Boban: Kultura će živjeti sve dok počiva na temeljnim ljudskim vrijednostima

Prošle sedmice obilježeno je 60. godina od osnivanja Kamernog teatra 55 iz Sarajeva. Tim povodom razgovarali smo s Gordanom Boban, glumicom i radnicom ovog teatra, javnosti poznatoj po mnogim serijskim i filmskim ulogama. Boban nam govori o svojim počecima u glumi, teatru i budućnosti kulture, te o društvu u kojem živimo

16. Mar 2015. | 17:58 | Nermin Burzić
37424


Sreća je vrlo relativan pojam i svaki pojedinac je doživljava i osjeća na potpuno individualan način. “Ono što mene u glumi, kao odabiru životnog poziva, čini sretnom jeste činjenica da gluma omogućava istraživanje vlastitih potencijala. Mučeći se tokom rada oko mnogih književno-literarnih likova, pokušavajući proniknuti u njihove tajne i što vjernije ih odigrati pred publikom na sceni, zapravo otkrivaš da upoznaješ sebe. Sa svakim novim zadatkom pokušavaš pomjeriti vlastite granice. Radeći ovaj posao upoznaješ život, svijet i ljude oko sebe putem igre i kreacije”, kaže u razgovoru za Novo vrijeme Gordana Boban, bh. dramska umjetnica.


NV: Ove sedmice Kamerni teatar 55 je proslavio svoju 60. godišnjicu rada. U kakvom je sad stanju taj teatar?

Kamerni teatar svoju godišnjicu obilježava premijerom predstave “Teferič”, rađene po tekstu Derviša Sušića, a u režiji Aleša Kurta. Dakle radimo, ali sve manje. Ne mogu reći da je situacija divna i bajna, ali nije ni katastrofalna. Ako moramo biti zadovoljni i sretni što predstave, kakve-takve, još igramo, što publika i dalje dolazi i voli nas gledati, onda smo u dobrom stanju. Nisu nas zatvorili.


NV: Često je novac najveći problem kulturnih institucija u BiH. Koliko su kulturne institucije same odgovorne za situaciju u kojoj su se našle i koliko politika ustvari utječe na tu situaciju?

Politika, nažalost, utječe na svaki segment ljudskog života, jer ljudi koji se njome bave kreiraju sisteme po kojima neko društvo funkcionira na dobar način, prosperira, cvjeta i raste u svojim potencijalima ili se cijela priča vodi u suprotnom smjeru. Kad imate “sreću” da živite u vremenu i na prostoru na kojem svijest političara ne doseže dalje od misli na isključivo vlastitu korist i dobrobit, te kad ih niko drugi i ništa drugo ne zanima, kad im narod koji ih je izabrao predstavlja užasan teret i nepotreban balast, sasvim je normalno da nema novca za otvaranje novih industrijskih pogona, za ulaganje u poljoprivredu, nauku i obrazovanje, za modernizaciju rudnika, izgradnju novih savremenih bolnica, a o kulturnim institucijama da i ne govorim.


NV: Kultura se, kako mnogi upozoravaju, sve više uništava u našoj državi. Kome smeta kultura i koliko je ustvari opasna ta naša nezainteresiranost za stanje u ovoj oblasti?

Kultura smeta ljudima koji ne poznaju pojam kulture, koji ne razumiju njen značaj u ljudskoj povijesti i koji ne znaju čemu ona služi. Kultura se nasljeđuje, njeguje i razvija, kultura se uči! Ne smatram da je problem u nezainteresiranosti za stanje u oblasti kulture, problem je u nedostatku kritične mase koja bi se uspješno mogla oduprijeti novonastaloj kič, folk i šund-kulturi koja se uvukla i u pozorišne repertoare.


NV: Neki stručnjaci tvrde da bi ministarstvo kulture na državnom nivou riješilo mnoge nagomilane probleme u toj oblasti. Problem je što je takvo nešto gotovo nemoguće izvesti u našoj državi (problem prijenosa nadležnosti s entiteta, naprimjer). Šta uopće napraviti u ovom haotičnom sistemu? Vidimo da političari stalno glume da rješavaju situaciju, no, realnih pomaka nema.

Uz dužno poštovanje stručnjacima koji iznose takve tvrdnje, ne bih se složila s njima. Ne mislim da bi bilo koje ministarstvo, na bilo kojem nivou, moglo uspješno riješiti probleme u bilo kojoj oblasti našeg života. Dvadeset godina je prošlo od završetka rata, imamo nevjerovatan broj ministara i ministarstava na svim nivoima, od općinskog do državnog, ali se i dalje gušimo u problemima. Političari ne glume, oni su se davno dogovorili da se nikad ni o čemu neće dogovoriti. Ovi političari ne žele rješavati izuzetno zamršenu situaciju u kojoj se društvo godinama nalazi, jer im ovakvo stanje odgovara. Omogućava im da do kraja svojih beskrajnih mandata i njihovih života mogu živjeti u izobilju, materijalnom blagostanju, da mogu putovati u shoping i na skijanje u zapadnoevropske gradove ili u Dubai.

Biračko tijelo, do guše u problemima, bori se za život i nije sigurno hoće li sutra imati ručak svom djetetu. Žalosna i teška situacija! Zatvoreni krug iz kojeg nema izlaza! Prošle godine su ljudi pokušali riješiti problem pokušajem revolucije. Nije išlo! Evolucija je možda pravi put i način. Odgajati nove generacije djece u duhu ljudskih vrijednosti, obrazovanjem im omogućiti izgradnju karaktera, učiti ih nesebičnosti, poštenju, strpljenju, radnim navikama, probuditi im svijest o važnosti suosjećanja, empatije… Možda bi ovo bio dobar temelj za promjenu društva u cjelini.


NV: Zasad se akademska zajednica, ali i društveno odgovorne organizacije najčešće brane šutnjom za sve što nam se dešava u društvu. Svi radije idu linijom manjeg otpora, sve prihvataju konformistički. Čini se da danas jedino glumci u svojim ulogama imaju dovoljno hrabrosti i ludosti progovoriti o društvenim problemima. No, je li to dovoljno?

Nije dovoljno, naravno!
Zašto se ovakva situacija prihvaća šutnjom? Život se ovdje odvija po principu: “Dok je meni dobro, neću se žaliti!” Nismo svjesni u kakvoj smo zabludi od neznanja dok mislimo, radimo i ponašamo se po tom principu. Ako nije dobro radniku, seljaku, rudaru, temeljima društva i društvene zajednice, kako očekivati da će biti dobro ostalima?

Jedan od važnih zadataka glumačke profesije jeste reći caru da je go! Za to je potrebno imati i hrabrosti i ludosti. Nesreća je u tome što su se gluma i glumci tokom povijesti, uglavnom, doživljavali kao zabavljači i cirkusanti, te se na tome odnos prema glumi kao umjetnosti i načinu ukazivanja na probleme u društvu i završava.


NV: Umire li teatarska umjetnost ili je bolje reći umire li bh. kultura ili još bolje pitanje, jesmo li umrli kao društvo kulture?

Ne smatram i ne vjerujem da kultura može umrijeti. To je nemoguće. Sve dok postoji ijedan čovjek čiji se život temelji na istini, lijepom ponašanju, miru, nenasilju i ljubavi, temeljnim ljudskim vrijednostima, kultura će živjeti. Pitanje je u kojem smo obimu društvo kulture, odno “Ne smatram da bi bilo koje ministarstvo, na bilo kojem nivou, moglo uspješno riješiti probleme u bilo kojoj oblasti našeg života. Dvadeset godina je prošlo od završetka rata, imamo nevjerovatan broj ministara i ministarstava na svim nivoima, od općinskog do državnog, ali se i dalje gušimo u problemima. Političari ne glume, oni su se davno dogovorili da se nikad ni o čemu neće dogovoriti” sno nekulture. Mislim na svakodnevnu životnu kulturu. Pogledajte i analizirajte ponašanje u saobraćaju, u sredstvima javnog prijevoza, na stadionima, u ophođenju prema drugima; pogledajte nekulturu u arhitekturi oličenu u obliku trgovačkog centra SCC-a. Čast pojedincima i izuzecima, pitanje svih pitanja je: jesmo li ikad bili društvo kulture?


NV: Pojedini mladi umjetnici tvrde da ne mogu doći do izražaja od starijih, prilično nametljivih umjetnika. Koliko u svijetu umjetnosti ima takvih pojava i jesu li Vam tokom karijere “podmetali” nogu?

Vjerujem u staru narodnu izreku da niko nikome ne može oteti nafaku. Nasreću, davno sam shvatila da je život riječni tok i da svakodnevno donosi nešto novo i nešto drukčije. Znala sam da će svojim tokom donijeti i sve uloge koje trebam odigrati, pa sam s te strane bila opuštena i mirna te time oslobođena sumnji da mi neko podmeće nogu i da zbog nekog starijeg ne mogu doći do izražaja. Činjenica je da su radna mjesta u teatrima popunjena pa se mladi glumci ne mogu zaposliti zastalno, dok neko od starijih kolega ne ispuni uvjete za mirovinu.


NV: Sapunice su u našem društvu mnogo praćene, ali i kritizirane. Serija “Lud, zbunjen, normalan” u kojoj ste ostvarili jednu od uloga, koliko god je animirana, toliko je kritizirana i osporavana. Treba li se u našem društvu, ovakvom kakvo je, ipak voditi računa o nekim scenarijskim sadržajima, pogotovo ako bi određeni dijelovi mogli vrijeđati ljude po vjerskoj ili nekoj drugoj osnovi?

U svim društvima svijeta, a pogotovo u našem, mora se voditi računa o tome. Vrijeđati ljude po bilo kojoj osnovi odraz je krajnje nekulture, izraz straha i mržnje, nesvjesnosti i primitivizma. Razlog zbog kojeg sam napustila seriju bio je upravo sadržaj jedne od epizoda.


NV: Odbijate glumiti neku ulogu koja se kosi s Vašim životnim vrijednostima?

Odbila sam snimiti reklamu za jednu domaću mesnu tvrtku jer sam vegetarijanac, a i seriju sam napustila jer, po mom mišljenju, tema sporne epizode, nije bila prikladna za porodičnu, humorističku seriju.


NV: Na čemu sad radite i koje projekte pripremate?

Već neko vrijeme ne radim ništa novo na profesionalnom planu, ali posla u kući ima napretek, pa se ne mogu požaliti da mi je dosadno. Osim toga, rad na sebi, na ličnom razvoju u svakom smislu, životni je zadatak i nema mu kraja dok dišem.


NV: Svoje početke imali ste u Kulturno-umjetničkom društvu “Radnik” u kojem ste bili aktivna članica. Čini se da danas postoji mnogo kulturno-umjetničkih društava, no, nažalost njihova uloga u našem društvu je potcijenjena i u najmanju ruku umanjena?

Velika je sreća i pravo čudo da kulturno-umjetnička društva uopće postoje i opstaju, makar, kako kažete, njihova uloga bila potcijenjena i umanjena. Mnogo je toga pažnje vrijednog, u ljudskom smislu, u našem društvu potcijenjeno i marginalizirano.
Nije ni čudo jer živimo u vremenu koje kao općeprihvaćen i poželjan način življenja i ponašanja nameće i propagira konzumerizam, materijalizam, egoizam, pohlepu, mržnju, strah. Uvjerena sam da energiju ljubavi, kreativnu energiju, entuzijazam, uloženo vrijeme, trud i znanje, koji se u kulturno-umjetničkim društvima prenose na mlade generacije, niko ničim ne može omalovažiti, obeshrabriti ni potcijeniti ma koliko se društvo, država ili pojedinci trudili u toj namjeri.


NV: Prve važnije uloge ostvarili ste u “Sretnom princu” i “Sretnoj priči”. Koliko Vam se “posrećilo” u svijetu glume i je li sreća danas biti glumica?

Naslovi ovih predstava podsjetiše me na vrijeme prije tridesetak godina. Uz redovne školske obaveze, taj dio mog života i odrastanja obilježile su probe, predstave, druženja i putovanja s prijateljima iz dramske sekcije KUD-a” “Radnik. Studirati na Akademiji scenskih umjetnosti bio je potpuno prirodan slijed događaja. S obzirom na to da sam prvi profesionalni ugovor potpisala na drugoj godini studija i od tada do danas se kontinuirano bavim glumom, mogu reći da sam zadovoljna tokom svoje karijere.


NV: Koliki je izazov biti profesionalno angažiran, a istovremeno biti majka i posvećena porodici?

Kad znate šta su vam prioriteti, lakše i jednostavnije se nosite s izazovima.


NV: U jednom intervjuu spomenuli ste da Vas je zanimala hrana i proizvodnja hrane. Imate li stroge principe kad je u pitanju Vaša ishrana?

Da, željela sam upisati agronomiju, posvetiti se radu na zemlji i proizvodnji hrane, ali je život htio nešto drugo. Danas ispred kuće imam bašču i voćnjak, pa sa članovima obitelji sijem i sadim, njegujem biljke i ubirem plodove svog rada.


NV: Čovjek je sve više pod stresom i sve dalje od prirode, svojih ukućana i prijatelja. Sve je više otuđen od ljudi, a bliži je tehnologiji i online-komunikaciji. Kako se borite s tim pojavama?

Sretna sam jer sam imuna na tehnologiju i online-način komunikacije. Želim reći da koristim tehnologiju, ali nisam ovisna ni o čemu, nemam profil ni na jednoj društvenoj mreži i još sve svoje ukućane i veći broj prijatelja, hvala Bogu, mogu okupiti na ručku i druženju.


Gordana Boban je rođena 1967. godine u Livnu. Od ranog djetinjstva je bila aktivan član livanjskog Kulturno-umjetničkog društva “Radnik”, a prve važnije uloge ostvarila je u “Sretnom princu” (1982) Oscara Wildea, “Sretnoj priči” (1983) i “Kosarinom vijencu” (1984) Pere Mioča. Akademsko obrazovanje stekla je na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu. Uloge je ostvarila u mnogim teatarskim predstavama, te u filmovima: “Gori vatra” (2002), “Nafaka” (2006) i drugim.
Glumila je u seriji “Lud, zbunjen, normalan”. Trenutno radi u Kamernom teatru 55.

Na vrh