Fontana>>

HADŽ I: Posjeta najodabranijem mjestu na dunjaluku

Imenica “hadž” znači namjera i okretanje nečemu. Međutim, nije ispravno svoditi joj značenje u okvire samo namjere i okretanja nečemu. Hadžom se naziva posjeta određenim mjestima, koja se obavlja u posebno naznačeno vrijeme, s naročitim osjećajima

21. Sep 2014. | 12:06 | M. Fethullah Gülen
28371


Hadž podrazumijeva i odgovarajuće pokrivanje tijela (ihram) pri stupanju na sveta mjesta u određenim danima tokom godine, s namjerom da se obave obredi stajanja na Arefatu, kruženja oko Kabe itd. Pokrivanje je uvjet hadža, a stajanje na Arafatu i kruženje oko Kabe spadaju u njegove sastavne dijelove.

Svake se godine stotine hiljada ljudi iz cijelog svijeta, kao na “vremenskoj traci”, upućuju putem prema Allahovom hramu i posjećuju poznata mjesta koja im je Uspostavitelj zakona odredio u okviru odgovarajućih načela i obreda kako bi izvršili svoje dužnosti i očistili se od grijeha. Hadž je jedna od pet obaveznih dužnosti, propisana Allahovim riječima: “Hodočastiti Hram dužan je, Allaha radi, svaki onaj koji je u mogućnosti; a onaj koji neće da vjeruje – pa, zaista, Allah nije ovisan ni o kome” (Ali ‘Imran, 97).


Kolektivno jedinstvo muslimana

Hadž je islamski obred koji uspostavlja kolektivno jedinstvo među muslimanima. To je obuhvatan obred, širok toliko da mu, s tog stajališta, takmaca nema na Zemljinoj kugli ni u jednoj drugoj zajednici.

Historijski, te sa svim značenjima i smislom koje podrazumijeva, Kaba se vremenski proteže do Adema, a.s., pa i dalje, do prije njegovog stvaranja, zatim preko Ibrahima, a.s., koji joj je zdanje temeljito obnovio nakon brojnih ranijih obnavljanja. Kaba je hram Jednosti, povezan s ibrahimovskom zajednicom i muhamedovskom biti, još iz vremena prije stvaranja čovjeka, od iskona, kao izvor muhamedovske svjetlosti, pravac okretanja (kibla) sljedbenicima svih nebeskih vjera i središte Jednosti. Ne postoji nijedan hram ili građevina da joj može biti takmac, ili se s njom s te strane usporediti.

Svake se godine stotine hiljada ljudi upućuju prema ovome uzvišenome mjestu da obave dužnost Uzvišenom Allahu, da Mu se, obredima koje izvršavaju, više približe na toj blagodarnoj “traci vremena”, da svoja osjećanja i misli oplemene obavljanjem obreda, da obnove zavjete svog vjerovanja, da se očiste od prljavštine grijeha, da se svako od njih sjeti svojih obaveza i odgovornosti prema drugome. Sve društvene i ekonomske, administrativne i političke zapovijedi, oni obavljaju u okrilju i s podlogom u pokornosti okrenutoj Uzvišenom Allahu, s osjećajem privrženosti Njemu, kako bi se oplemenila srca, raširile grudi, te se u tome dostiglo napredovanje i uspon, s kojim bi se ljudi u svoje krajeve vratili s novom odlučnošću, novom snagom i osnaženom čežnjom.

Svako od nas ide na hadž kad osjeti da mu je prljavština zahvatila i uprljala osjećanja. Kad započinjemo putovanje, čini nam se da smo kroz vrata, za koja nismo prije ni znali ni čuli, ušli u svijet drukčijeg smisla. Obavljamo obrede jedan za drugim, doživljavajući ih izvorno, dosežući njihova duboka značenja. Dok smo na putu, dok savlađujemo prostrane visoravni naslađujući se od srca razgledanjem islamskog znamenja i vrijednosti, osjećamo topli povjetarac hadža. Topli povjetarac mi osjećamo gdje god bili, svejedno jesmo li na sjedištu auta, u kupeu voza, kabini broda, u avionu, u hotelskoj sobi, salonu ili u sali za putnike, ili pak na tržnici.

Kako god bili naviknuti na prijevozna sredstva ili hotele, dani i sedmice obuhvaćeni putovanjem bivaju ispunjeni skladnom duhovnom semantikom, dražima i vrijednostima, kao da se natapamo osjećanjima blizine i spajanja s nekim vrstama ljepote, poezije i romantike. Duša je tada ispunjena snagom, a srce mirom. Čini se da smo pred tajanstvenom kapijom koja vodi u poseban svijet, ispunjen naročitim vrstama magične ljepote. Blagodarno putovanje i osjećanja koja se javljaju, osjetilnom svijetu poklanjaju sklonost percepcije do te razine da osjećamo mir koji nas okružuje – u stanju smo radosti, na trenutke pomiješane s blagom sjetom kao posljedicom samokontrole – kao da hodimo dijelom Budućeg svijeta.


Mubarek Kaba

Pronicljivi kažu da Kaba s jedne strane gleda na nas, a s druge strane na ono što stoji iza materijalnog svijeta, na Vječni svijet, sad radosna, a drugi put tužna. Iz izraza njenog lica, mahom usporedivog s odlučnim i dostojanstvenim ljudskim licem koje iza sebe ima višemilenijsko iskustvo, nije teško pročitati da nam želi nešto poručiti, ili da nam se obraća šapatom kazujući stihove:

Dođi, zaljubljeniče skriveni,
ovdje je hram, prijatelj ti vjerni,
na licu ti se čitaju lijepe znameni.

S obzirom na njen položaj i mjesto, Kaba je majka, ili nana koja sjedi na najodabranijem mjestu u kući, da s djecom i unučadima dijeli radosti i brige, proživljava njihove patnje, pogledom prati sve oko sebe, jednom zabrinuta, a drugi put osmjehnuta. Dok u Majci naselja (Ummul-kura) kruži oko Kabe, čovjek se osjeća djetetom koje majku čvrsto drži za ruku radi veće sigurnosti. Dok kruži u poplavi stotina hiljada ljudi, s prividom da se nalazi u okruženju Budućeg svijeta, čovjek osjeća da je s ljubavlju i čežnjom okrenut Uzvišenom Allahu. Njegovoj Uzvišenosti stremi s čežnjom s kakvom u zanosu gotovo gubi razum. Dok žurno ide k Njemu i u ihramima kruži polunagog tijela, zahvata ga nekakva bojazan. Na drugoj strani, dok hitro korača ukrug, proživljava stanje uzbuđenosti. Nemoguće je opisati duboko zanosno ozračje koje čovjeka zahvata dok kruži u blagodarnome drevnom hramu, kako neobično ugodno raspoloženje i zanos osjeća tokom kruženja i i trčanja (sa’j).

Prije nego što čovjek počne kružiti, dok gleda prizor gužve koja podsjeća na predvidivu gužvu na Sudnjem danu, čini mu se da gotovo čuje šutnju Božijeg hrama i njegova osjećanja. Niko ne zna koja se tajanstvena vrata otvaraju pred dobrim dušama koje polaze u zanos ozračja kruženja, niti kojim skrivenim zvekirom se kuca, niti koji magični prozor se pred njima otvara ka nekome drugom svijetu. Kružeći oko drevnog hrama, sa stalno navirućim osjećanjima, mi se divimo i oduševljavamo ljepotama koje srca preplavljaju dolazeći kroz otvorene prozore mašte. Oduševljavamo se iskrama koje prskaju u grudima, tajnama koje lepršaju u dušama, s osjećajem da su na svakom načinjenom koraku neka tajanstvena vrata što se pred nama otvaraju na poziv da uđemo. Čini se da gotovo svakog trena možemo ubrati slast kakvu ranije nismo poznavali. Osjećamo da nam srca snažno lupaju. Osjećamo veličinu Kabe. To je dimenzija koja se ranije pomiješala s našim srcima i u njima se umirila s dubokom smislenošću. Treperenje njene zanosnosti osjećamo svugdje u tijelu, drhtimo od glave do pete.

Iako na tim mjestima ima tumačenja nekih pitanja, s pozivanjem na njihove razloge, mi i dalje šuteći stojimo pred mnogim nepredvidivim ljepotama koje se pojavljuju nadmašujući sva naša iskustva i mjerila. S obzirom na to da je Kaba, okružena materijalnim postojećim prizorima od kojih svaki znači nešto posebno, označena u znatnoj mjeri i nečim drugosvjetskim što je zatvorenoga, maglovitoga i nepoznatog značenja, svi ljudi nisu u stanju razumjeti sve na što je ukazano. Usprkos tome, svaki posjetilac kao pojedinac, svejedno da li je iz običnog puka ili posebnog sloja, omladinac ili starac, značenje koje shvata uzima čak i ako ga nekad ne umije uvjerljivo izraziti.

Usto što Kaba, svojim položajem među brdima i bregovima, sliči cvijetu lotosa u vrijeme pupanja, ona se čini i kao čarobna lampa s tajnom o postojanju i mjestu rođenja Sidretul-muntehaa, ili kao kristal supstance porijeklom iz svjetova smještenih iza nebesa. Kad čovjek kruži oko te lampe okružene zagonetkama, osjeća neke skrivene pojave kako se odvijaju u prostranstvima oko njega. Čini se kao da kroz kakvu prizmu, povezanu sa Sidretul-mumntehaom, gleda svjetove prisutne iza nebesa.

Svako ko utočište potraži u njenom hramu, stekne nove dubine duše, osjećanja i misli. Kad razmišlja o svom postojanju i Kabi, kad promišlja o povezanosti ta dva elementa, koji su, jednako, predmeti Božanske zaštite, otvaraju mu se tajanstvena vrata koja vode u nepoznate svjetove kakve ranije nije vidio. Nema sumnje u to da se takav osjećaj i doživljaj javlja, a takvo razumijevanje i utisak dobija samo uz ujedinjenje pravog i snažnog vjerovanja sa življenjenjem savršenoga islamskog života, s potpunom odanošću i uvjerenjem. Inače, sam oblik, forma nema nikakvu stvarnu sadržinu. Zahvaljujući tom bogatstvu i dubini svojstvenim Kabi, svemu postojećem se, nakon što dobije boju hadža, s pratećim osjećanjima podiže vrijednost u odnosu na druga razdoblja tako što izgledaju važnije i ljepše. Tad se čovjek sam poziva u tu ljepotu, da se podigne i izdigne u svjetlosnu spiralu, s kojom će se uspinjati i dizati da bi došao do Obožavanog. Obred kruženja koji obavlja čovjek koji dostiže takvu razinu, sliči sedždi zahvalnosti. Ko se napije vode Zemzema sliči onome ko se napio dženetskoga Kevsera, ili onome ko je zahvatio iz napitka sjedinjenja.


Trčanje između Safe i Merve
Ako se kruženje oko Kabe gleda kroz prizmu sufijskog izraza “putovanje Allahovom Bitku” – koje se uglavnom smatra kretanjem ka nekom blagodarnom osjećanju te nastojanjem da se ostvari veća vlastita dubina – usporedi s trčanjem, onda se kretanje u jednom i drugom pravcu u okviru njega može protumačiti kao “putovanje ka Allahu” i “putovanje od Allaha”, što je podudarno s nazivom za uspinjanje, od stvorenoga ka Uzvišenoj istini i vraćanje od Uzvišene istine ka stvorenome. Naravno, u trčanju između Safe i Merve čovjek doživljava izliv takvih osjećanja.
Tokom trčanja čovjek doživljava osjećaj poniznosti, s kojim moli, traži i nada se, a doživljava i osjećaj raspjevanosti, melodije sjedinjenja i obuzetosti sjedinjenjem. Čini mu se da stalno žuri za nečim važnim i nastavlja trčati dok se ne ukaže to za čim trči. Svi znakovi i pojave koje se ukazuju tokom trčanja dodatno ga uzbuđuju i izazivaju mu osjećanja s kojima iz grudi same izlaze riječi slične onima koje je izrekao pjesnik:

Gledajte tog siromaha, delije,
on robuje vlasi iz kose voljene.
Kad god je s prsta meda liznuo,
prisjelo mu je, vodu je tražio.

Čovjek to šapće dok žuri, slično prilikom kruženja oko Kabe. Naspram nastojanja da se prilikom kruženja oko Kabe spusti u dubine sebe, vidimo ga kako se tokom trčanja između Safe i Merve pravolinijski hitro kreće potaknut vjerovjesničkim osjećanjem potrebe da živi za druge, ne samo da se smije i plače zbog njih već i da umire za njih. Vidimo ga uzbuđenog, ali on ne gubi prisebnost. Može se vidjeti kako je uznemiren, ali ne i lišen nade. Pod zlatnožutim nebeskim zrakama, u plavim časovima u danima hadža, primjetno je povijanje zbog klonulosti od obuzetosti novim sjedinjenjem i nepronalaženja traženog. Može se vidjeti kako odlazi i dolazi, trči ili žurno ide, kreće se uzbrdicom i nizbrdicom, zahvaćen oklijevanjem i nemirom. Povremeno zalazi u slap rijeke ljudi koji trče na stazi, da bi svoja osjećanja izrazio u okviru kolektivnog trka, a povremeno je u duhovnom stanju u kojem mu se čini da ne vidi ništa, ne primjećuje nikoga, da trči i kruži sam, dok se pred njim pojavljuje sjenka hazreti Hadžere. Može se vidjeti kako, potežući iz čaše srca, pjevuši:

Čovječe, traži dragu čija je trepavica svaka
savijena poput česme, da ugasiš bol zbog rastanka.
Ja sam žedan, a gdje naći vodu u stepi trnjaka,
strah od Džehennema i njegov žar me progone sred mraka,
sve moje nade su okrenute dobroti tebe, junaka.

S tim riječima čeka milost da se spusti s neba i u srcu mu ugasi vatru. Uz podnošenje užarene vatre u srcu i duši, povija se i zbog klonulosti od bola čekanja koje ne prestaje. Ponekad stazom za trčanje zavihori kakav hladan povjetarac dolazeći iza horizonta ovog svijeta, ali tu je, uglavnom, sjeta obavijena čežnjom, ili čežnja obavijena sjetom, pomiješane sa žudnjom obojenom očekivanjem i nadom.

Često se mašta u trčanju miješa sa stvarnošću, pa ljudi tu nekad izgledaju kao da su utonuli u šutnju, a nekad se čuju glasovi isprekidanog plača. Nekad se čini da idu na ispitivanje svojstveno Sudnjem danu, a nekad izgledaju kao da trče prema dženetskom Kevseru. U raspoloženju između straha i nade, između zabrinutosti i radosti, nastavljaju odlaziti i dolaziti, uspinjati se i silaziti. Tako minutama i satima. Iako je to povorka skromna i sramežljiva, ona mnogo očekuje. Očekuje da se na nju stalno gleda. U protivnom, prestala bi i izbrisala se ne ostavljajući nikakav trag.

1. Svake se godine stotine hiljada ljudi iz cijelog svijeta kao na “vremenskoj traci” upućuju putem prema Allahovom hramu i posjećuju poznata mjesta, koja im je Uspostavitelj zakona odredio u okviru odgovarajućih načela i obreda kako bi izvršili svoje dužnosti i očistili se od grijeha.
2. Svako ko utočište potraži u njenom hramu, stekne nove dubine duše, osjećanja i misli. Kad razmišlja o svom postojanju i Kabi, kad promišlja o povezanosti ta dva elementa, koji su, jednako, predmeti Božanske zaštite, otvaraju mu se tajanstvena vrata koja vode u nepoznate svjetove kakve ranije nije vidio.
3. Tokom trčanja između Safe i Merve čovjek doživljava osjećaj poniznosti, s kojim moli, traži i nada se, a doživljava i osjećaj raspjevanosti, melodije sjedinjenja i obuzetosti sjedinjenjem. Čini mu se da stalno žuri za nečim važnim i nastavlja trčati dok se ne ukaže to za čim trči.

Na vrh