Intervju – Milisav Tomović: Političari u BiH ne žele promjene, a građani nisu dovoljno slobodni da to od njih traže

29. Jul 2017. | 17:03 | NV
milisavtomovic

U BiH je nedavno promovisana nova knjiga kolumniste Novog vremena Milisava Tomovića pod nazivom “Izgubljeni smisao demokratije u zemlji inat naroda “. Više od knjige i od njene od njene historijske, naučne i književne vrijednosti interesantan je sam autor, koji kao uspješan privrednik može imati lagodan život, ali ne može da se pomiri sa bosanskom svakodnevnicom. Ogorčen apsurdima nacionalnih podjela, bori se protiv sistema na svoj način, i ne odustaje.

Milisav Tomović, prvi diplomirani kadrolog u bivšoj Jugoslaviji čiji se radni vijek vezuje za rukovodeće funkcije u privrednim gigantima bivše Jugoslavije i za značajne društvene funkcije u Beogradu, vratio se prije dvije decenije u zavičaj i otvorio privatnu firmu. Odijelo i kravatu je zamijenio radnom odjećom i “zasukao rukave”.Odgovornim i savjesnim radom, na vlastitom je primjeru pokazao kako se treba odnositi prema poslovnim partnerima, radnicima i državi. Kod nas, ali i u zemljama u okruženju, rijetko se dešava da neko udobnost direktorske fotelje i život u velegradu zamjeni za borbu na tržištu i težak fizički rad u malom mjestu u Bosni i Hercegovini. Još su rijeđi primjeri naših privrednika koji su sposobni i spremni da danas otvoreno govore i pišu o aktuelnim problemima privrede i društva. To je bio povod za Oslobođenje da razgovora sa Milisavom Tomovićem iz Han Pijeska.

 

Gospodine Tomoviću, kako ste došli do spoznaje da inat determinira unutrašnje političke odnose u BiH?

Takav zaključak se nameće sam po sebi i proizilazi iz naše društveno-političke svakodnevnice, čiji smo, uglavnom pasivni, svjedoci. Obzirom da na ovim prostorima to stanje traje već više od dvije decenije, inat-politike sa društveno-ekonomskim posljedicama koje ih prate, postale su i nezaobilazna historijska činjenica, o kojoj će društvene nauke tek izreći svoj sud.

BiH je danas zemlja apsurda, bez jedinstvene politike i bez političara sa vizijom. Na javnoj sceni se smjenjuju političari čija je konstanta političkog djelovanja isključiva etno-nacionalna inatna politika sa kojom se ne ide naprijed. U ovakvom društvu malo je hrabrih i sposobnih, a mnogo više ugroženih i zaplašenih. Ljudi kao da su postali robovi svojih etničkih vođa, a nacionalni ponos im ne dozvoljava da se pobune protiv ličnosti i pojava koje su u realnom životu dovele do velikog siromaštva, nerješenih ključnih egzistencijalnih pitanja i do neizvjesne budućnosti  zemlje u kojoj žive.

Inatom obiluju riječi i djela političara, on čini predvidljivim nijihove aktivnosti i reakcije, on čak nadilazi duboko ukorjenjene etničke podjele, pa se često javlja i unutar etničkih skupina između stranačkih tabora ili pak prividno i privremeno ujedinjuje nepomirljive razlike nacionalnih politika zarad postizanja sopstvenih ciljeva. U takvom nezdravom ambijentu koji kreiraju oni koji ih vode, ni država, a ni građani, nemaju sigurnu perspektivu.

 

Koje su osnovne poruke koje želite poslati čitaocima vaše knjige?

Živimo u zemlji sa bogatim kulturnim nasljeđem i sa zavidnim prirodnim resursima, a po svim društveno-ekonomskim pokazateljima smo na samom dnu u odnosu na druge evropske zemlje i zemlje okruženja. Konstantna tendencija zatvaranja u čisto nacionalne, etničko-plemenske krugove, negiranje i odbacivanje svega što je drugo i drugačije i odricanje od univerzalnih principa etike i društva uzrokuju da demokratski procesi gube smisao i da u takvom okruženju postaju instrument destruktivnih politika koje vode ka novim konfliktima, podjelama i sve dubljoj društveno-ekonomskoj krizi. To se naročito negativno odražava na realan život građana ove zemlje, na demografska kretanja kao i na ukupnu perspektivu BiH.

Kad bi se energija utrošena na inat-politike stranaka i lidera, koji se od rata do danas smjenjuju na političkoj sceni BiH, usmerila u pravcu postizanja dogovora uz uzajamno uvažavanje i toleranciju, većina prividno nerješivih društveno-političkih problema bi bila prevaziđena i bili bi stvoreni uslovi da se funkcioneri na svim nivoima od imaginarnih i iskonstruisanih problema konačno okrenenu rješavanju nagomilanih realnih problema u životu ljudi koji su ih birali.

Nije realno očekivati da će se postojeći problemi rješiti sami od sebe, niti da će ih umjesto nas rješiti neko drugi. Sve dok se ne okrenemo sebi i u različitostima ne potražimo prednosti i pokretačku snagu umjesto konflikata, dok ne izaberemo između sebe moralne, vrijedne, stručne i odgovorne ljude koji će nas voditi, ne možemo ni očekivati da nam bude bolje.

 

U kojoj mjeri je zabrinjavajuće to što nema suštinske razlike između pozicije i opozicije u BiH, a što naglašavate u vašim kolumnama?

Veoma je zabrinjavajuća činjenica da se od rata do danas na vlasti smjenjuju iste stranke, isti lideri i isti funkcioneri, da je zanemarljivo malo novih ljudi, da nema novih programa, aktivnosti, ideja… da su učešćem u ovoj ili prethodnim vlastima većina od njih uzrokovali postojeću lošu društveno-ekonomsku situaciju, a da se od njih ipak očekuje da je poboljšaju, kao i činjenica da prave građanske opcije i ljevice nema na političkoj sceni u BiH. Pored programskih manjkavosti i kadrovske zatvorenosti, etnička jednoličnost  i netolelancija  prema drugima, čak i svoje etničke pripadnosti, čini da su minorne suštinske razlike između vlasti i opozicije u BiH, kako na državnom, tako i na entitetskim i lokalnim nivoima.

Zabrinjava i činjenica da građani koji su bezbroj puta iznevjereni i koji su to uvidjeli, ipak za njih glasaju, od njih očekujući bolji život i to bez ikakve realne podloge, a u ime ispunjenja sopstvene građanske dužnosti. Da li je dužnost građana glasanje po kvalitetu i ubjeđenju ili glasanje po svaku cijenu? Da li je naknadno nezadovoljstvo sopstvenim izborom bilo nepredvidivo ili je to samo izgovor onih koji nisu odgovorni ni prema sebi ni prema generacijama koje dolaze?

 

Da li je moguća politička altenativa na postojeće stanje u BiH i ko bi mogao biti nosilac tog angažmana?

U ovom trenutku je samo hipotetički moguća, a prije ili kasnije, ukoliko želimo normalan život ljudi u dvadesetprvom vijeku, to mora biti naša realnost.

Decenijama se pod maskom odbrane nacionalnih interesa kriju stranački i sopstveni interesi od zavedenog i osiromašenog naroda. Pojava bilo kakve alternative u današnjim okolnostima ne može naići na odobravanje, niti na medijsku pažnju, jer se kosi sa interesima stranaka koje su na političkoj sceni u BiH i koje kreiraju ovakav konstantno konfliktan ambijent. Ne može se očekivati da će se neko od njih dobrovoljno i lahko odreći dobro plaćenih pozicija koje garantuju moć, vlast i novac. Njihov politički i ekonomski uticaj na građane je ogroman, pa građani, zaokupljeni sopstvenom egzistencijom, nisu ni voljni, ni dovoljno slobodni, da podrže promjene.

Opšte propadanje i negativne društvene procese mogu zaustaviti samo uspješni ljudi u politici, koji će se umjesto lažnim liderstvom i političkim igrama, baviti ekonomijom i životnim pitanjima svog naroda. Organizovana i dobro uvezana mreža  interesa neće birati načine ni štedeti sredstva da se odbrani, a građani, odnosno njihova sazrela svijest o sopstvenoj ulozi i snazi, odlučiće kada, kako i ko će biti nosilac pozitivnih promjena.

 

Da li je realno danas pričati o jedinstvenoj politici na nivou države ili se radi o više nekompatibilnih lokalnih politika čiji zbir producira nefunkcionalno društvo gdje poštenom građaninu nigdje nije dobro?

Svakome ko, makar i povremeno, prati zbivanja na ukupnoj političkoj sceni u BiH odgovor na ovo pitanje je jednostavan: kao da se političari dogovaraju kako da se o ničemu ne dogovore. Sa višestruko umnoženom i neefikasnom administracijom i funkcijama bez ekonomskog pokrića jedinstvena politika u BiH samo formalno postoji, kao proizvod entitetsko-nacionalno-stranačkih i/ili liderskih, često konfrontiranih politika, čija je rezultanta neuređeno, besperspektivno društvo u kojem, bez obzira na entitetsku i nacionalnu pripadnost, nikome od građana nije dobro.

 

Obzirom da ste se bavili istraživanjima karaktera čovjeka ovog našeg podneblja, do kakvih ste saznanja došli?

Iz mojih prethodnih odgovora proizilazi i dio odgovora na ovo pitanje. Obzirom da se radi o kompleksnoj materiji koju determiniše niz historijskih, socioloških i psiholoških faktora u složenom društveno-ekonomskom ambijentu naše konfliktne svakodnevnice, u knjizi sam iznio saznanja, primjere i zapažanja koja se ne mogu jednostavno pobrojati, već imaju za cilj da čitaoce podstaknu na razmišljanje, a stručnu i naučnu javnost na analizu, zauzimanje stavova i davanje odgovora.

 

Da li se naš običan čovjek – u Mostaru, Banja Luci i Sarajevu – može izboriti sa svim nedaćama koje mu nosi svakodnevni život?

Bez obzira gdje živi, našem običnom čovjeku danas nije lahko da obezbjedi egzistenciju za sebe i svoju porodicu. Zaposlenima primanja često nisu dovoljna da pokriju sve potrebne troškove, penzioneri jedva preživljavaju, za socijalne kategorije nema dovoljno sredstava, a ogroman broj nezaposlenih kao da se nekom čarolijom snalazi, pa nekako preživljava. Ipak, nezadovoljstvo takvim životom prisutno je kod svih u istoj mjeri, jer je velika razlika između: živjeti normalnim životom i preživljavati.

 

Da li je moguće zaustaviti trend odlaska mladih ljudi, o čemu pišete u vašoj novoj knjizi ili ćemo u bližoj budućnosti postati zemlja staraca?

Mislim da u ovim okolnostima, bez promjene ukupnog ambijenta nije moguće zaustaviti taj trend, ali isto tako smatram da to može u budućnosti donijeti korisne efekte u izgradnji novih društveno-ekonomskih odnosa u našoj zemlji, kad mladi, odgajani u postojećem etničkom ambijentu gdje dominiraju tri istine u svemu (porodica, škola, vjerske institucije, mediji, politika…) u uređenom društvu u koje odu, shvate prednosti i vrijednosti takvog ambijenta i povratkom u zemlju budu nosioci takvih promjena.

Da bi se zaustavio trend odlaska mladih i stručnih ljudi iz naše zemlje ukupan ambijent u kojem živimo i sa kojim se mirimo, morao bi da se promjeni. Oni odlaze jer ovdje ne vide perspektivu za sebe i  za formiranje porodice, šansu za dobar posao i stručno usavršavanje, pravedne kriterijume za društveno priznanje rezultata rada, znanja i dostignuća, a naročito za vrijednovanje čovjeka izvan ustaljenih etničkih i stranačkih šablona.

Obzirom na migracije u zemlju i inostranstvo onih koji su otišli, bez namjere i uslova da se vrate ili uskoro namjeravaju da odu, već danas su u kategoriji staračkih naselja većna malih mjesta, neki od gradova, oblasti i gotovo sva sela u BiH. U inostranstvo odlazi naše obrazovano, radno i reproduktivno sposobno stanovništvo, pa je neminovna posljedica da se prosječna starost stanovništva povećava, broj radno sposobnih i rođenih smanjuje.

Pored toga što ćemo pri ovakvom trendu uskoro postati zemlja staraca naročito bi trebala da zabrinjava činjenica da se odlaskom mladih i stručnih ljudi otežava i limitira mogućnost  oporavka BiH privrede i društva.

 

Jedna od najupečatljivijih poruka vaše knjige je – da bi narodi u BiH  energiju koju troše na međusobne sukobe trebali da usmjere ka zajedničkom prosperitetu. Da li narodi u BiH mogu iskoristiti pozitivno historijsko iskustvo skandinavskih zemalja?

Mišljenja sam da se iskustva drugih ne mogu jednostavno preslikati i primjeniti jer nam se ni postojeći ambijent, kao ni historijska i životna iskustva ne poklapaju. Sva pozitivna iskustva u tom pravcu bi trebalo proučiti, uskladiti sa našim problemima i mentalitetom, pa tek onda odabrati ono što je moguće primeniti. To je ozbiljno pitanje za složeni i timski rad stručnjaka raznih profila ako želimo kvalitetan odgovor i primjenu.

 

Nakon vaših angažmana u pravcu traženja uzroka zašto je u BiH izgubljen smisao demokratije, a što ste publikovali u dvije knjige, šta bi mogla biti tema vaših narednih društveno-političkih istraživanja?

Paralelno sa globalnim razmišljao sam i pisao o uticaju inat-politika na demokratske procese i realan život u lokalnim okvirima, pa bi istraživanje u pravcu pomenutih uticaja na sela, mjesta i gradove u BiH mogla biti tema moje naredne knjige.

 

Svi uglavnom govore o odgovornosti političara za stanje u kojem se nalazimo, vi propitujete i odnos građana, sindikata, radnika. Možemo li govoriti o njihovoj odgovornosti i zašto?

Građani su nezadovoljni uslovima života i nezvjesnom perspektivom, ali su i nedovoljno zainteresovani i aktivni da to stanje mjenjaju. Nezadovoljstvo postojećim stanjem se ni pojedinačno ni grupno ne iskazuje javno, niti se javno postavljaju zahtjevi nadležnima za pojašnjenja i odgovornost. Intelektualci šute, mladi se ne čuju, a radnici, sindikati, penzioneri i borci se povremeno oglase, ali neorganizovano i samo u okviru svojih etničkih skupina. Kako razumjeti tu njihovu pasivnost, šutnja intelektualaca, naučnika i stručnjaka, svjesno trpljenje i mirenje sa sudbinom? Običan čovjek kod nas je ubjeđen da je nemoćan da nešto promjeni, a ja smatram da je sva moć u njemu, ali mu nedostaje odlučnost, hrabrost i volja.

Preduslov da bi bili uspešni je da izgradimo uređen sistem u kome se zna ko šta radi i zašta odgovara. Mi to hoćemo, ali bih prije rekao da nećemo, jer to ne žele naše političke vođe, koje u takvom sistemu nebi mogle da budu to što su danas. Živimo u neuređenom društvu u kome je stvoren takav ambijent gdje se teško mogu pokazati i cijeniti prave vrijednosti. Izgubili smo mjerila za ocjenjivanje istinske uspješnosti, iskrenosti, znanja, poštenja, korektnog odnosa i vrijednost date riječi… Sklonost obmanama, dvoličnost, neiskrenost, zavist, zlobu, pakost ili ulizivanje, a nerijetko i sve to zajedno, često susrećemo u svakodnevnom životu. Uz sve to, nismo dovoljno radni i istrajni u poslu. Teško je naći zemlju u kojoj se na znanje i rad gleda sa tolikom podozrivošću i u kojoj se vrijedni i sposobni ignorišu, a njihov rad i uspjeh podcjenjuje. Zanimljivo je da većina građana, koja je nezadovoljna stanjem, sa interesovanjem prati pojedince koji su našli hrabrosti da kažu nešto u njihovo ime. Međutim, praksa je pokazala da, osim verbalne ili prešutne podrške, nema istinske spremnosti i volje da se bilo šta radi na promjeni stanja. Sve dok je tako, političke elite ne moraju da brinu.

 

Etničke podjele su se pokazale izuzetno efikasnim sredstvom kontrole i manipulacije masama, nikako da prestanemo živjeti devedesete. Kako se protiv toga izboriti?

U ovoj zemlji sva tri naroda žive loše i za promjenu tog stanja moraju se zajednički boriti. Sve dok su podeljeni po nacionalnom ključu, političke vođe mogu ovako da se ponašaju. Ustav BiH posebno pogoduje političkim strukturama, jer im slabosti ustavnih i institucionalnih rješenja daju mogućnosti za upostavljanje političke kontrole i koruptivno ponašanje.

Između političara u okviru etničkih skupina i naroda vlada dobra sprega. Političari narodu lansiraju opšte poznate priče o opasnosti koja prijeti od drugih, ko je, koliko i u kom periodu opljačkao ovu zemlju, o sopstvenoj moći i moći nekih „ velikih“ koji ih podržavaju.

Običan građanin, nedovoljno informisan i zainteresovan, površan je i često reaguje emocijama, a ne razumom. Etničke političke elite su toga svjesne, pa pažnju građana dozirano skreću sa životnih pitanja na nacionalna i pojedina opšta pitanja što nisu u funkciji građenja zajedničkog, već naprotiv, u funkciji isključivosti i razgrađivanja. Zato često od običnih građana u vezi prenaglašenih nacionalnih interesa, predstavljenih kao permanentno ugrožene, možemo čuti: „Šta bi  mi,  da nije njega, ko bi nas branio?“ Ili “nije dobro, ali dobro je sve, samo da nema rata“…

Zato je ključno pitanje na koje se mora naći odgovor da bi se protiv toga mogli izboriti: kako da se animira veći broj umnih i hrabrih ljudi u sve tri etničke skupine spremnih tome da se suprostave i kako da kroz njihovo zajedničko djelovanje sloboda, istina i poštovanje različitosti zauzmu ono mjesto koje bi im u civilizacijskom društvu pripadalo. Još važnije je pitanje kako da to uspješno prezentiraju zavedenim narodima i dobiju njihovu podršku. Za to je potrebna istinska volja svih, da se razgovara o svim društvenim temama i utvrdi minimum zajedničkih civilizacijskih vrijednosti na kojima bi se gradili ukupni odnosi i bolja perspektiva ovog društva u budućnosti.

 

Imali ste želju kroz politiku mjenjati stvari. Nije išlo. Sada se borite perom, šta je efikasnije?

Kada ne pripadate ni jednoj od moćnih političkih opcija, pa se još usudite da otvoreno iznosite svoje mišljenje, teško je i jedno i drugo. U višegodišnjem radu sa narodom zaključio sam da narod nikako da povjeruje u svoju sposobnost da stanje mijenja, ni u iskrene namjere onih koji žele da mu pomognu. Pisanju kolumni i objavljivanju knjiga prethodio je niz aktivnosti koje sam preduzeo kako bih pokušao da učinim nešto konkretno na poboljšanju postojećeg stanja u svojoj sredini i šire, kao i u pravcu edukacije građana. Mislim da je u postojećem ambijentu jednako teško postići kontakt sa širom javnošću, bilo usmeni ili pismeni. Za to je potrebno znanje i hrabrost, a pogotovo ako ste, kao ja, privrednik.

 

Političari vas cijene, ali na tome se sve završava. Kažu, dobar ste čovjek, sposoban, pošten, ali nije vrijeme za normalne ljude. Zašto građani pristaju da ih nenormalni predstavljaju?

Neki od stavova građana u vezi postojećih negativnih društvenih pojava, kao što su kriminal, mito i korupcija su:„Tačno je, ima krađe, ali zato su se i borili da dođu na vlast.“, ili „pa šta ako je uzeo, nešto je i napravio“… Većina građana je spremna i smatra za normalno da novcem „ nagradi“ brže i bolje usluge, da „časti“ za posao, ispite ili da „ traži vezu“ za sve- od obavljanja nekog posla do raznih usluga . Sticanje novca i položaja na taj način opravdava sa „danas se samo tako može uspjeti“, za one koji to čine kažu :„ Pametan je, dobro se snalazi “, a pošteno zarađena imovina izjednačava se sa onom koja se na taj način stekne.

Kada su u pitanju bilo kakve promjene, građani često pitaju :“Da li se to može“ i „sa kojim snagama se može to ostvariti“. Da bi do bilo kakvih promjena došlo, moramo razvijati pozitivne karakterne vrijednosti. Tu dileme ne smije biti, a narod je naučio da preko uticajnih ljudi ostvaruje svoje sitne interese, pa tako dolazimo u apsurdnu situaciju – da su svi nezadovoljni, a da ujedno ne žele ništa da mijenjaju.

 

NV

Na vrh