Životna sredina>>

"Husinska buna u vremenu tranzicije"

Niko ne može izbjeći razarajući učinak požara, užasnih suša i sve jačih oluja. Tranzicija nam je osim brojnih nedaća donijela i poneko dobro rješenje poput obaveze investitora da organizira javne rasprave o studiji utjecaja na okoliš svih novih energetskih i industrijskih postrojenja i infrastrukturnih sistema.
Objavljeno : 02-02-2013 13:20h

Hajdar Arifagić

Stanovnici naselja Husino kod Tuzle ponovo3848.jpg su na nogama. Ovog puta ne zbog kršenja sporazuma o visini nadnica, što je bio povod pobuni tamošnjih rudara prije devedeset i tri godine, već zbog toga što ne mogu da dišu i spavaju. Guši ih para iz kotlova tuzlanske termoelektrane s kojom imaju velike probleme, jer im već decenijama zagađuje tlo, zrak, vodu. Imaju li besane noći negativan utjecaj na natalitet, podatke te vrste niko ne saopćava.
Para je ove zime pritisla i Bukinje, Šićki Brod i Planu, što je bio povod dogovoru da se protiv zajedničkog zla zajedno bore. Husinska buna 1920. godine započela je generalnim štrajkom, ugušena je oružjem, a okončana sudskim procesom na kojem je rudar Jure Kerošević zbog ubistva žandara osuđen na smrt vješanjem. Pod pritiskom domaće i svjetske javnosti kazna je preinačena u 20 godina robije.

Narod zna šta hoće
Ovog puta buna će započeti tužbom građana protiv Elektroprivrede BiH i zahtjevom za nadoknadu štete nastale svih ovih godina. Advokatski tim kojem će povjeriti da ih zastupa tužbu će kompletirati na osnovu vještačenja uzoraka vode i zraka u nadležnim laboratorijama u Njemačkoj i Austriji. Bilo je više pokušaja da se spor demokratski riješi, ali za takvo što u Termoelektrani Tuzla nije bilo niti danas ima sagovornika. Možda bi se i našao neki stručnjak koji bi se pozabavio tehničko-tehnološkim rješenjem za smanjenje isparavanja, ali o nadoknadi za nesanicu i narušeno zdravlje morat će se očitovati tamošnji sud, ali i politika u Sarajevu. Bit će dobro ako ovovremena Husinska buna narodu otvori oči prije nego što Elektroprivreda BiH krene u najavljenu izgradnju novog termo bloka koji će zamijeniti one što im rok upotrebe ubrzano ističe.

Tranzicija nam je uz brojne nedaće donijela i poneko dobro rješenje, poput obaveze investitora da organizira javne rasprave o studiji utjecaja na okoliš svih novih energetskih i industrijskih postrojenja i infrastrukturnih sistema. Narod ima mogućnost da sazna ono što ne zna, pita šta mu nije jasno, traži ono na šta ima pravo. I da se buni dok se ne umori.
U jednoj ovovremenoj pobuni te vrste zatraženo je da se promijeni važeće zakonsko rješenje prema kojem tu studiju naručuje i plaća investitor, a ne država koja na osnovu nje izdaje okolinsku dozvolu. Dobro je za državu što narod kada je u pitanju zaštita okoliša i kvaliteta života više vjeruje njoj nego vlasnicima kapitala. Oni, vlasnici kao investitori spremni su autorima takvih studija dodatno platiti ako vješto uspiju prikriti nešto što bi moglo imati neželjene posljedice za čovjeka i prirodu.

Hir tranzicije
Brojni događaji kod nas i u svijetu ukazuju na to da se protiv države i nikad dovoljno sitih kapitalista lakše boriti nego sa sve češćim, sve većim i sve stravičnijim posljedicama klimatskih promjena. To je konačno uvidjela i američka administracija poznata po tome da ne podržava sveopću svjetsku borbu za smanjenje emisije štetnih plinova kao najvećih uzročnika klimatskih promjena. Kyoto sporazum kao alat za smanjenje zagađenja za Sjedinjene Američke Države je mrtvo slovo na papiru. Takvu politiku sasvim dosljedno svojim prethodnicima protekle četiri godine vodio je i Barack Obama. U to smo se uvjerili i na posljednja dva svjetska skupa samitu Rio + 20 i konferenciji u Dohi kada je izostala podrška i američki potpis na završne dokumente podržane od većine svjetskih država.

Unatoč tome, američki birači nagradili su ga još jednim mandatom. No, u inauguracionom govoru Obama je okrenuo list i obećao da će reagirati na "prijetnju od klimatskih promjena" rekavši da bi neuspjeh u tome predstavljao izdaju djece i budućih američkih generacija.
Kao da je okorjeli aktivista nekog "zelenog" pokreta, okomio se i na one koji poriču sveopći sud nauke "da globalno otopljenje postoji i da ga je izazvao čovjek". Danas, upozorava Obama, niko ne može izbjeći razarajući učinak požara koji bjesne, užasnih suša i sve jačih oluja. Najavio je da će ojačati oslanjanje na izvore obnovljive energije, svjestan da je put ka njima dug i ponekad težak. "Amerika se jednostavno ne može oduprijeti ovoj tranziciji i mi je moramo predvoditi", zaključuje novi/stari američki predsjednik.

Predviđanje otpora
Obećanje dato naciji, ali i cijelom svijetu, netom nakon što je izrečeno, naišlo je na odobravanje brojnih grupa za zaštitu životne sredine koje sada od njega zahtijevaju da to pitanje učini prioritetnim u novom mandatu. Ne treba zaboraviti da je Obama još u prvom predsjedničkom mandatu u Kongresu pokušao progurati zakon o klimatskim promjenama, ali u tome nije uspio. Baveći se prije neki dan ovom temom agencija Associated Press očekuje da će i ovog puta takav dokument izazvati otpor izričito u Predstavničkom domu u čijem sastavu dominiraju republikanci.

Oglasio se i Scott Sigal, energetski lobista poznat kao predstavnik onih što crpe gas, smatrajući da je Obama propustio priliku da podsjeti slušaoce da su klimatske promjene međunarodni fenomen i kao takve zahtijevaju međunarodnu saradnju. Uvođenjem nefleksibilne nacionalne politike da bi se stalo na put klimatskim promjenama, predsjednik SAD bi mogao sputati američku ekonomiju a da pritom ne sprovede obećana rješenja. Gotovo da bi se moglo kazati da je Obama očekivao i ovakvu reakciju, te je u inauguracionom govoru bio potpuno jasan: "Ne možemo drugim zemljama prepustiti tehnologiju koja će omogućiti nova radna mjesta i nove industrije."
U pohod na crne dimnjake on očito kreće iz pobuda kapitala, a ne zarad zdravlja i opće sigurnosti Amerikanaca i ostalih ljudi na planeti. Šta god da bude, lijepo je zamisliti Obamu kako od ekoloških populista preuzima zelenu zastavu i izbija na čelo kolone boraca protiv klimatskih promjena.