Ekonomske reforme na Kubi: Raj koji to više nije

U nastojanju da smanje stopu siromaštva i pospješe poslovanje, politički lideri Kube su se okrenuli onome protiv čega su se borili – kapitalizmu i tržišnoj ekonomiji. Vidljivu ruku centralne vlade postepeno će zamijeniti nevidljiva ruka tržišta, a rezultati reformi su neizvjesni kao i sama budućnost ove otočke zemlje

11. Apr 2014. | 10:07 | Ajdin Perčo
20905

Tropske plaže, Karipsko more i duh revolucije prve su asocijacije mnogih ljudi na spomen Kube, otočke zemlje koja, uz još nekoliko rijetkih država u svijetu, živi svoj socijalistički san. No, život na Kubi je sve osim san, jer ova zemlja već godinama proživljava teške ekonomske prilike. Embargo koji je prije nekoliko decenija uveo SAD, oslanjanje isključivo na vlastite resurse te minimalna strana ulaganja, nagnali su Raula Castra, predsjednika državnog vijeća Kube, da počne provoditi reforme s ciljem postepenog uvođenja tržišne ekonomije.


Kapitalizam u minimalnim dozama

Ekonomija mora biti “društveno odgovorna, prosperitetna i održiva”, izjavljivale su kubanske vođe usvajajući prije nekoliko godina set novih zakona s ciljem transfera dvadeset posto državnih službenika u privatni sektor. Pritom je tim ljudima zabranjeno da se obogate. Na Kubi je dozvoljeno jedino otvaranje malog obrta koji ne smije prerasti u kompaniju srednje veličine. Usto, ova otočka zemlja je jedna od rijetkih koja koristi dualni monetarni sistem. Naime, za turiste postoji tzv. turistički pesos koji je vredniji od običnog pesosa koji koristi domicilno stanovništvo. Najavljene reforme će ukinuti ovaj sistem, ali su stanovnici zabrinuti zbog složenosti procesa koji može povećati nezaposlenost i inflaciju.


Poljoprivrednici i trgovci

Većina poslova u privatnom sektoru bit će omogućena u poljoprivredi i malim trgovinskim radnjama. Poljoprivredna zemljišta, iako trenutno pod privatnim vlasništvom, ne nude visoke prinose zbog rascjepkanosti parcela i nepostojanja zakonske osnove za udruživanje u veće farme. Osim toga, država farmerima pruža sjeme za sjetvu kao i neophodne materijale i mašineriju. No, ova pomoć često stigne prekasno i sjetva propadne. Stoga se vlada nada uspostavi fonda koji bi se finansirao iz novootvorenih kompanija, a pomagao bi “žrtvama tranzicije” ka kapitalizmu. Jedan od razloga ubrzanih reformi je i taj što je Venecuela, koja je uvoznik oko 40 posto svih kubanskih proizvoda i najveći strani donator, politički nestabilna i opstanak socijalističke vlade je upitan.

.
.

 


Potraga za izvorima novca

U traganju za novim tržištima i prihodima Kuba se postepeno okreće saradnji s Kinom, Brazilom i Angolom. Ali američki embargo sprečava iskorištavanje ključnog resursa – kubanske dijaspore u SAD-u, kojoj je onemogućeno slanje novca na Kubu. Također, zakoni SAD-a američkim dužnosnicima u međunarodnim organizacijama nalažu da po automatizmu glasaju protiv prijema Kube u međunarodne finansijske institucije kakvi su Svjetska banka i MMF koji bi mogli omogućiti dodatne kredite. Sjeverni susjed je zato bio i ostao jedna od najvećih prepreka kubanskog razvoja, pri čemu embargo ima paradoksalan efekt sprečavanja Kube da postane upravo ono što SAD želi – otok s kapitalističkom i liberalnom ekonomijom.

Na vrh