Hajrudin Somun: Ekstremisti ISIS-a će formirati novu, ekstremističku državu

Raspuštanje pa ponovno formiranje vojske Iraka pokazalo se fatalnom greškom koju je nad Irakom počinila Amerika. Zato ova vojska danas, u naletu grupice od 5.000 vojnika, posustaje i ako je brojnija i opremljenija. Najveći gubitnik je irački narod, koji vjerovatno više nikad neće imati državu u okvirima u kojima je to bilo samo nekoliko mjeseci ranije

21. Jun 2014. | 20:00 | Elmedin Bišić
24507

Šta se zaista dešava u Iraku i na koji način djeluju ekstremističke snage, a na koji se način brani domicilno stanovništvo, pitanja su na koja je za Novo vrijeme odgovara Hajrudin Somun, ekspert iz ove oblasti, dugogodišnji novinar i diplomat.


Napadi u Iraku, oni koje je počeo izvoditi konkretno ISIS, počeli su još u januaru kad su osvojili Ramadi i Fallujah. Kažite nam zašto niko, po Vašem mišljenju, od pretpostavljenih iračkih vlasti nije reagirao na vrijeme?

Iračka vlada i Amerikanci su potcijenili snagu ovih ekstremnih terorističkih grupacija. ISIL ili ISIS je nasljednica grupacija iz 2006. godine s ciljem formiranja Islamske republike Irak, a sve su potekle iz Al-Kaidinih ideja i pokreta. Te su se grupacije u međuvremenu proširile i podijelile. Tako je sad došlo do sukoba Al-Kaide i ISIS-a. Al-Zawahiri je ISIS-u naredio da se drži Sirije. Kad kažem njima, mislim na Al-Nusra front koji se bori u Siriji. Nevjerovatno je koliko tu ima podjela. Dakle, postoje podjele u samom ekstremističkom frontu, pa podjele na Irak, Siriju, a zatim i podjele među sunitima i među šiitima. To je strašno.


Al-Kaida očigledno nije ona “stara” nakon ubistva Bin Ladena. Koliki utjecaj Al-Zawahiri, trenutni čelnik Al-Kaide, ima na strukture ISIS-a?

Oni se “otimaju” od izvorne Al-Kaide, koja je odavno postala pokret raznih grupacija, kao djeca kad se razdvoje od roditelja, ali slijede njihov put. Ona nema centraliziranu strukturu kakvu je imala dok je Bin Laden bio živ. U njoj nema poslušnosti. Lokalne vođe se bore za svoju dominaciju. Upravo ova Al-Zawahirijeva naredba da se ne petljaju dokaz je da je on protiv Abu Bekra al-Baghdadija, vođe ISIS-a.


Jesu li snage ISIS-a dovoljno jake da na ovom polupraznom prostoru formiraju državu? Je li to uopće održivo?

Mislim da jesu. To je inače prazan prostor između iračkog sjevera i Sirije. Živio sam tamo, više sam puta automobilom prolazio tim dijelovima. To su tako pusti prostori, napušteni od svih. Iračko-sirijska granica je porozna, gotovo da ne postoji. Ekstremisti su se prvo ojačali u Siriji, osvojili teren, pa se vratili u Irak, u njegov središnji dio oko Faludže i Ramadija. To je glavni kopneni put koji Bagdad povezuje s Mediteranom. Tu nema gradova, sela, ni zelenila, ima samo Eufrat, a oko njegovog gornjeg toka nema baš mnogo ni ljudi ni života. Ovima iz ISIS-a, doduše, ništa ni ne treba. Pročitao sam izjavu jednog od čelnika ovakvih grupacija u kojoj on za pripadnike ovakvih frontova kaže da njima način života i ovosvjetske potrebe nisu važne, važna je vjera, važan je cilj, a to je islam. Ne treba im nikakav standard, njima treba oružje i novac za angažiranje novih pripadnika. Dakle, oni mogu dugo držati te prazne prostore između Iraka i Sirije. Njima veliki gradovi ne trebaju.


To je moje sljedeće pitanje. S obzirom na trenutni tempo napada, može li se očekivati neki skori napad na glavni grad?

Ne. Bagdad je Bagdad. To ću povezati s primjerom Sarajeva koje, bez obzira na sve prednosti neprijateljskih snaga, niko nije uspio osvojiti. Bagdad je prijestolnica, tamo je uvijek živjela većinska šiitska populacija. Sad se dižu šiiti, žele biti dijelom odbrambenih snaga. Nažalost, najveća negativna posljedica svega ovoga je što se to ipak polahko pretvara u sektaški rat. Osvajanje Mosula je šokantno, za Tursku posebno. Tamo živi najviše Turkomana koji se osjećaju pripadnicima šire turske nacije, iako više govore arapski nego turski. A vi znate da je Mosul nakon sloma Osmanskog carstva i formiranja Iraka dugo bio neriješeno pitanje.


Erdogan je medijima poručio da “ne pričaju” mnogo o dešavanjima u Mosulu. Znači li to da je ovo zateklo tursku vanjsku politiku, odnosno da ni oni ne znaju šta i kako dalje? Je li ih, nakon Sirije, ovakvo stanje u Iraku još više dezorijentiralo?

Turska se u svemu veoma teško snalazi, a posebno na Srednjem istoku. Ona je ofanzivno krenula prema poboljšanju odnosa s arapskim svijetom. Ipak, suviše je dugo od propasti Osmanskog carstva postojao animozitet između Turaka i Arapa. A Erdogan i Davutoglu su krenuli da poprave te odnose. Ipak nisu bili svjesni kompliciranosti međuarapskih odnosa, kao ni duboke odbojnosti prema Turcima. Ne samo prema Osmanlijama, nego i prema novoj Ataturkovoj Turskoj. Kad je Erdogan bivšem predsjedniku Egipta Mursiju rekao da bi arapski svijet, a posebno Egipat, trebao primijeniti sekularni sistem a ne šerijat, najedanput su Muslimanska braća ustala protiv njega. Znači, Erdogan je pokazao da, osim toga što je sam islamist, što je učenik Muslimanske braće iz vremena njenog osnivanja, ipak pripada sekularnoj Turskoj. Turska se neće sama usuditi da sa svojim snagama uđe u Irak, kao što nije ušla ni u Siriju iako je imala više povoda za to. Turska armija je 30 godina ratovala sa svojim Kurdima, tako da bi sad teško otvarala neki neki novi front. Za njih Mosul jeste veoma osjetljiva tačka, ali ipak ne bi zbog nekoliko talaca i generalnog konzula tamo slali svoje trupe. Ne znam, možda jedino u slučaju da to i drugi urade.


Stav iračkih Kurda važan je kako ISIS-u tako i iračkoj vladi. Može li se desiti da se oni priključe nekoj od strana?

Sav taj prostor sjevera Iraka i Sirije pokriven je Kurdima. A ovo što se događa s ISIS-om je istovremeno prilika za mobilizaciju svih Kurda, i onih u Siriji, i u Iraku i u Turskoj. Sve kurdske struje se objedinjavaju, jer su i one ugrožene od ISIS-a. One neće dati da se ISIS i dalje širi prema sjeveru. Kurdi su inače mnogo bolji borci, više vole svoju naciju, bore se za svoju zemlju i autonomiju, eventualno i za nezavisnost, a ovi iz ISIS-a se bore za neke ideale, neke iluzionarske nove islamske države i halifate, a to je nešto drugo.


Iračka vojska je i u vrijeme Sadama izgubila sve ratove u kojima je učestvovala, iako je imala blizu pola miliona vojnika. I danas je, iako veoma moderno opremljena, efektivno izuzetno slaba. Šta je razlog ove slabosti?

Ta vojska još pati od američke invazije. Ona je iznutra, s vrha do dna razorena, uništena. Da bi se vojska obnovila, treba mnogo vremena. Najveća američka greška u Iraku ticala se upravo vojske. Sadamova vojska i policija su u potpunosti rasformirane. Naprotiv, smatram da je trebalo samo one s vrha pohapsiti i osuditi, a sve ostale je trebalo ostaviti da služe u armiji, policiji, na poslu, i dati im redovna primanja. Ogromna većina iračkih vojnika i policije bili su protiv Sadama i sigurno se ne bi opirali novom režimu. Amerikanci nisu vodili računa o tome da je razbijanjem armije jačao utjecaj i vlast iračkih šiita, a time i iranski utjecaj u Iraku. Iračka vojska trenutno nije jedinstvena, još se nije oporavila, ali u ovim sadašnjim sukobima ona će ojačati, zbiti se oko odbrane zemlje. Vojske se u ratu revitaRaspuštanje, pa ponovno formiranje vojske Iraka pokazalo se fatalnom greškom koju je nad Irakom počinila Amerika. Zato ova vojska danas, u naletu grupice od 5.000 vojnika posustaje i kad je brojnija i opremljenija. Najveći je gubitnik irački narod, koji vjerovatno više nikad neće imati državu u okvirima u kojima je to bilo samo nekoliko mjeseci ranije


Strana intervencija pokazala se lošom u Libiji, Afganistanu i drugdje, pa je pitanje bi li se Zapad usudio ponovno umiješati putem intervencije u Iraku?

Ne bih rekao. Situacija bi se samoIračka vlada i Amerikanci su potcijenili snagu ovih ekstremnih terorističkih grupacija. ISIL ili ISIS je nasljednica grupacija iz 2006. godine s ciljem formiranja Islamske republike Irak, a sve su potekle iz Al-Kaidinih ideja i pokreta. Te su se grupacije u međuvremenu proširile i podijelile. Tako je sad došlo do sukoba Al-Kaide i ISIS-a dodatno mogla komplicirati kao što je bilo u Afganistanu. Obama je jednostavno čvrsto uvjeren da neće, dok je na vlasti, otvarati nove ratove. On će možda jedino pojačati sanbdijevanje iračke armije modernim naoružanjem. U krajnjem slučaju, ali će i to teško uraditi, može se dogoditi da Amerikanci upotrijebe avijaciju. Centre i baze ISIS-a jedino bi mogli uništiti avijacijom, slično kao što su uradili u Libiji.


Vojnici ISIS-a “uvukli” su se u stanovništvo, pa je teško izvoditi zračne napade?

Tako je. Međutim, o čemu se tu zapravo radi? Kad je bio rat, zalivski rat, u Mosulu je bila jedna ulica u kojoj je bilo sjedište BAAS-partije. Znam tu ulicu, hodao sam po njoj. Mosul je bio antisadamovski. Tamo je bila jedna zgrada, manja zgrada, na dva sprata, stisnuta među ostalim građevinama, evo kao u nekoj ulici u centru Sarajeva. Amerikanci su iz aviona pogodili tu zgradu, srušili je do temelja a da nijedna druga zgrada ni kuća nije oštećena. To se davno desilo, a zamislite kakve sad sisteme imaju. Oni mogu ISIS-ove jednostavno “ugušiti”, posebno u dobro preglednim pustinjskim centrima i na putevima oko kojih nema ni drveta. Krajnja je mogućnost, dakle, udar iz zraka.


Čak ni Turska neće intervenirati?

Turska pogotovo ne smije uletjeti u sve to. Oni su šokirani ovim stanjem, ali ne vjerujem da će se to desiti. Logika Turske je da nakon 1923. godine nigdje nisu intervenirali.


Koliko su vojnici ISIS-a blizu naftnih postrojenja?

Nisu ih još osvojili. Kirkuk, naprimjer, ima naftna postrojenja. Međutim, sad Kurdi neće htjeti izvan Kirkuka. Za taj je grad zanimljivo da ga svi prisvajaju, i Arapi, i Iračani i Kurdi. Kurdi ga smatraju svojim gradom. Tamo je i najčistija nafta na svijetu. Ako Kurdi ostanu u Kirkuku, onda iračka vlada neće imati kontrolu nad njima i to će za Kurde biti čisti dobitak iz sveg ovog haosa.


Ako se uopće Irak uspije održati kao država, autonomni entiteti u Iraku čine se neminovnim?

Kurdi već odavno, od 1990, imaju autonomnu vlast na sjeveru Iraka, gotovo nezavisnost koju su im Amerikanci “poklonili” kad su poveli prvi rat protiv Sadama. Sunita nema mnogo u Iraku. Međutim, oni su vladali zemljom još od vremena kad su Britanci u Bagdad iz Arabije doveli hašemitskog princa koji nikad nije bio u Bagdadu i postavili ga za kralja Iraka. Šiiti su uvijek bili većina među iračkim Arapima, a tek nakon obaranja Sadama dobili su šansu da vladaju zemljom. To je ovaj sadašnji premijer Al-Maliki, koji je još za vrijeme Sadama pripadao šiitskoj tajnoj grupaciji “Ad-Daava”.


Hoće li Iran reagirati?

Ne vjerujem. Iran već nekoliko stoljeća nikog nije napao. Iran nije ovisan ni o kome, oni su dovoljno velika sila, njima tuđi teritoriji ne trebaju. Oni svoje ideološko širenje obavljaju na druge načine. Da pošalju vojsku, to ne. Međutim, oni će sigurno pojačati iračku vojsku i Malikijevu vladu. Jedan od apsurda američke intervencije i uopće američkog crno-bijelog shvatanja prilika na Srednjem istoku jeste da je Maliki bio pripadnik “Dave”, tajne šiitske organizacije koja je radila na rušenju režima Saddama Husseina, a da je kasnije istovremeno postao i proamerički i proiranski čovjek. Iranci će, po tom slijedu apsurda, pojačati iračku vojsku kao i Amerikanci. Zanimljivo je da se stvari odjednom potpuno mijenjaju, ispadaju iz ruku Amerikanaca, iako su ih njihove obavještajne službe upozoravale na opasnosti od ekstremističkih snaga. Ali je još zanimljivije da će ISIS doprinijeti približavanju stavova SAD-a i Irana. Već su se američki diplomati u Beču sastali ovih dana s Irancima.


U Nigeriji imamo Boko Haram, u Siriji front Al-Nusra, u Iraku ISIS, u Libiji također postoje islamističke ekstremne grupe koje haraju državom, ali i u mnogim drugim dijelovima svijeta. Otkud nagli uspon ovakvih grupacija?

Vi znate da je to opći trend u svijetu korporativnog neoliberalizma, ne samo u svijetu nastanjenom većinom muslimanima. Desne, ekstremne desničarske, čak pronacističke snage jačaju u Evropi, njihovi sljedbenici sjede u klupama Evropskog i lokalnih parlamenata. U Americi je s Bushovom administracijom i njegovim ratom protiv svjetskog terorizma jačao konzervatizma i kršćanski fundamentalizam. A u zemljama Istoka, prije svega islama, kao što sam kazao, ona centralizirana Al-Kaida kao reakcija na Bushovu politiku i invaziju Afganistana više ne postoji. Lokalne su se organizacije prilagodile pojedinim regionima ili zemljama. Tako se formirao i Boko Haram, Al-Kaida Sjeverne Afrike i ovi što rade po Iraku i Siriji. Metodologija i cilj su isti. Te grupacije se veoma vješto koriste regionalnim sukobljavanjima interesa vanjskih i unutarnjih sila. Naprimjer, u Siriji je Saudijskoj Arabiji odgovaralo da pokret protiv Assada preraste u prosunitski, ortodoksno sunitski režim, ali se on oteo i od matične saudijske politike. Sad se Saudijska Arabija vjerovatno kaje i povlači se. Članovi ovakvih grupa sve prate, imaju sofisticirane mehanizme, koriste se i društvenim mrežama, to uveliko odgovara takvim pokretima. Oni u pustinji naprave svoj centar i znaju sve što neko misli u Saudijskoj Arabiji, Ankari ili Damasku. Čak je i Assad svojevremeno upozoravao na ovakav razvoj situacije, kad je počela probuna protiv režima. Međutim, ovo sad ide u njegovu korist.


Sirija je u pat-poziciji. Zbog ekstremizma, američka i saudijska strana izgubile su interes. Assad dobija rat?

Sirija je u haosu. Prorežimske snage osvajaju grad po grad, a opozicione i razne islamističke naoružane grupacije iza sebe ostavljaju pustoš. Assadov će režim vjerovatno opstati. Bande ISIS-a, Nusre i drugih grupacija sa crnim zastavama neko će vrijeme držati komad Sirije. Kurdi će vjerovatno onaj ćošak na sjeveru, prema Turskoj. Ali najveći i najvažniji prostori, zajedno s Damaskom, ostat će u rukama Assadove armije. Još prije dvije-tri godine, na vrhuncu pobune protiv režima u Damasku, govorio sam da se ne misli da će Assad tako lahko pasti. Niko tad nije uzimao u obzir činjenicu da je sirijska vojska bila veoma jaka i da unutar nje nije dolazilo do velikih potresa. Za dvije godine samo je 15.000 hiljada sirijskih vojnika dezertiralo, što je veoma mali broj u odnosu na to kolika je i kako je jaka ta vojska. Još tad sam rekao da bi rat mogao trajati godinama i godinama. I traje.


Ima li sirijskoj agoniji kraja?

Neće se ovo tako lahko završiti. Ovo će stanje trajati. To je sad jedna potpuno nova, komplicirana situacija.


Hajrudin Somun penzionirani je ambasador. Pola radnog vijeka proveo je u novinarstvu, pola u diplomatiji. U novinarstvu Bosne i Hercegovine prisutan je više od 50 godina. U tom je periodu prošao gotovo sve vrste medija, od studentske štampe do televizijskog reportera s ratišta Bliskog istoka. U BiH i na prostoru bivše Jugoslavije poznat je kao ekspert za palestinski pokret i kurdski problem. Sklon je literarnoj reportaži, putopisu i političkoj analizi geopolitičkih zbivanja na Srednjem istoku. U diplomatiji Jugoslavije i BiH radio je od 1979. do 2004. godine. Obavljao je brojne poslove, od političkog savjetnika do ambasadora.

Na vrh