Geopolitika Balkana: Zašto Srbija ne odustaje od Karadžićevog djela?

Presuda donesena u Haagu (MKSJ), u slučaju Radovana Karadžića važna je iz više razloga. To je povod da se pozabavimo fenomenom političkog i strateškog promišljanja budućih i prošlih događaja kod nas i u regionu. Imaju li vlasti Bosne i Hercegovine bilo kakvu viziju o tome kako bi ova država trebala izgledati u narednim desetljećima?

1. Apr 2016. | 17:10 | Armin Sijamić
56739-epa


Foto, EPA

Radovan Karadžić osuđen je na četrdeset godina zatvora i velika je vjerovatnoća da će u nekom od zatvora dočekati svoju smrt. Kad je hrvatski general Ante Gotovina bio osuđen pred tim sudom, hrvatska je diplomatija vrijedno radila (to vlast nije skrivala već ponosno isticala) da se Gotovina u žalbenom postupku oslobodi i to se dogodilo. Srbija sad ne želi spašavati Karadžića na ovaj način (svima je jasno da je kriv), ali želi spasiti entitet Republiku Srpsku koju je formirao po nalogu Beograda.

Srbijanski ministar pravde Nikola Selaković izjavio je sljedeće: “Nikome nećemo dozvoliti da prvostepenu presudu protiv bivšeg predsjednika RS-a koristi kao razlog da prstom upire protiv nas i naših sunarodnika. Jasno napominjemo da ova presuda ne može biti iskorištena s ciljem ugrožavanja slobode i opstanka našeg naroda u RS-u.” Ni drugi srbijanski zvaničnici nisu daleko odmakli od ove postavke Selakovića, koji je u ovoj rečenici ipak iznio suštinu problema koji imamo u Bosni i Hercegovini.


Strateški ciljevi

Beograd je 1990-ih godina Karadžiću dao zadatak koji je on pokušao provesti. Taj se plan naslanja na dugu tradiciju promišljanja strateških ciljeva Srbije, koja se stoljećima pokušava širiti prema susjednim državama. Dovoljan je pogled na mapu Balkana tokom historije i uočit će se rezultat tog promišljanja. I rat protiv Bosne i Hercegovine je vođen s tim ciljem – radilo se o borbi za teritoriju, Srbija je željela proširenje. Hipoteza, naprimjer, da je rat u Bosni i Hercegovini počeo zato što je na Baščaršiji u Sarajevu ubijen srpski svat djeluje toliko naivno da služi jedino dnevnopolitičkim prepucavanjima koja udaljavaju od suštine.

Prvi put u historiji Bosne i Hercegovine, a nakon Dejtonskog sporazuma kojim je entitet Republika Srpska ozvaničen, Srbija je s ove strane Drine formirala kakvu-takvu političku tvorevinu od koje ne želi odustati ni danas pod propagandnom parolom da je to radi srpskog naroda u Bosni i Hercegovini i njegovog opstanka. Radi se o tome da Srbija, a vlasti su se od tada mijenjale, strateški nikad nije odustala od širenja svoje teritorije, iako to nužno znači rat i sukob s drugim narodima. Ni današnja vlast nije izuzetak, pa će se Karadžićevo djelo braniti na sve moguće načine.


Odgovor Bosne i Hercegovine

I ovdje dolazimo do ključnog problema: šta Bosna i Hercegovina može učiniti da se odupre nasrtajima Beograda na unutrašnje odnose u našoj državi i želji Beograda da se širi na račun Bošnjaka i Hrvata u Bosni i Hercegovini? Unutar Bosne i Hercegovine tradicija geopolitičkog promišljanja je veoma skromna, broj knjiga napisanih o toj temi je sramotno mali, osim ako se takva promišljanja ne naslanjaju na međusobne lične obračune i prepucavanja. Nije daleko odmakao – ako su uopće odmakli – ni najveći broj onih koji su bili u vlasti u Bosni i Hercegovini od 1992. godine pa do danas.

Primjerice Bošnjaci, ovdje govorimo o političkim partijama i institucijama, još nisu odredili minimum koji traže u regionalnim odnosima. Stoga je o maksimumu njihovih zahtjeva nemoguće razgovarati. Zabrinjavajuće je to što su ljudi koji godinama i desetljećima u Bosni i Hercegovini govore o ovome toliko daleko od naše vlasti i to iz čiste neosviještenosti i needuciranosti pojedinih nosilaca te vlasti.

Pozicija Bošnjaka kojom su sebi odredili status žrtve koja čeka pravdu ali je aktivno ne traži, dovela je cjelokupni bosanski narod u situaciju da samo reagira na poteze nacionalističkih politika u okruženju, čime je njihovo stanje značajno determinirano u narednim godinama. Kad će se probosanske snage pokrenuti i pokušati diktirati tempo političkih odnosa u Bosni i Hercegovini i regiji?

Zato treba poslušati Selakovića i ne obraćati se jednom narodu, nego se obratiti jednoj državi – u ovom slučaju Srbiji. Revizija tužbe protiv Srbije za genocid zbog toga se nameće kao jedini logičan korak bosanskih snaga. Toliko interesiranje Srbije za unutrašnje prilike u Bosni i Hercegovini samo je dokaz da je on postojao sve ove godine, a da je Karadžić bio samo izvršilac radova koje mu je naručio i povjerio zvanični Beograd.

Na vrh