sjeveru Afrike, a Kairo to želi spriječiti. U čitavu situaciju su se umiješali i Alžir i Maroko. Sukob je višedimenzionalan, pa sa sigurnošću možemo reći da za pobjedu na Sjeveru Afrike el-Sisi treba Rusiju ili SAD.

I na kraju, kompleksnost palestinskog pitanja nameće se svakom egipatskom predsjedniku.

 

Ples po žici

Plesanje između svih nabrojanih aktera i u svim nabrojanim izazovima teško je ostvarivo, ali je nužno, budući da je Egipat recentno dobio i problem prisustva ISIL-a na Sinaju. Egipatska ekonomiija nije dovoljno snažna da prati nagle zaokrete egipatske politike, posebno ako ti manevri nemaju pomoć iz vana. Na unurašnjem političkom planu, el-Sisi se mora nositi i sa popularnošću bivšeg predsjednika Morsija i političkog i društvenog projekta koji iza njega stoji. Hapšenje Morsija, presuda na smrtnu kaznu, pa preinačenje u zatvorsku kaznu dio je nastojanja da se Morsijeve pristalice ponovo ne pojave na ulicama Egipta. Sličan je slučaj sa suđenjem bivšem predsjedniku Mubaraku kojeg je sud oslobodio optužbi da je kriv za smrt demonstranata koji su tražili njegov odlazak sa mjesta predsjednika.

Sve navedeno, ali i još mnogo toga što nismo spomenuli zbog formata ovoga teksta, pokazuje izazove pred sadašnjim egipatskim državnim vrhom. Zbog toga se može tvrditi da je budućnost el-Sisija i budućnost Egipta i tamošnjeg stanovništva teško predvidiva, posebno iz razloga što Egipat ima puno prijetnji, ali i mnogo prijatelja koji su, što je posebno interesantno, međusobno neprijatelji. U isto vrijeme sa svojim neprijateljima, uzmimo primjer odnosa zvaničnog Rijada i Muslimanske braće, imaju zajedničke neprijatelje.

Jedan od vodećih američkih političkih mislilaca i stratega Henry Kissinger je kao tadašnji američki državni sekretar svojom diplomatskom vještinom nakon Jomkipurskog rata 1973. godine, Egipat, kako sam piše, izbacio ih svih arapskih kombinacija (posebno protiv Izraela), iako je Egipat počeo rat iznenadnim i uspješnim napadom na Izrael. Sada se Egipat vratio u sve kombinacije na Bliskom istoku zbog „Arapskog proljeća“ kojeg Egipat nije želio, a SAD su tu pobunu podržavale. Da li će Egipat uspjeti da se snađe u novonastalim bliskoistočnim političkim prilikama, ostaje da se vidi.

 

 

NV / foto AP

Na vrh