BBC: Fethullah Gülen – moćan, ali povučen turski učenjak

"Gospodin Gülen, kako smo mogli vidjeti, ne živi u velikom kompleksu kako je to često bilo predstavljeno u medijima, nego u manjoj, prilagođenoj građevini. Odveli su nas da vidimo njegov ured i minijaturnu jednokrevetnu spavaću sobu. Preferirao je govoriti u pasivu, radije nego u aktivu. Češće je spominjao grupe ljudi, nego je govorio o specifičnim imenima", prenosi atmosferu s intervjua BBC-ijev novinar

29. Jan 2014. | 22:32 | Preveli: Elmedin Bišić i Fikret Dacić
18141

“Nije moguće da sudije i tužioci dobiju naređenja od mene”, izjavio je Fethullah Gülen novinarima BBC-a koji su ga posjetili u njegovom domu u Pensilvaniji

Fethullah Gülen je trenutno, prema pisanju BBC-a, drugi najmoćniji čovjek u Turskoj. Iako širom svijeta ima milione simpatizera, Gülen živi u samonametnutom egzilu u Sjedinjenim Američkim Državama.

Borba, ako se tako uopće može okarakterizirati, između simpatizera Gülena i onih koji podržavaju aktuelnog premijer Erdogana u posljednjih nekoliko sedmica dobila je novu dimenziju. Dva ključna aktera su, naravno, Gülen i Erdogan. O Erdoganu, doskorašnjoj ikoni pravednog i mudrog vođe, sve se već zna. Međutim, o Gülenu, duhovnom vođi neformalnog pokreta Hizmet, zna se vrlo malo. Zato se ekipa BBC-ija odlučila za posjetu ovom učenjaku, asketi, čovjeku koji još od dolaska u SAD (1990. godine) nije dao nijedan veći intervju. Gülen ima 74. godine. BBC piše da je razlog činjenici da se o njegovom životu znalo prilično malo to što je rijetko komunicirao s medijima, a i kad jeste, to je radio putem elektronske pošte.

Novinar BBC-a koji je obavio intervju je kazao: “Ali sad BBC ima ekskluzivan pristup ovom muslimanskom učenjaku. Sa Güneyom Yildizom, uposlenikom BBC-ijevog servisa na turskom jeziku, putovao sam na periferno mjesto u Pensilvaniji samo da bih sreo ovog čovjeka. Nekadašnji ambasador u SAD-a u Turskoj, James Jeffrey, rekao mi je da je Gülen islamski učenjak koji je na čelu pokreta koji vjerovatno ima milione simpatizera, i čije se “težina” mjeri milijardama, vjerovatno drugi najmoćniji čovjek u Turskoj. Njegove veoma uspješne škole prisutne su u oko 150 zemalja svijeta.”


Atmosfera tokom intervjua iz pera BBC-jevog novinara

Gospodin Gülen izbjegavao je bilo kakvo retoričko pitanje koje bi dodatno rasplamsalo tenzije u Turskoj. Često bi se, dok bi čekao da se njegovi dugi odgovori prevedu, naslonio na mekanu stolicu, zatim bi zatvorio očio, ne zbog toga što bi odmarao, nego od bola. I, bilo da je to zbog političke, ili zdravstvene iscrpljenosti, nije se činio zainteresiranim da previše direktno razgovara o svojoj “svađi” s premijerom.

Gospodin Gülen, kako smo mogli vidjeti, ne živi u velikom kompleksu kako je to često bilo predstavljeno u medijima, nego u manjoj, prilagođenoj građevini. Odveli su nas da vidimo njegov ured i minijaturnu jednokrevetnu spavaću sobu.

Preferirao je govoriti u pasivu, radije nego u aktivu. Češće je spominjao grupe ljudi, nego je govorio o specifičnim imenima.

“Osobno ću šutjeti, neću reagirati na njihove postupke”, rekao je Gülen.

Zašto je, u tom slučaju, toliko mnogo ljudi, akedemika, novinara, diplomata, bez ikakvog razloga, kazalo da ne vjeruje da Vi niste izdali direktno naređenje za “lov” na bliske saradnike gospodina Erdogana? Posebice nakon što je Erdogan naredio zatvaranje Hizmetovih škola u Turskoj?

“Nije moguće da su ove sudije i tužioci od mene primali naređenja. Ja nemam kontakt s njima. Ne poznajem ni 0,1 posto njih”, izjavio je Gülen. “Ako bih htio nešto narodu, onda bih rekao da bi trebali glasati za one koji poštuju demokratiju, slovo zakona, oni koji žele dobro svom narodu. Govoriti, ili ohrabrivati ljude da glasaju za određenu političku partiju bila bi uvreda za intekekt ljudi. Svima je jasno šta se dešava”.

U nastavku donosimo intervju koji je gospodin Gülen dao za BBC


BBC: Iz redova Vlade koju danas čini AK Partija može se čuti da je u toku proces odstranjivanja policijskih dužnosnika i tužilaca koji su povezani s Hizmetom. Brine li Vas to? U kojoj mjeri takvo odstranjivanje u državnim organima može utjecati na Vaš pokret?

Sve što je pogrešno i nama može zasmetati. Međutim, netačno je kazati da su svi odstranjeni službenici, ili oni kojima je promijenjeno mjesto službe, ustvari članovi i simpatizeri džemata. Među njima se nalaze, koliko znam, i socijaldemokrati, i nacionalisti… Mi ne možemo utjecati na to. Mi nismo obavezni da zbog toga objavljujemo oglas u kojem će pisati: “Nipošto nas nemojte simpatizirati i nemojte ostavljati dojam kao da se nalazite u Hizmetu!”
Oni imaju pravo osjećati simpatije. Već sam rekao od ljudi koje odstranjuju ili ih šalju lijevo-desno ja ne poznajem ni hiljaditi dio. Ne pretjerujem dok ovo govorim, jer će me Allah pitati za moje riječi. Ove stvari mogu naknadno izaći na vidjelo. Jednog dana kad se ti ljudi, tužioci, sudije ili policijski službenici budu željeli vratiti na svoje pozicije, sigurno će objasniti i kome pripadaju. Reći će tada: “Ja sam vjerujem u to i to, i moje ideje su sljedeće…” Tog dana mi se nećemo crveniti, možda se budu crvenili neki drugi ljudi. Riječ je o tome da i nevini ljudi stradaju u ovom procesu. Zato vjerujem da će se svi oni obračunati sami sa sobom čim dođu u situaciju da se suoče sa svojom savješću…


BBC: Slažete li se s konstatacijom da je ovo najteže vrijeme za pokret Hizmeta koji ima prošlost dugu 50 godina? Pronalazite li u današnjim dešavanjima neku sličnost s onim što se dešavalo Saidu Nursiju za vrijeme jednopartijskog sistema?

Za njih je zločin ne ponašati se u skladu sa njihovim nahođenjima i njihovim idejama. Možda smo i mi krivi zbog toga. Meni to moja vjera nalaže; i ja sve ovo kroz šta prolazimo doživljavam kao kaznu Uzvišenog Gospodara. Spomenuli ste Bediuzzamana (Said Nursi). On na jednom mjestu kaže sljedeće: “Tek sad shvatam mudrost koja se nalazi iza onih koji su mi do dana današnjeg nanosili zlo. Kriv sam jer sam dozvolio da služba u ime Kur’ana postane povod mog materijalnog i duhovnog napretka.” To govorim je sve što se čini mora biti učinjeno iskreno i u cilju stjecanja Allahovog zadovoljstva. I to što se čini mora donijeti neku korist ljudima. Ljudi moraju imati nešto od toga. Ukoliko se čovjek posveti vjeri i vjerskom životu samo da bi mogao letjeti u zraku ili gaziti vodom a da ne potone, onda je to riječ o ponašanju koje se kosi sa ihlasom (iskrenošću) i Allah će ga kazniti zbog toga. U jednom ajetu stoji: “Sreća koja ti se dogodi od Allaha je, a nesreću koja te zadesi sam si zaslužio.” Iako tvrdimo da smo na ispravnom putu, iako ističemo da koračamo putevima kojima su koračali predani ljudi prije nas, možda ipak ne djelujemo onako kako priliči tim predanim dušama i možda nam Allah šalje šamare opomene zbog toga. Međutim, takvo što ne znači da su oni upravu u onome što čine. Allah će i njih pitati za ono što rade.


BBC: Kako ocjenjujete korupcijske istrage u Turskoj i ono što se dešava oko tih istraga?

Ne znam odakle bih počeo. Očito je da korupcija postoji. To sada već svi priznaju. Od običnog čovjeka pa sve do intelektualaca i članova visokog društva, gotovo svi ljudi vide i znaju suštinu stvari. I niko nije tako snažan da tu sliku promijeni. Međutim, vjerovatno je postojala neka netrpeljivost prema džematu, pa je sve ovo iskorišteno kao povod. U osnovi, odstranjene su sudije i tužioci koji su učestvovali u tim istragama. Ipak, jednom kada se vrate na svoja mjesta svi ti ljudi će ukazati na svoje korijene. Vidjet će se tada da među njima ima nacionalista, npr. pripadnika Stranke Nacionalnog pokreta koji rade na pozicijama sudija, tužilaca, policijskih službenika… Međutim, da bi se cijela stvar prikazala u mnogo većem omjeru, da bi se na te ljude stavio epitet onih koji su se infiltrirali, koji su ušli u sve pore, koji su – prema njihovim riječima – formirali alternativnu ili paralelnu državu, iznijeli su tvrdnju u kojoj kažu da svi ti ljudi koje su odstranili pripadaju istoj ideološkoj matrici.

Dakle, cilj je bio sve prikazati većim nego što jest, obračunati se možda na neki način sa svojim neistomišljenicima i, u konačnici, svoju netrpeljivost prema Hizmetu materijalizirati u trenutku kad se za to pojavila prilika… Možda će se i oni jednog dana kajati i liti suze zbog toga. Možda će izraziti svoje žaljenje. I u prošlosti, kad sam prolazio razne neugodnosti, stotine ljudi mi je nakon svega poslalo mailove u kojima je stajalo: “Molimo Vas da nam oprostitite jer smo vam nanijeli nepravdu.” Dešavalo se to i u vrijeme vojne diktature, kao i u vrijeme kad su pojedinci namjeravali da sve ostale drže pod svojom kontrolom. Takve stvari su se oduvijek dešavale u okvirima historije koja se na neki način stalno ponavlja. Posebno u novije vrijeme… Tako da će biti onih koji će se kajati i koji će željeti da isprave svoje riječi, međutim, u ovom trenutku situacija je takva kakva jeste. A tu su također i pristrasni mediji koji formiraju iskrivljenu sliku realnosti.

Sjetimo se samo 1999. godine i tzv. “junske oluje”… Ja sam bio ovdje. Mediji su i tad činili isto. Sudski proces je pokrenut i trajao je 7-8 godina, da bih ja nakon svega bio oslobođen optužbi. Čak je i apelacioni sud potvrdio oslobađajuću odluku. Jedan akademski radnik napisao je knjigu koja govori o tim događajima. U tom djelu je vrlo slikovito opisao neke događaje koje sam čak i ja zaboravio. Hoću reći, takve stvari se oduvijek dešavaju. I ovo je jedna od njih. Vjerovatno će i u budućnosti biti toga. Međutim, zbog svega što se dešava čini mi se da najviše Turska gubi… Ovo su događaji koje će negativno utjecati na stav SAD-a i Parlamenta EU, jer posrijedi je nešto što predstavlja nedemokratsku praksu i što se kosi s pravnim djelovanjem. Gotovo da se svi slažu o tom pitanju. E sad, da li se cijela stvar može brzo riješiti? Može li sve ponovo doći na pravi kolosijek? To zavisi od dobre namjere koja se pokaže… Zbog zdravstvenih problema koje imam nisam iznosio nikakve odbrane u svoje ime. Odlučan sam da i dalje ne govorim ništa o tom pitanju. Možda neke kolege, govoreći pravnim jezikom, posežu za saopćenjima, ispravkama ili demantima. Oni koji se dovode u vezu s trenutnim dešavanjima to čine, ali ja nisam iznosio osobna mišljenja niti sam komentirao dešavanja u svoje ime.
S tim stavom i dalje nastavljam. Neću govoriti o tome.


BBC: Među onima koji vas okrivljuju da ste formirali “paralelnu vlast” nije samo premijer Erdogan, tu su još neke grupe koje iznose ove tvrdnje i koji smatraju da bez Vaše instrukcije korupcijske istrage nikada ne bi bile pokrenute?

Postoji jedna stvar koja je došla i do medija, i oni to znaju. Prije nekih 9-10 mjeseci Nacionalna obavještajna služba je sastavila izvještaj. Riječ je o službi koja djeluje u okviru Premijerovih instrukcija i koja je iznijela određene informacije. Provedene su određene istrage i ustvrđene određene stvari. Riječ je o jednoj operaciji koja je provedene (u skladu sa zakonom) kao i sve druge. Međutim, dozvolite mi jedno pojašnjenje na ovom mjestu. Neki dan mi je jedan od kolega ispričao sljedeće: “Vozio sam se autom jednom ulicom i kad se uključilo crveno svjetlo, ja sam stao. U tom trenutku udarilo me policijsko auto koje je išlo iza mene. Policajac koji je izašao iz auta napao me na licu mjesta. Bio je ljut što sam stao i što me morao udariti. Ja sam mu na to odgovorio: ‘Izvinite pogriješio sam. Nisam čuo da je izašao zakon kojim se ukida obaveza zaustavljanja na crvenom svjetlu.’ Mito, malverzacija, pronevjera, zaštita umiješanih lica, koruptivne radnje u okviru tendera… Sve su to radnje koje su do sada bile zabranjene. Dakle, licima koje smo već spomenuli u tom je kontekstu data sloboda da se bore protiv ovih pojava. Budući da je riječ o određenim neovisnim strukturama, oni su, dakle sudski i sigurnosni organi, krenuli u borbu. Jednostavno nisu znali da prethodno nabrojane radnje više nisu u grupi kriminalnih radnji, zato su i učinili to što su učinili. Budući da im je to zasmetalo, oni su se fokusirali samo na pitanje “paralelne vlasti”. S druge strane sve to zlo koje se čini – mito, korupcija, tenderske manipulacije – o njima se uopće ne govori. Čak se pokušavaju prikazati kao uobičajene stvari.

Nemoguće je da su ti ljudi od mene primali naredbe. Gdje god da su se pojavile slične stvari, u kojem god gradu širom Turske, oni su krenuli na policijske organe, na sudije i tužioce. Digli su ih sa svojih fotelja i odbacili ustranu. Slično su već jednom uradili. To su ljudi koje su oni postavili. Ako bi novopostavljeni funkcioneri uradili nešto slično, i njih bi smijenili i doveli neke druge. U tom smislu trenutno vlada jedan ambijent haosa. Ovo nema nikakve veze sa mnom. Kao što sam već rekao, ja ne poznajem ni hiljaditi dio ljudi koji su učestvovali u tim istragama. Mirna srca to mogu reći…


BBC: Vrlo često govorite o želji da svoj pokret držite podalje od politike. Budući da je pokret u poslednje vrijeme ušao u centar političkih zbivanja, postoji li neka situacija ili neki potez zbog kojeg se kajete?

Ne kajem se niti kritiziram sudbinu. Kad se prisjetim nečeg što mi liči na kritiku sudbine, onda se prisklonim ispod kišobrana istigfara (traženja oprosta). Nadovezat ću se opet na ono što sam maloprije rekao. Dakle, smatram da nas Allah preko drugih ljudi kažnjava, jer svoj odnos prema Njemu nismo održali dovoljno čvrstim. Postoji jedna rečenica koja se prenosi u formi hadisa, u kojoj se kaže: “Zalim (nasilnik) je Allahova sablja. Allah njime kažnjava, a onda kažnjava i tog zalima.” Ne mislim sad na pokajanje, ali pitanje je zapravo suočavamo li se sami sa sobom. Postoji još jedna rečenica koja se veže za hz. Omera, a koja glasi: “Obračunajte se sami sa sobom prije nego što dođe vrijeme računa.” Ja na taj način posmatram ovo pitanje. To ne znači da je svaki potez mojih kolega bio do najsitnijeg detalja ispravan.


BBC: Veći dio vremena kojeg je AK Partija provela u vlasti Vi ste uspijevali pronaći zajednički jezik i u određenoj mjeri pružiti im podršku. Međutim, smatra se da je do raskola došlo prvo kod rješavanja “kurdskog pitanja”, a onda i u kontekstu odnosa s Izraelom, koji su eskalirali u slučaju humanitarnog broda “Mavi Marmara”?

Mi nikada ni s jednom strankom nismo bili u potpunosti na istom putu. Nije važno koja je to stranka. Može to biti i MHP, i DŽHP, i AK Partija, i DJP, i ANAP… Doduše posljednje dvije danas skoro da ne postoje. Pružiti podršku dobrim stvarima i ispravnim potezima za nas je oduvijek bila ljudska dužnost. Tako sam i na prethodnom referendumu rekao ono što nikada ranije nisam: “Riječ je o pokušaju demokratizacije. Referendum je korak na putu demokratzacije i zato svi trebaju dati svoj glas “ZA”.

Tako je i sa Visokim sudskim i tužilačkim vijećem. Predstojeće reforme moraju ostati u okvirima demokratskih načela. Slične stvari nisam govorio samo danas. Kad sam prije 20 godina rekao da je proces demokratizacije nepovratan proces, oni koji danas pišu protiv mene i tad su dizali buku i govorili: “Kako to? Kakve veze ima islam s demokratijom?” Kasnije su otišli i dalje. Rekli su još mnogo toga. Rekli su da je svašta moguće. U tom smislu, ovdje se ne radi o nekoj zajedničkoj politici. Međutim ukoliko se poduzimaju neki pozitvni koraci, ukoliko se čine pozitivni potezi u ime pravičnosti, ukoliko se čine pozitivni potezi u ime demokratičnosti, ukoliko se čine pozitivni potezi u ime služenja narodu, ukoliko se čine dobre stvari u ime unapređenja vanjskih odnosa, u tim slučajevima se može steći dojam kao da smo zajedno.

Osim davanja podrške na izborima, mi nismo imali veze ni s jednom političkom strankom. Međutim, vrlo je moguće da je nekolicina naših simpatizera izrazilo želju i da su se priključili toj stranci. Da smo htjeli, mogli smo instruirati ljude u tom pravcu. Možda bi danas oni činili kičmu te stranke. Danas bi u njoj bilo drugačijih glasova. Međutim, mi to nikada nismo željeli.
Što se tiče “kurdskog pitanja”, mi smo još prije njih podržali taj proces. Ono što ovaj Siromah radi jeste samo davanje podsticaja, i to je sve. Čak sam i neke pisane materijale o svemu tome dostavio njima. “To je područje koje se mora uzeti pod zaštitu. Treba ga zaštiti obrazovanjem, zdravstvom, pa i teološkim pristupom. Treba ga zaštiti pomoću džamijskih imama i mujezina. Treba ga zaštiti i policijskim strukturama. Jer ako ih vi ne zaštitite…” Riječ je o ljudima koji su mnogo puta do danas bili ostavljeni na cjedilu. Ne zaštitite li ih, oni će svoje probleme u još većem obimu prenijeti na buduće naraštaje. Međutim, nije se naišlo na razumijevanje. Dakle, mi smo tokom deset godina nudili rješenje za ovo pitanje. Nakon što glede toga nisu ništa učinili, Prosjak je…

Ja zaista ne znam šta su učinili moji prijatelji, kolege ili simpatizeri, ali na tom području su otvorene škole i biblioteke. Uz pomoć obrazovanja pokušao se spriječiti odlazak ljudi u planine. To su aktivnosti koje su poduzete. Međutim, da bi se iz nekog razloga bacila mrlja na sve to, predstavljeni smo kao protivnici tog procesa. Ni slučajno! S tim što naš pristup ovom pitanju bio drukčiji. Mi smo željeli da se ovo pitanje riješi pomoću obrazovanja i da se na taj način osigura mir i jedinstvo. Namjera je bila da se u isto vrijeme putem ulaganja i borbe sa siromaštvom doprinese rješavanju ovog pitanja, i to se zaista i desilo. Ne samo u Turskoj, određeni rezultati postignuti su i u Sjevernom Iraku. Oni su to uradili. Nisam bio na licu mjesta da sve to vidim, ali ono što je učinjeno zaista zavređuje najveću pažnju. Sad imamo situaciju u da na tom području kleveće jedna zajednica koju neko naziva pokretom. Riječ je o neopravdanim napadima na tuđe pravo. Mi smo jednostavno vjerovali da je to ispravan pristup i tako smo i postupili. U svom odnosu prema svijetu ponašamo se poput hz. Mevlane. S jedne strane, jedna noga nam je u centru dešavanja, u vlastitom svijetu ideja, u vlastitim idealima i višim ciljevima, a drugom nogom s ljubavlju se okrećemo i prema ostatku svijeta. To je naša opća filozofija. Oni koji poznaju ovog Prosjaka to najbolje znaju… Doduše, i država je kasnije krenula tim putem. Mi smo se nebrojeno puta sastajali s pravoslavcima i Armenima koji su ranije bili odbačeni i rasuti na sve strane. Sjedili smo za istim stolom i iz istih posuda se hranili. Davanjem Uzvišenog Gospodara, ta vrata su prvi put otvorena svestranim zalaganjem naših prijatelja, kolega i poznanika.

Dalje, spominje se i tamo neki bliskoistočni projekt koji se provodi zajedno s Izraelom. Moguće je da smo se sreli s tamošnjim rabinom. Predsjednik Fondacije “500 godina” (jevrejska fondacija) nekad ranije bio je Pinto. I s njim smo razgovarali. Ranije je tu bio i Ishak Alaton, iskren čovjek… Sve su to ljudi koji su cijenili ono što je Hizmet uradio izvan zemlje i koji su vrlo često i sami bili uključeni u rješavanje lokalnih problema. To što su oni činili ima veze s osnovnim ljudskim vrijednostima. Toliko o tim odnosima. Vjerujem da niko nema pravo dizati glas protiv toga. Međutim, prikazivanje nas kao da smo na strani Izraela, kao da su nam oni draži od našeg naroda, tvrdnje su bez utemeljenja. Ipak, ukoliko govorimo o prihvatanju njih kao ljudskih bića, onako kako ih je prihvatao i Najbolji među ljudima (poslanik Muhammed), to je onda sasvim druga stvar.

Dalje, ovo pitanje vežu i za slučaj “Mavi Marmare”. Prilikom jednog intervjua postavili su mi nekoliko pitanja u vezi s tim. Između ostalog, tražili su i da prokomentiram taj slučaj. Ja sam rekao: “Kamo sreće da su diplomatska rješenja iskorištena do kraja i da se nije išlo sirovom silom. To su potezi koji uzrokuju različite društvene probleme i komplikacije.” Ne znam na kojin način su te riječi upotrijebljene na naslovnici novina. Međutim, moje riječi su u Turskoj drukčije shvaćene. Stekao se dojam da djelujem s drugima nauštrb svog naroda. Ja sam, pak, iznio ovo mišljenje u kontekstu sprečavanja potencijalnih problema. I danas bih isto to ponovio. Smatram da se diplomatija mora iscrpiti do kraja. Pogrešno je slati ljude da krvare, da odlaze na front i da gube život. To sam želio reći. Vjerovatno me zbog tih riječi dovode u spomenuti kontekst, odnosno vezu…


BBC: Da biste do kraja bili jasni u izjavama oko “kurdskog pitanja”, želim Vam postaviti još jedno pitanje. Već ste spomenuli da ste ranije djelovali glede ovog pitanja i da ste otvorili škole. Zatim ste dodali i da se niko nije obazirao na Vaše prijedloge. Međutim, u periodu koji je slijedio, posebno u toku posljednjih četiri ili pet godina, prvo se pojavio slučaj istrage KDŽK-a (političko krilo PKK), zatim iznošenje podataka s pregovora u Oslu i, na kraju, istraga od 7. februara usmjerena prema MIT-u (obavještajna služba)… Riječ je o događajima koji su dovedeni u vezu s vama. U jednoj reportaži spomenuli ste da se ne treba voditi diskusija oko kurdskog kao maternjeg jezika. Jesu li zapravo pregovori s (terorističkom) organizacijom ono čemu se posebno protivite?

Moguće je pregovarati s organizacijom, ja ne vidim ništa sporno u tome. Međutim, to se mora raditi pazeći pritom da se ne dovede u pitanje ugled države. Jer, ukoliko to ne učinite, onda će vas historija etiketirati kao “paralelnu državu”. Dakle, u tom slučaju će vas prikazati kao “paralelnu državu”. Ja tu ne mogu ništa reći. Rekli su da je “ubica djece”, da je “terorist”(Abdullah Odžalan)… Kad je uhapšen, uhapšen je u svojstvu teroriste i doveden u Tursku. Tadašnji sud je donio odluku da se privede. Nije to bilo u vrijeme današnje vlade. Zatvorili su ga oni iz prethodne vlade. Mi se nismo protivili tome, međutim, oni danas zauzimaju negativan stav o tom pitanju. Trenutna vlast u Turskoj ima namjeru da produbi i ojača odnose s ljudima tog područja, da osigura i njihovu podršku, i, dok to čini, kao da pokušava probuditi animozitet prema pokretu, džematu ili zajednici, kako oni to vole reći.
Ja nisam javno govorio o tome. Međutim, riječ je o čovjeku koji je proglašen teroristom, koji je zatvoren zbog toga i za kojeg je tražena smrtna kazna. Od toga se odustalo vjerovatno zbog stroge pozicije koju je zauzela Evropska unija. Takav je bio i stav MHP-a. Čini mi se da je i AKP bio na istoj poziciji nakon dolaska na vlast. Međutim, ne znam zbog čega, možda da bi se dodvorili narodu s tog područja… Bojim se da ne bude predrasuda, ali možda zbog izbornih rezultata (došlo je do promjene u politici). Ustvari, Republika Turska sačinjena je od jedne nacije koju čine i Kurdi, i Turci, i Čerkezi, i Abhazi… Mi ih sve doživljavamo kao “anadolskog čovjeka”. Vrlo često koristimo taj pojam. Insistiranje na ovom terminu vrlo je važno u kontekstu ostvarivanja jedinstva i zajedništva. Bilo da je riječ o pregovorima u Oslu, o razgovorima s njihovim pritvorenim liderom ili pregovorima s onima koji su izašli na planine, mi nismo bili protiv toga. U jednom nedavnom intervjuu, još jednom sam potcrtao: “Mir i dogovor su polazna tačka svega.” Vjerovatno 80 posto ljudi iz tog naroda ima isto mišljenje. Oni koji to ne žele su ljudi koji se nalaze na planinama, ljudi koji su pod utjecajem Irana ili Sirije. Njima to smeta. Vjerovatno smeta Džmilu Bajiku (jedan od osnivača PKK), Fehmanu Husejinu (jedan od vojnih vođa PKK). Isto vjerovatno smeta i čelnicima PJAK-a (Partija za slobodni život Kurdistana). Svi oni ponavljaju isto, tvrdeći da je u pitanju namjera da se asimiliraju Kurdi. No, ja sam uvijek ponavljao i savjetovao ljude s kojima sam bio u kontaktu da treba otvoriti škole kurdskog jezika i da je potrebno osnovati kanal koji bi emitirao program na kurdskom. Također sam savjetovao da se kurdski jezik ponudi kao fakultativni jezik i da se uvede na univerzitete. Hoću reći, sve ove pozitivne stvari smo jasno izrazili. Ako biste ih skupili na jednom mjestu, dobili biste cijelu knjigu. Međutim, da bi se Hizmet pokazao u negativnom svjetlu pred tim ljudima, iz nekog razloga je predstavljen kao protivnik ovog procesa i na taj način aktueliziran u određenim medijima. I samom Odžalanu su smetale naše aktivnosti na tom području koje su bile usmjerene prema kurdskom stanovništvu. Smetale su mu biblioteke i kulturni centri koje smo osnovali da bismo se približili tim nesretnim ljudima i da bismo spriječili njihov odlazak u planine. Smetalo je to onima na planini, kao što je smetalo i čelnicima PJD-a (Stranka demokratske unije) u Siriji, ili PJAK-a u Iraku. Nisu željeli da se prekinu putevi koji vode u planine, niti da se dešava nešto što će omogućiti zajedništvo turske i kurdske zajednice. Više im je odgovaralo da se fabrikuje mržnja prema turskom narodu i da se ne dozvole aktivnosti koje će biti usmjerene prema procesu pomirenja.


BBC: Kad bi se u vrijeme izbora našli u Turskoj, biste li glasali za AK Partiju, i biste li glasali za Erdogana ukoliko bi se kandidirao za predsjednika države?

Do današnjeg dana samo sam jednom imao priliku glasati. Ili sam bio zatvoren, ili su me gonili, ili mi se to nije dozvoljavalo. Sve u svemu, glasao sam samo jednom. Bilo je to vrijeme kad se pokojni Turgut Ozal u Izmiru kandidirao za Parlament. Tad je bio kandidiran ispred Erbakanove stranke. U isto vrijeme u Izmiru se kandidirao i Jašar Tungur, jedna iznimna ličnost i čovjek koji je obnašao funkciju muftije u periodu dok sam ja boravio u Edreni. Obojica su te godine bili na listi. Samo sam te godine glasao za njih dvojicu. Poslije toga više nije bilo prilike. Nikad se nisam protivio glasanju niti sam namjerno izbjegavao da glasam. Riječ je o demokratskom pravu i lično smatram da ga svako treba iskoristiti. Za razliku od referenduma, ja trenutno nemam namjeru da bilo šta govorim. To je bilo nešto drukčije. Ako bih trebao nešto reći, onda bi to bilo: “Neka to bude onaj ko se drži prava, ko je čvrst u svojim odlukama, ko poštuje demokratičnost i ko ima dobre odnose sa svojom okolinom.” Međutim, kad dođe vrijeme razmislit ću da li i toliko da kažem. Ja svakako imam mogućnost da ljudima predložim za koga da glasaju, međutim takvo što bih smatrao vrijeđanjem inteligencije i nepoštivanjem odluka drugih ljudi. Svako je u poziciji da sve vidi jasno i čuje glasno. Ja nikada neću dati sebi za pravo da ljude nagovaram u kojem pravcu da iskoriste svoje pravo izbora.


BBC: Iako govorite o vjerskom dijalogu na međunarodnom nivou, u Turskoj još postoje ogromni ponori između sunita i alevita. Ako se ne varam, Vi ste još 1995. godine prvi put spomenuli ideju o sjedinjavanju džamija i džemhana. Međutim kada je došlo vrijeme da se ta ideja provede u djelo, uslijedila je snažna reakcija određenih krugova iz alevijske zajednice iz straha od potencijalne asimilacije. Na koji biste način odgovorili na tu vrstu zabrinutosti?

Vjerujem da nisu svi istog mišljenja. Postoje i oni koji cijene ovu inicijativu. Među njima su i istaknute ličnosti alevitske zajednice u Turskoj, poput prof. Izzetina Dogana. Naše poznanstvo datira još iz vremena kada smo mi išli njima u posjetu, a oni posjećivali nas. Još u to doba smo razgovarali o tome i spominjali to kao potencijalni kamen spoticanja. Vjerovali smo da je riječ o jednoj inicijativi koja je krajnje važna da bi se ostvarilo jedinstvo s našom braćom alevitima. Možda smo i pogriješili. Čovjek u svemu može pogriješiti. Ipak, mnogi su s odobrenjem dočekali ovu inicijativu. Doduše, bilo je i onih koji su iskazali zabrinutost oko asimilacije. Među onima koji su iskazali ovu zabrinutost bili su i oni koji ne poznaju hz. Aliju, i oni se vrlo često nazivaju “aleviti bez Alije”. Najveći dio onih koji su bili protiv te ideje su ljudi koji znaju reći: “Alija je jedan simbolični junak. Usprotivio se nekim stvarima i zato ga treba cijeniti. Međutim, je li bio musliman i kakvo je bilo njegovo shvatanje vjere, to je nešto što nas se previše ne tiče.” Smatram da će se i oni u budućnosti kajati zbog toga. Pitanje džamija i džemhana ni u kojem slučaju nije aktuelizirano s ciljem da neko nekoga asimilira. Međutim, treba imati u vidu da su se godinama sunnitima nametale neke stvari. Govorili su im da će ih, Bože sačuvaj, aleviti pojesti poput kanibala. Isto je sugerirano i alevitima. Plašili su ih sunnitima i njihovim “prljavim” namjerama. Tridesetih godina prošlog stoljeća, nakon slučaja “Dersim”, i država je zauzela takav stav prema njima. Iz tog razloga i zbog trauma koje su doživjeli, ti ljudi su prihvatili ove neutemeljene prijetnje. U tom smislu želja je bila da džamije i džemhane budu jedna pored druge, da oni koji klanjaju u džamijama ili oni koje se mole u džemhanama, nakon svoje molitve izađu vani i da se u zajedničkom prostoru druže, da zajedno jedu i piju. Tada bi na licu mjesta vidjeli da niko nikoga neće pojesti. Riječ je o sumnjama i prijetnjama koje su ušle u podsvijest ljudi i za koje je potrebno određeno vrijeme da bi se eliminirale.

Slučaj sa džamijama i džemhanama se još prije 15-20 godina odigrao u Turskoj. Cijela stvar je bila popraćena i u medijima. Dakle, ne radi se o nekoj novoj inicijativi. Mediji su bili vrlo aktivno uključeni, što u neku ruku ima i svoje prednosti. Sa sličnim stvarima se trebalo nastaviti. Ako je bilo moguće u Ankari, onda se trebalo nastaviti i u Izmiru, i u Istanbulu. Posebno u mjestima gdje alevitsko stanovništvo živi u velikom broju. Namjera je bila da se i njima pruže mogućnosti koje su na raspolaganju Islamskoj zajednici. Njihovi vjerski poglavari su se trebali priključiti i dobiti državnu plaću. Na tim mjestima bi imali priliku živjeti svoju vjeru i poštovati vlastite vrijednosti. Naravno, sunniti bi živjeli svoju vjeru. Dakle, cilj te inicijative bio je uspostavljanje bratskih odnosa. Niko nije želio bilo kakvu asimilaciju. Međutim, budući da se radi o alevitima, dakle ljudima koji osjećaju posebne simpatije prema hz. Aliji, Iran se, odnosno Perzijanci, umiješao u čitavu stvar. Ljudi iz Turske su odvođeni u grad Kom. Među onima koji su se vratili u Tursku, bilo je i onih koji su počeli osjećati neprijateljstvo prema turskom narodu. Anadolijski aleviti su drukčije. I oni su šiiti, ali turski Aleviti su pripadnici zajednice koja već stoljećima poštuje naše običaje. Oni imaju svoje molitve, svoje ceremonije… Imaju Semah koji je sličan Mevlaninoj semi (okretanju)… Sve to ne smije biti uzrok razilaženja i nešto što se treba poštovati. Što se tiče strahova i paranoje koja se uvukla u ljude, vrijeme će pokazati da nije bilo namjere da se bilo ko asimilira na ovaj način.


BBC: Kada je riječ o ciljevima Hizmeta, postoje određene tvrdnje u smislu netransparentnosti djelovanja. Da bismo razjasnili ovo pitanje, možete li s nama podijeliti Vašu viziju Turske? Koji su, po Vama, prioritetni problemi u Turskoj i kakva rješenja predlažete?

Možda je naprioritetnije pitanje upravo ono što nam se danas dešava, dakle pitanje nesuglasica i raskola. Još u vrijeme Mešrutijeta, naš velikan (Said Nursi) je potencirao ovo pitanje. Tri su osnovna problema koja nas guše. Na prvom mjestu su neutemeljene i nelogične ideje koje nemaju nikakvog oslonca i koje nas dijele. Riječ je o jednoj bolesti koja se mora liječiti. Ako je rješenje u zajednici džamija-džemhana, učinimo to. Ako je rješenje u obrazovnim aktivnostima koje će omogućiti da u kurdsko-turskom dijalogu objasnite vlastitu poziciju i te ljude spasite od utjecaja onih koji žele podijeliti Tursku, onda je to ono što treba učiniti. Zatim je tu i pitanje siromaštva. Još u vrijeme Mešrutijeta siromaštvo je potcrtano kao problem koji se mora rješavati. I na kraju, imamo pitanje neobrazovanosti. Taj veliki čovjek je još u to vrijeme definirao probleme i naglasio potrebu objave rata protiv svakog od njih. Smatram da ni danas situacija nije nimalo drukčija. I dalje su tu raskoli, i dalje imamo neobrazovanost, i dalje je prisutno siromaštvo. Određeni ljudi se guše zbog toga, dok neki drugi koriste tu situaciju. Kad govorimo o borbi protiv tih problema, današnji uvjeti i promjenjivi ciklusi zahtijevaju da se predložene metode borbe korigiraju u određenoj mjeri. U to vrijeme se možda nije predlagalo otvaranje biblioteka, kulturnih centara i škola… Međutim, danas smo u situaciji da činimo sve ono što nam nameću današnji uvjeti. Što se mene tiče, moja uloga je bila samo u podsticanju ljudi. Evo, naprimjer, slučaj raspada Sovjetskog saveza; na tom području mi imamo velik broj sunarodnjaka. Naši korijeni su na tom prostoru. Neki od nas su došli iz Uzbekistana, neki iz Turkmenistana… Naša je namjera bila da pružimo podršku tim ljudima. Desetak osoba je u početku otišlo na to područje. Bio je to jedan proces u kojem je kasnije sve više ljudi odlazilo na to područje. Odmah nakon toga, određeni broj ljudi, s bakljom ljubavi koju su nosili u rukama, krenulo je na sve četiri strane svijeta. Sve se to dešavalo uz Božiju dozvolu i pomoć, i na neki način pod svjetlom Mevlanine filozofije, gdje on kaže: “Svijeća neće izgubiti ništa od svog svjetla ako zapali drugu svijeću.” Naše je da ljudima oko sebe dostavimo svoje vrijednosti, ukoliko ih imamo, i da od njih preuzmemo vrijednosti koje oni posjeduju. Spremni smo i dajemo i da primamo. Ljudi različitih shvatanja su prihvatili ovu ideju. Zaista, oni od kojih nikada ne bi očekivali, ponudili su vrlo lijepe stvari. Neki su poželjeli da izgrade univerzitet, neki opet školu… Do toga je došlo…


BBC: Kako pojedine ličnosti iz Hizmeta, ali i sa suprotne strane, dale su ocjene da se situacija u Turskoj neće smiriti i da neće zavladati mir sve do predsjedničkih izbora. Kako Vi vidite budućnost Turske i budućnost Hizmeta?

Duh pobune, duh mržnje i bijesa, koji je izbio u posljednje vrijeme ne može tek tako nestati. Bilo je onih kojima je povrijeđen ponos. To je nešto što se ne može zaliječiti odjednom. Nije moguće tek tako povratiti izgubljeni balans. Međutim, ja nikad nisam izgubio nadu i vjerujem da će taj duh mržnje nestati. I posljednje pismo je jedan od koraka u tom pravcu. Riječ je o pismu koje sam poslao posredstvom Predsjednikovog izaslanika koji mi je došao u posjetu. Bio je to gospodin Fehmi, čovjek kojeg poznajem još iz studentskih dana. Znate ga vjerovatno i Vi. Pismo je Predsjednik primio s odobravanjem. Međutim, ne znam pravi razlog, da li zbog toga što je pismo upućeno Predsjedniku, ili što je upućen poziv različitim grupama i medijima da prestanu s međusobnim pljuvanjem i napadima, to pismo je zasmetalo uvaženom Premijeru. On je to jasno rekao u svojim istupima. Vjerovatno oko sebe ima jednu svitu savjetnika, ljudi koji ga savjetuju, kao oni koji su nekad savjetovali sultana. Pretpostavljam da mu oni neke stvari prenose u malo drukčijem svjetlu. Ja ni u kojem slučaju ne želim reći da je riječ o nekoj neuravnoteženosti ili nekoj vrsi paranoje. Takvu konstataciju ne bi prihvatilo ni moje srce, ni moja savjest, niti bi je moj jezik mogao izgovoriti. Međutim, očigledno je da ga ljudi koji se nalaze oko njega navode na takve reakcije.

Ipak, ja nikad nisam izgubio nadu i vjerujem da će se, uz Božiju pomoć i dozvolu, smiriti trenutna oluja. Ako to podrazumijeva našu šutnju, spremni smo i na to.
Čak smo spremni i na sljedeće:
Neko je još prošle godine spomenuo cifru od 140 zemalja u kojima su otvorene škole. Ostvarene su prijateljske veze, izgrađeni mostovi prijateljstva. Sve to najbolje se vidi na međunarodnim takmičenjima iz turskog jezika. Niko se tome ne protivi, jer je riječ o jednom divnom poduhvatu. Ukoliko to žele, oni mogu zatvoriti ove škole, država ih može zatvoriti. Neka ih zatvori! Međutim, ja sam stalno ponavljao da trebaju pružiti podršku tim školama i da mogu, ako žele, povući sve naše profesore iz tih škola. Istu stvar sam prenio i Čevik Biru (penzionirani armijski general), te nekoliko puta slao poruke sličnog sadržaja. Poručivao sam da postave svoje direktore i profesore. Ovdje se radi o jednom poduhvatu Turske, poput onih poduhvata koje smo, na polju ljudskih vrijednosti, imali i ranije tokom historije. I ovo je jedan od njih. Riječ je o poduhvatu koji prevazilazi i granice onoga što je učinilo Osmansko carstvo kad je pod svojom upravom imalo 200 miliona stanovnika. Trenutno imamo situaciju da su u blizu 160 zemalja odškolovani današnji konzuli ili šefovi misija. Riječ je o ljudima koji su došli na važne pozicije. Sve ovo ukazuje na jednu važnu činjenicu. Ukoliko se ne nalazite u svakom dijelu svijeta, nikad nećete doći na poziciju koju želite. Sve su to važne stvari u konetkstu današnjeg svijeta koji se ubrzano globalizira. Jasno sam poručio da se ove škole ne trebaju zatvarati samo zato što se dovode u vezu s nekim, te da im se treba pružiti podrška.

“Neka budu vaše! Vi postavljajte svoje profesore. Postavite i direktora. Samo neka se to nastavi.” Baš kao što od vojske i Čevika Bira, prije 16-17 godina nisam dobio nikakav odgovor na tu ponudu, ni danas nema nikakvog odgovora. Dakle, mi smo otvoreni i za to. Ako je riječ o humanim djelima, neka ih čini bilo ko. Oni koji su posijali prvo sjeme na ovom putu su bili naši prijatelji i simpatizeri. Naša filozofija svakako glasi: “Ti posij sjeme i idi dalje, neka neko drugi ubire plodove.” To je naš osnovni stav. Naša jedina misija ili ideal jeste učiniti pozitivne stvari da bi se ojačali odnosi naših ljudi s ostatkom svijeta. Mi u tome nećemo stati. Uvijek ćemo se truditi raditi u tom pravcu. U ime cijelog čovječanstva i u ime našeg naroda.

Na vrh