Intervju – Mirjana Tomović: Pjesme su moja unutrašnja, emotivna i misaona slika

26. Jul 2017. | 10:20 | NV
Mirjana_Tomovic

Mirjana Tomović, pjesnikinja i saradnica Novog vremena objavila je novu knjigu poezije. Knjiga poezije “Na rubu ponora”u izdanju Udruženja za kulturu Nova svjetlost (KNS) iz Sarajeva predstavljenja je na proteklom Sajmu knjiga u Skenderiji. Ibrahim Osmanbašić, recezent izdanja, ocjenio je da se radi o specifičnom djelu, kako po formi, tako i po temama i sadržaju pjesama. U intervjuu za sarajevsko Oslobođenje Mirjana Tomović govori o svojoj poeziji, o državi u kojoj živimo, o vremenu u kojem živimo… o nama kakvi danas jesmo.

 

Gdje nalazite inspiraciju za Vaše pjesme?

Ljudi, događaji, pojave i zapažanja iz svakodnevnog života, navode me na razmišljanje i traženje odgovora. U mnoštvu informacija i utisaka, često varljivih, to nije jednostavno. Za mene to znači: duboko promisliti, formirati, preispitati stav, a onda ga javno izreći i stajati iza njega. U nekoj fazi tog procesa obično imam potrebu da nešto zapišem. Tako nastaju pjesme. Zato je najkraći odgovor na ovo pitanje: inspiriše me realan život i čovjek.

 

Kako bi opisali vezu između Vas i Vaše pjesme?

Kao što je fotografija slika mog fizičkog lika, tako su pjesme moja unutrašnja, emotivna i misaona slika. Mozaik slika iz pjesama – to sam ja, svijet i vrijeme u kojem živim. Nedostaje mu još puno djelova, pa imam potrebu da pišem i dalje.

 

Možete li nam u kratkim crtama opisati o čemu govori vaša nova knjiga poezije „ Na rubu ponora“?

Razum nas odvaja od ostalih formi života. Tijelo, um i duh  čovjeka funkcionišu usklađenim ritmom. Svaki poremećaj tog ritma u organizmu dovodi do onoga što nazivamo stres, bolest, poremećaj… Slično se dešava u odnosima sa ljudima, društvu, prirodi, cijelom kosmosu…

Mučno je živjeti u zemlji iz koje su jedni otišli bez namjere da se vrate, drugi sa olakšanjem odlaze, a ostali, ili namjeravaju da odu, ili bi voljeli, kada bi imali uslova. U takvoj zemlji, čovjeku koji je voli, ni sopstveni uspjeh, ni materijalna sigurnost, a ni zadovoljstvo ličnim životom, ne može donijeti trajnu radost i duševni mir.

Knjiga kroz poglavlja sa različitom tematikom govori o čovjeku u našem konfliktnom okruženju i ovom vremenu. Na rubu ponora – životnog, moralnog i ekonomskog, on zatvara oči pred problemima i istinom, trpi i šuti, kao da se, bez borbe, miri sa sudbinom.

 

Za Vašu se poeziju može reći da je društveno angažovana. Da li se može poezijom promjeniti svijet?

Svijet nije ni potrebno da mijenjamo. Trebamo se potruditi da promjenimo ambijent u kojem živimo i radimo. On se sigurno ne može promjeniti ni lahko, ni jednostavno, a pogotovo ne može samo poezijom. Može se, ipak, načiniti neki pomak, a svaki korak u tom pravcu je važan. Vjerujem da dobronamjerna riječ i mudra poruka ima moć da čovjeka navede na razmišljanje, da ostaje živa negdje u podsvjesti, da bi se prije ili kasnije, kad je život potvrdi, prihvatila kao sopstvena.

Iako pišem poeziju, ja nisam sanjar koji kroz život prolazi zamagljenih očiju. Oni koji me znaju, znaju i da živim onako kako pišem, a rad, odgovornost i ljubav prema čovjeku, prirodi i životu svakog od nas, sigurno može promjeniti i naš život i naše okruženje. Dovoljno je da utičemo na sebe i one oko sebe. Ne moramo mjenjati svijet.

 

Vaše mnoge pjesme su upućene narodu. Da li imate osjećaj da vaše poruke dopiru do onih kojima su upućene?

Objavila sam pjesme bez iluzije da će biti opšteprihvaćene, da će doživjeti nekoliko izdanja i da ću biti priznata kao pisac. Pišem za one koji se, kao ja, osjećaju zarobljeni u okruženju koje dobrovoljno pristaje na lažne vrijednosti, podjele i lidere, a zanemaruje realan život. Moj motiv je da ostane zapis o ovom dobu i čovjeku namjenjen ljudima koji će se u budućnosti, čitajući suhoparne historijske činjenice i živjeći sa posljedicama našeg činjenja, pitati kako smo mogli da se tako neodgovorno i nezainteresovano odnosimo prema sebi, okruženju i budućnosti.

Danas nemam osjećaj da te poruke dopiru do onih kojima su upućene. Žao mi je što se kod nas malo čita, što mediji takvoj literaturi ne poklanjaju pažnju i što je put knjige do čitaoca toliko komplikovan. Pri tome ne mislim o svojoj afirmaciji, već o ljudima duboko nezadovoljnim našom stvarnošću. Kada bih mogla da biram, radije bih ostala anonimna, a knjigu podjelila svima sa ciljem da pročitaju i razmisle, pošto vjerujem da su promjene moguće i neminovne, ali da zavise baš od volje ljudi i njihove odluke da koriguju sebe, svoje stavove i promjene ambijent u kojem žive.

Ipak, nisam nestrpljiva. Ja tu nisam važna, a vrijeme će pokazati istinitost i vrijednost onoga o čemu pišem.

Do sada – ko god je pjesme pročitao ili čuo, nije ostao ravnodušan.

 

Možete li nam reći o motivima za nastajanje pjesme „Sjenke koje i dalje lutaju“?

Ratne strahote i stradanja su nezamislive onome ko rat nije doživio. Pokušavam ipak da shvatim šta je to opako u ljudima i šta se od tada do danas dogodilo sa ljudskim umom i moralom. Kada sam prvi put došla ovdje, dočekale su me posljedice rata. Zavoljela sam ovu zemlju i odlučila da ostanem. Razumijem bol i ogorčenost mnogih, shvatam osjećaj nedostižne pravde i nenadoknadivog gubitlka, a pošto već dvadeset godina živim sa narodima koji trpe posljedice tih događanja, trpim ih i ja.

Kad god prođem pored ruševina nečijeg doma obuzme me tuga i stid od tuđih nedjela. Sa nadom da preživjeli i da su negdje gdje im je bolje pomislim na ljude koji su tu živjeli. Uvijek iznova se zapitam: kakvi ljudi, u ime čega i pod kakvim su to izgovorima činili, a naročito, da li ih nedjela progone i kako mogu mirno dalje da žive, kad sjenke žrtava, tuđeg bola i stradanja ni meni, kao prolazniku, spokoj ne dopuštaju?

 

U pjesmi „Balkanski vihor“ šaljete opominjuću poruku. U čemu nalazite tragove optimizma kod naše zabrinjavajuće stvarnosti?

U vjeri da će ljudi sa balkanskih prostora, zarobljeni u prošlosti, prije ili kasnije morati da shvate da se sa nacionalnom ostrašćenošću, inatom, konfliktima i predrasudama ne može živjeti u miru i napredovati. Iz dana u dan svjedoci smo novih konfliktnih situacija. Ljudi teško žive, egzistencijalni problemi se uvećavaju, vlasti ih ne rješavaju, mnogi odlaze, a historijski događaji iz bliske i daleke prošlosti nas opominju. Na ovim prostorima žive ljudi bistrog uma, bez obzira koliko su obrazovani. Samo malo dobre volje im je potrebno da sagledaju gdje su problemi, ko ih i zbog čega režira, zašto se na ovim prostorima u ciklusima ponavljaju i kako ih prevazići.

 

Kako Vam danas izgleda Vaša prva zbirka pjesama „Pred zidom ćutanja“?

Sa vremenske distance i sa novim iskustvima, kao i sve drugo u životu, uvijek bi se dalo nešto popraviti, dodati, pojasniti… ali bi osnovna poruka pjesama, poglavlja i naslova zbirke ostala ista. Pred zidom ćutanja drugih, o svemu što je bitno za naš život i budućnost, stojim i danas. Kad prođe vrijeme i kad neko, ko o ovom vremenu malo zna, bude čitao ovu knjigu, vjerujem da će shvatiti čovjeka ovog podneblja i doba, kao i mnoge pojave koje mu iz historije neće biti jasne.

 

Kakve impresije nosite sa prezentacije na Sajmu knjiga?

Organizacija prezentacije je bila mnogo bolja nego prethodne godine. Ipak, malo je vremena da se kaže sve ono što bi se trebalo reći i moguće je dati samo osnovne informacije, što je razumljivo obzirom na broj izlagača, izdavača i prezentacija. Vezano za Sajam knjiga, istakla bih podatak koji sam čula u informativnoj emisiji radija BIH 1, da je ove godine na Sajmu knjiga bilo 70 % novih izdanja iz dijaspore, a 30 % iz cijele BiH. Veoma je pohvalno umjeće naših ljudi iz dijaspore, ali ostaje pitanje šta se dešava sa književnošću, piscima i knjigom u našoj zemlji.

Planiram da pravu prezentaciju knjige održim na Osmim KNS susretima krajem jula ove godine.

 

NV / Oslobođenje

Na vrh