Intervju Dimitrij Rupel: Na Balkanu je bilo dovoljno ratova, sada je vrijeme za diplomaciju

26. Nov 2017. | 11:46 | Razgovarao Sead Omeragić
dimitrij rupel

Dimitrij Rupel slovenski je političar, prvi ministar vanjskih poslova te zemlje, danas univerzitetski profesor. U intervjuu za agenciju Patria govori o svojoj političkoj karijeri, ljevici, utjecaju Rusije na zemlje regiona ali i tome kako vidi budućnost Zapadnog Balkana.

 

Vaša porodica je izuzetnog obrazovanja i kulturne uzvišenosti. Imate i ugledne političke ličnosti među precima, pa je, recimo, vaš djed bio gradonačelnik jednog grada u Austro-Ugarskoj monarhiji.

Rupel: Porodica mog oca potiče iz Trsta. Moj otac Karlo bio je violinista i profesor na Muzičkoj akademiji; stric Mirko bio je jezikoslovac i direktor Narodne i univerzitetske biblioteke; moj pradjed vitez Ivan Nabergoj (otac moje bake) je u bečkom parlamentu od 1873-1897 zastupao Trst, koji je tada bio glavni grad Austrijskog primorja i glavna austrijska luka.

 

Vi ste posebni i u politici. Doktor ste sociologije, ali ste se bavili književnim radom i prevodilaštvom. Imate i univerzitetsku karijeru, predavali ste na univerzitetima u Kanadi i SAD. Prvi ministar vanjskih poslova Slovenije, u vladama Drnovšeka, Ropa, Janše, pa gradonačenik Ljubljane, ambasador u SAD itd. Savjetnik za vanjsku politiku kod predsjednika Boruta Pahora. Mi u BiH ne bi mogli sastaviti takvu biografiju ni od sadašnjih dvadesetak političara… 

Rupel: U politiku sam ušao slučajno. Bio sam odgovorni urednik Nove revije i (1987. godine), njenog 57. broja, u kojem su objavljeni članci za Slovenski nacionalni program. Glavni sadržaji tog programa bili su samoopredjeljenje i demokracija. Kao što je poznato slovenska Partija je mene i Niku Grafenauera, koji je bio glavni urednik, smijenila. Ta revija i posebno broj 57. je potaknula slovensku kulturu, i na osnovu tog pokreta smo osnovali stranku (Slovenski demokratski savez), koji je zajedno sa drugim novim strankama u koaliciji Demos pobijedio na izborima. Poslije sam postao ministar vanjskih poslova Republike Slovenije. Vlada, koje sam bio član, realizirala je program koji je prvobitno bio zapisan u Novoj reviji. Moj zadatak je bio osigurati međunarodno priznanje nove države. To se događalo istovremeno sa raspadom Sovjetskog saveza i socijalizma. Godine 2000. postao sam član Drnovšekove vlade, a 2004. godine član koalicije stranaka “slovenskog proljeća”, koju je vodio Janez Janša. Poslije 2008. godine su me maknuli iz slovenske politike i diplomacije. Od tada sam profesor, a već nekoliko mjeseci i rektor Novog Univerziteta.

 

U politici ste pripadali lijevom centru. Danas se govori o socijademokratiji na Zapadnom Balkanu kao velikom mogućem rješenju i izlazu iz opasnih nacionalnih labirinata. Koliko je to moguće u ovim okolnostima?

Rupel: Oznake kao “ljevica” i “desnica” za slovensku politiku nisu najprimjerenije.  U Sloveniji proživljavamo period poznog socijalizma, za kojeg je karakteristična hipertrofija ljevice i ljevičarstva, koje se naravno skriva pod različitim imenima.  Iako se Cerarova (op.a. Mire Cerara) stranka zove Stranka modernog centra, ipak djeluje u korist tzv. stjecatelja, zagovornika stjecatelja socijalizma. Kako je neobična naša politička scena, govori vam činjenica da predsjedniku Borutu Pahoru, koji je bio predsjednik tzv. socijaldemokratske stranke (nasljednice bivšeg SKJ), očitavaju desničarstvo. Moje političko uvjerenje je od davnina bilo liberalno. Što se tiče Balkana, imaju ključeve rješenja Evropska unija i NATO. Balkanski problem je – kao što se može vidjeti – proturječnost između moći i morala odnosno između vjernosti i znanja. U Sloveniji smo došli tako daleko da imamo spor između demokracije i meritokracije.

 

Tokom 2005. godine bili ste predsjedavajući OSCE-a. Ta je organizacija praktično civilni čuvar mira u BiH i regionu i potpisnik Dejtonskog sporazuma. Danas imamo sve veći debalans naoružanja u državama Zapadnog Balkana, iako ograničenja jasno postoje po Dejtonu. Kako je moguće da na te činjenice do sada nema nikakvih reakcija iz OSCE-a?

Rupel: Od Daytona (1995) su prošle 22. godine, od mog predsjedavanja OSCE-om (2005) 12 godina. Dayton je uglavnom bio američki projekt. Dayton su prihvatili lideri, kojih nema više. Imam premalo informacija, da bi kritizirao današnji OSCE, ali ipak imam utisak da ima pune ruke posla (drugim) zamrznutim konfliktima (u Gruziji, Ukrajini), koji se pridružio još starijim konfliktima na području bivšeg Sovjetskog saveza. Tu su još migracije zbog konflikata na Bliskom istoku, terorizam, briga za ljudska prava u državama članicama…

 

Uz to prekomjerno naoružavanje danas, posebno iz Srbije a ponekad i iz Hrvatske, dolaze prijetnje ratom Bosni i Hercegovini. Vi imate vrhunsku diplomatsku karijeru. Koliko je moguć rat, a koliko je vjerovatan mir na Zapadnom Balkanu?

Rupel: Na Balkanu je bilo dovoljno ratova. Sada je vrijeme za diplomaciju. Znate: vojni komandanti su rat, diplomate su za mir.  Mislim da rat – pod uvjetom da se nastavi približavanje BiH, Kosova i Srbije Evropski uniji i NATO-u – nije moguć. Naravno, da je Evropska unija u problemima zbog Grčke, Njemačke, Brexita i Katalexita.

 

Danas imamo optužbe da Rusija izaziva napetosti u balkanskom grotlu, da koristi pojedine medije za huškanja na rat. Sve prijetnje se naravno odnose na BiH. Po Vama, da li čelnici NATO-a misle ozbiljno kad kažu da bi stalu u odbranu BiH u slučaju najgoreg scenarija?

Rupel: Rusi su od davnina bili zainteresirani za Balkan, ipak sada zbog članstva Albanije, Crne Gore i Hrvatske u NATO-u (na Kosovu je prisutnost NATO-a već tradicionalna) imaju manje manevarskog prostora. Prijateljima u BiH bi savjetovao da što temeljitije i češće obavještavaju NATO o sigurnosnim rizicima. Mene ne brine interes NATO-a za Balkan, nego interes Balkana za NATO. Amerikanci, koji u NATO-u imaju glavnu riječ, opravdano se pritužuju u pogledu bezbrižnosti evropskih država za vlastitu sigurnost. Sigurnost košta. Moram dodati da su toga premalo svjesni i slovenski lideri.

 

NV / NAP

Na vrh