Geopolitika: Svijet je pred novim velikim promjenama

Zbigniew Brzezinski je jedan od glavnih američkih političkih mislilaca. Njegove ideje o svjetskom poretku i njegove vizije o svjetskoj politici nadahnjuju mnoge američke donosioce odluka i to traje desetljećima. U svom novom članku koji je najava za njegovu novu knjigu Brzezinski daje nove smjernice u kojem bi pravcu Sjedinjene Američke Države trebale ići u narednim godinama. Na neki način knjiga će biti, kao i ranije objavljene, svojevrsna realpolitička vizija mnogih američkih donosilaca odluka

3. May 2016. | 17:00 | Armin Sijamić
Zbigniew Brzezinski, foto EPA

Zbigniew Brzezinski spada u red najpoznatijih mislilaca u političkim naukama u svijetu već desetljećima. Njegove knjige i članci zbog toga imaju velik utjecaj na sve one koji pokušavaju razumjeti svjetske političke tokove. Bez obzira na to u kojem dijelu planete žive, ljudi koji se bave promišljanjem međunarodnih političkih odnosa, na neki način kao obaveznu literaturu, čitaju Brzezinskog. Naravno, neki se s njegovim stavovima ne slažu i osporavaju ih dijelom ili u cijelosti.

Stavovi Brzezinskog ne dolaze samo iz svijeta teorije koja nema dodira s realnim praksama američke politike. Brzezinski je desetljećima inkorporiran u američku političku elitu, u njen vrh kao jedan od njenih najpoznatijih dijelova; prvo, kao državni savjetnik za nacionalnu sigurnost, do današnjeg dana kad obavlja neformalnu dužnost političkog mentora Baracka Obame, aktuelnog predsjednika Sjedinjenih Američkih Država. Neki idu toliko daleko u ocjeni tih odnosa pa kažu da je Obamu, anonimnog američkog senatora (ako američki senator može biti anoniman), u političkom smislu Brzezinski kreirao.
Spomenuti članak i knjiga koja će biti objavljena najmanje se bavi sadašnjom Obaminom politikom, kojem drugi predsjednički mandat ističe za nešto više od pola godine, jer je Brzezinski okrenut budućnosti u kojoj Sjedinjene Američke Države moraju obnoviti svoju hegemoniju nad svijetom koja je ozbiljno uzdrmana djelovanjem Kine i Rusije, ali i rastućom nestabilnošću u velikom dijelu svijeta. U članku objavljenom polovinom aprila ove godine pod naslovom “Prema globalnom prestrojavanju”, a koji je objavio portal “The American Interest”, Brzezinski daje svoje ideje o tome kako suzbiti utjecaj Pekinga i Moskve te kako osigurati prevlast Washingtona. Članak je privukao veliku pažnju širom svijeta.

Faktori promjena

Brzezinski potcrtava da Sjedinjene Američke Države više nisu najveća svjetska sila, ali to, dodaje on, važi i za sve ostale. Naime, više ne postoji jedan centar moći koji sam diktira pravila političke igre ostatku svijeta. Preciznije, Brzezinski kao tri centra moći danas i u narednim desetljećima vidi Washington, Peking i Moskvu, dok Evropsku uniju smatra samo vjernim američkim saveznikom koji se pomoću Washingtona može nametnuti kao faktor svjetske politike. Dakle, multipolarni svijet se uspostavlja i u skladu s tim treba djelovati u političkoj areni. To su polazne osnove za sve izazove i prepreke koje treba savladati.

Brzezinski smatra da je pet faktora koje svijet vode ka preraspodjeli moći, a koje su opet ubrzane i potaknute dešavanjima i sukobima na Bliskom istoku. Prvi faktor jeste činjenica da su Sjedinjene Američke Države izgubile “globalnu imperijalnu moć” mada ostaju najjača država na svijetu na polju politike, vojske i ekonomije. Drugi faktor je rusko iskustvo suočavanja s “posljednjom fazom svoje imperijalne devolucije” koja bi mogla postati “vodeća evropska nacionalna država”, iako sad ne ide tim putem zbog “islamskog jugozapada” od kojeg se Rusija odmakla iako je taj prostor bio dio Rusije; zatim zbog dešavanja u “Ukrajini, Bjelorusiji i Gruziji, a pogotovo u Baltičkim državama”.

Treći faktor je kinesko jačanje kao države, koja je “vjerovatni rival” Sjedinjenim Američkim Državama. Kina pokušava, smatra Brzezinski, razvijati oružja nove generacije i pažljivo razvijati svoje pomorske snage koje su i dalje skromne. Četvrti faktor je činjenica da “Evropa nije, niti će postati svjetska sila. Ali može igrati konstruktivnu ulogu u preuzimanju vođstva prema transnacionalnim prijetnjama globalnog blagostanja i ljudskog opstanka. Zatim, Evropa je politički i kulturno usklađena s Amerikom i podržava američke interese na Bliskom istoku”. Peti faktor je “trenutno nasilno političko buđenje među postkolonijalnim muslimanima, što je dijelom zakašnjela reakcija na njihova oštra suzbijanja uglavnom od evropskih sila”. Brzezinski ističe i dubok osjećaj nepravde koji muslimani osjećaju zbog stranog faktora, ali i zbog sektaških razloga koji nemaju veze sa Zapadom.

Rješenja problema

Kako je pojedinačno naveo faktore koji vode kao redistribuciji svjetske moći, Brzezinski je za svaki od njih dao rješenje, odnosno upute o tome šta bi Sjedinjene Američke Države trebale raditi. U rješavanje problema, koje je uglavnom napravio Zapad i njegovi saveznici, Brzezinski bi uključio i Rusiju i Kinu, ali to uopće ne znači da ih smatra ravnopravnim Zapadu. Brzezinski ustvari traži način kako da Moskva i Peking rješavaju probleme koje je prouzrokovala politika Zapada a da pritom ostanu neravnopravni s Washingtonom.

Za početak, Brzezinski smatra da Sjedinjene Američke Države mogu biti uspješne u rješavanju silnih kriza na Bliskom istoku ako u koaliciju uključe Rusiju i Kinu, ali preduvjet za tu koaliciju je da se Rusija prestane miješati i unilateralno koristiti silu protiv svojih susjeda, posebno Ukrajine, Gruzije i država Baltika. Pritom, Kina bi trebala, smatra Brzezinski, odbaciti “sebičnu pasivnost” i aktivnije se uključiti u probleme na Bliskom istoku.

Drugo, Rusija je prvi put u svojoj historiji postala istinska nacionalna država. Sve promjene koje je Rusija preživjela od kraja Prvog svjetskog rata, komunizma i raspada SSSR-a dovele su je u poziciju nasljednika teritorije na kojoj su većina Rusi. Države nastale raspadom SSSR-a sad su meta Zapada i Kine koje s njima žele uspostaviti snažniju saradnju. Stoga ruska budućnost zavisi od sposobnosti da postane velika i utjecajna država u ujedinjenoj Evropi čime bi sebi olakšala “rastući teritorijalni i demografski pritisak iz Kine”.

Treće, Kina, koja ima snažan ekonomski razvoj, mora shvatiti da su joj Sjedinjene Američke Države u budućnosti glavni partner u rješavanju problema koji se šire s Bliskog istoka i koji će se kasnije pomjerati prema istočnim i južnim ruskim granicama, ali i prema zapadnoj Kini. Brzezinski smatra da se Kina mora snažnije približiti Iranu i Pakistanu i u to partnerstvo uvući i Sjedinjene Američke Države.

Četvrto, smatra Brzezinski, Bliski istok se neće stabilizirati sve dok tamošnje vojne formacije mogu računati na izazivanje nasilja i proširivanje svog utjecaja na nove teritorije. To “djelovanje u divljačkom maniru” može biti zaustavljeno jedino saradnjom Washingtona, Pekinga i Moskve, a te države bi učinkovito djelovale uz pomoć država na Bliskom istoku (Iran, Turska, Izrael i Egipat) koje bi imale i selektivnu podršku Evropske unije. Brzezinski dodaje da bi “pod normalnim okolnostima i Saudijska Arabija bila važan igrač na spomenutoj listi država, ali trenutna inklinacija saudijske vlade i dalje poticanje vehabijskog fanatizma, čak i u trenucima kad se bavi ambicioznim naporima za unutrašnju modernizaciju, budi teške nedoumice prema sposobnosti Saudijske Arabije da igra značajnu konstruktivnu ulogu”.
Peto, smatra Brzezinski, posebnu pažnju treba usmjeriti ka “nezapadnom svijetu” gdje su se nedavno probudile političke mase. “Sjećanja na dugu represiju su gorivo u velikom dijelu, a iznenadna i veoma eksplozivna buđenja energizirana su islamskim ekstremizmom na Bliskom istoku. Ali ono što se danas tamo događa možda može biti samo početak šireg fenomena koji dolazi iz Afrike i Azije čak i za pretkolonijalne narode u zapadnoj hemisferi u godinama koje dolaze”.
Brzezinski u tekstu navodi da je muslimanski svijet ogorčen zapadnjačkim kolonijalizmom i da to može dovesti do sukoba i ratova, posebno ako Sjedinjene Američke Države povuku vojsku s Bliskog istoka. Ti sukobi mogu progutati cijelu regiju, a to posebno treba zabrinuti Kinu i Rusiju. Zbog toga te dvije države, smatra Brzezinski, trebaju blisko sarađivati sa Sjedinjenim Američkim Državama čiji nosioci vlasti trebaju biti “strpljivi i vođeni dugoročnom vizijom”. Tome se posebno treba posvetiti pažnja nakon što Vladimir Putin odstupi s vlasti u Rusiji, zaključuje Brzezinski.

Faktičko stanje

Ovaj kratak članak Brzezinskog pokazuje nekoliko veoma značajnih tendencija na današnjoj svjetskoj političkoj sceni. Prvo i najvažnije je da se svijet približava još jednom trenutku kad jedna velika sila na pozornici bude zamijenjena drugom silom ili više njih. I jedan i drugi koncept poznat je odranije u svjetskoj historiji. Međutim, ovaj put Zapad, odnosno glavni protagonisti politike Zapada, to javno priznaju i traže partnere, koji su sad njihovi rivali, da se i dalje održe na tronu kao prva među velikim silama. Ruska i kineska politika, koju su vodili posljednjih dvadesetak godina, dala je velike rezultate i sad im čak i Zapad otvoreno priznaje da su na pravom putu u desetljećima koja dolaze. Brzezinski čak odaje priznanje i Iranu za koji je ranije tvrdio da će propasti sa svojim teokratskim vođstvom.

Međutim, postoji još jedna važna činjenica koju možemo zaključiti iz ovog teksta Brzezinskog. Naime, pojava ekstremista i terorista na Bliskom istoku samo je uvod na njihovo pojavljivanje na granicama Kine i Rusije, a to je najveća prijetnja za Moskvu i Peking, smatra Brzezinski. Stoga nije teško ni zaključiti otkud tolika poplava različitih naoružanih formacija na Bliskom istoku i zbog čega je Bliski istok, osim posjedovanja nafte i plina, danas toliko važan Zapadu. Brzezinski gotovo da državama Bliskog istoka ne daje nikakav subjektivitet već ih svrstava u dvije klase: one koje će slušati naređenja iz Washingtona, Pekinga i Moskve, i one koji će biti “dežurni krivci”. Nije li to razlog pobune muslimanskog svijeta sve ove godine, koji nije dokraja eruptirao zbog represivnih režima koje podržava Zapad?

Zbog svega toga, ova vizija Brzezinskog – ako postane američka politika ili ako bude značajno utjecala na službeni Washington – bit će ništa drugo nego uputstvo za kreiranje haosa. Teško je vjerovati da će, metaforički rečeno, američki pad s litice Kinezi i Rusi spašavati pružajući svoje ruke i riskirajući da i sami odu u ponor. Uostalom, Washington je sve uradio, i sve radi, da moć Moskve i Pekinga uništi. Ako pak Moskva i Peking odbiju saradnju s Washingtonom i nastave svoju politiku bez strateških partnerstava sa Zapadom na Bliskom istoku, Kavkazu, istoku Evrope, Centralnoj Aziji i na kineskim granicama, još ćemo dugo gledati “borbu protiv terorizma” i “izvoz demokratije”. Čini se da će ključne poteze u skoroj budućnosti prvi vući Rusi i Kinezi, a Zapad će tražiti odgovor na njih.

Evropska unija i dalje politički patuljak

Nije nikakva tajna da vodeći američki stratezi Evropskoj uniji ne daju pretjerano veliku težinu u međunarodnim odnosima. Drugi veliki američki geopolitički starateg Henry Kissinger je o Evropskoj uniji u tom smislu još oštriji od Brzezinskog koji Evropu vidi samo kao dodatak američkoj politici te kao saveznika koji vjerno prati Washington u svim američkim političkim odlukama. Teško je vjerovati da bi starije generacije evropskih političara, govorimo o onima skraja Prvog svjetskog rata do generacije onih završno s francuskim političarem Charlesom de Gaulleom, bespogovorno slijedile Washington. Također, teško je vjerovati da današnji evropski političari neće slijediti Washington. Zbog čega je sad to važno? Ako je i sam Washington svjestan da se premoć Zapada bliži kraju, je li za Evropu pametno sukobljavati se s Rusijom, Iranom, Turskom ili Kinom samo kako bi slijedile politiku Washingtona? Ipak, Evroazijski je prostor geografski jedinstven, a Sjedinjene Američke Države su na kontinentu koji je geografski zaštićen od prelijevanja brojnih problema iz Evrope, Afrike i Azije.

Na vrh