Intervju Sirađ Duhan: Bosanci kao nacionalna manjina u Austriji

23. Mar 2018. | 18:08 | NV
siradj duhan

Bosansko akademsko društva u Austriji osnovano je 1994. godine. Osnovali su ga akademski građani porijeklom iz Bosne. Prvi predsjednik društva bio je književnik i akademik Dževad Karahasan. Članovi Društva širili su istinu o Bosni u svijetu. Danas s jednakom snagom promoviraju te vrijednosti.

“Radilo se i na priznavanju Bosanskog jezika u Austriji. U to doba zasluge pripadaju u prvom redu našim književnicima Aliji Isakoviću i Dževadu Karahasanu. Intenzivnom saradnjom sa Simonom Wiesenthalom (koji je bio počasni član društva) naš glas se čuo i na onim mjestima do kojih ne bismo mogli doći bez njegove podrške. Članovi akademskog društva su bili također pokojni Smail Balić, Pavo Urban, Mahmud Pašić”, kaže u intervjuu za bh. novinsku agenciju Patira Sirađ Duhan, predsjednik Bosanskog akademskog društva u Austriji.

Neki od prvih nastupa bh. glumca Zijaha Ziketa Sokolovića u Austriji bili su upravo pod okriljem ovog društva. Članovi Bosansko akademskog društva u Austriji su i Nataša Mirković, Duško Dimitrovski, Mirza Alijagić (Mirzino Jato)…

 

Za ovu godinu najavljujete neke nove projekte? Govori se o simpoziju o Bosni, na kojem će dominirati pozitivni impulsi?

Duhan: Ove godine održavamo simpozij o Bosni kroz epohe, o Bosni u kojoj su ban Kulin i najveći bosanski sin kralj Tvrtko ostavili neizbrisive pozitivne tragove o kojima mlada generacija zna jako malo. Nama trebaju pozitivni impulsi: Politika optimizma i kohezije. U protivnom, Bosni slijedi totalan demografski, ne samo generacijski i privredni kolaps.

 

Kako danas stoje Bosanci u Austriji?

Duhan: Od sedam najvećih bosanskih gradova, tri su u Austriji – Beč, Graz i Linz. Više ima bosanskih Srba u Beču nego u Sarajevu i Mostaru kombinirano, bosanskih Hrvata ima više nego što ih ima u Sarajevu i Banja Luci zajedno, a tu je Bošnjaka više nego u Tešnju i Gračanici zajedno.

Napose, na učilištima Beča i Austrije mladi Bosanci su druga najbrojnija strana skupina, odmah iza Nijemaca. To znači da nije samo sadašnjost obilježena Bosancima (ili ratna te poratna prošlost) već i budućnost.

 

Kada govorite o budućnosti, statistika govori da je Austrija najveći ulagač u Bosnu?

Duhan: Ta konstatacija nije netačna, ali zahtjeva važnu napomenu. Najveći ulagač u Meksiko su SAD, ali ako izbliza pogledate to će biti Meksikanci koji žive u Americi. Isto je i sa prekomorskim investicijama u Kinu – to su mahom prekomorski Kinezi. Sva prava – proizvodna (jer Austrija, na žalost, ima mnogo neproizvodnih ulaganja u BiH) gotovo su isključivo vezana za povratnike u BiH ili obitelji ljudi dijaspore. Ulažete ondje gdje znate prilike, običaje i jezik, gdje se možete osloniti na mrežu rodbine i prijatelja.

 

Smatra se da ako su igdje unutar EU Bosanci blizu dobivanja statusa manjine, to bi mogla biti Austrija. Koliko je, prema vama, izgledno da će se to desiti?

Duhan: Posve ste u pravu. Trajno rješenje našeg statusa jeste priznanje nas kao nacionalne manjine u Austriji. Time bismo bili ustavom zaštićeni, a sa jednom reprezentativnom snagom lakše ćemo se boriti za pravo na očuvanje jezika i kulture. Da ne kažem, lakše ćemo pomoći i našoj domovini.

Zadnji put je u Austriji priznata nacionalna manjina 1993. godine – Romi i Sinti, čime se broj priznatih nacionalnih manjina povećao na šest. (Slovenci i gradišćanski Hrvati su priznati u Austriji 1955. godine, Česi 1976., Slovaci i Mađari 1992., status Italijana riješen je kroz Hašku presudu vezano za status južnog Tirola). Ostali smo samo još mi iz sklopa Austro-Ugarske monarhije koji nismo priznati  kao nacionalna manjina.

 

Dvije zemlje veže duga historija. To se često ističe kao pozitivan primjer. S druge strane, malo se govori o tome da je Austrija u Bosnu 1878. godine došla posve nepozvana?

Duhan: Slovom Berlinskog Kongresa, i mimo volje naroda Bosne, došla je Austrija još prije 140 godina. Aneksija Bosne 1908. – posve nepromišljena i despotska – dovela je tadašnju Europu na rub rata. Nakon Drugog svjetskog rata, naši su radnici odbacili zbilja gorka povijesna pamćenja i otišli nanovo izgrađivati Austriju čija je radna snaga bila desetkovana u dva promašena i izgubljena rata. Sve ovo čemu se divite po Beču jeste i plod djela ruku naših ljudi u nekoliko generacija počev od kraja 1950-tih.

Stoga mi odbijamo da se Bosancima nudi integracija, kao što se to nudi drugim izbjeglicama i useljenicima iz Afrike i Azije koji su u ovu zemlju došli jučer. Ne možete integrisati nekoga koga ste okupirali prije 140 godina! I neko ko vas izgrađuje decenijama, lojalno i pošteno. Njemu treba priznati kolektivno pravo manjine – baš onako kako Austrija traži to za sebe u susjednim zemljama – npr. Sloveniji, Mađarskoj itd.

Austrija ima dobar skor poštivanja pojedinačnih ljudskih prava. Voljeli bi smo da vidimo takav isti standard i u poštivanju kolektivnih prava. Bosanci su im prava prilika za to.

 

Šta, osim historije, ide u prilog tim tvrdnjama?

Duhan: Postoje dobri preduslovi za pozitivan ishod ovog projekta. Prema austrijskoj statistici:

• Građani bosanskog porijekla imaju najbolji koeficijent u odnosu zaposleni/nezaposleni od svih drugih nacija pridošlih izvan evropske unije;

• Građani bosanskog porijekla su jako dobro integrisani; mala je razlika u odnosu na domicilno stanovništvo – skok obrazovanosti od generacije na generaciju kud i kamo je veći od domicilnog austrijskog stanovništva;

• Broj zaposlenih žena u odnosu na ukupan broj migranata je daleko veći u odnosu na sve ostale migrantske skupine;

• Građani bosanskog porijekla su prema stepenu obrazovanosti u Austriji iznad svih nacija pridošlih izvan evropske unije (a čak ispred mnogih i unutar EU);

• Stope krivične statistike po svim oblicima kriminala (od sitnog do krvnih delikta) puno je povoljnija kod ljudi bosanskog porijekla nego kod domicilnog austrijskog stanovništva;

• Broj građana bosanskog porijekla već je prešao brojku od 200.000; u gradu Beču oni su gotovo 5% populacije, a u Austriji blizu 2%

• Bosanci su poslije Nijemaca najveća strana skupna studenata na učilištima Austrije.
 

Dakle, želite reći da su Bosanci mogu uzeti kao pozitivan primjer u toj zemlji?

Duhan: Naravno da jesmo. Svima osim sebi. Naročito je upalo u oči austrijskom društvu da je broj naših žena u radnom odnosu u toliko velikom broju u poređenju sa ostalim migrantskim skupinama. Međutim, mi kao neto platiše poreskog sistema, ne participiramo u podjeli tog kolača, jer nemamo instituciju koja bi se za to borila. I ne samo zbog toga, ovaj projekat priznanja nacionalne manjine je najznačajniji naš projekat na kojem radi Bosansko akademsko društvo u Austriji. Priznanjem nacionalne manjine riješit ćemo i dilemu o našem predstavljanju i zaštiti naših prava na austrijskoj političkoj sceni, što sve do sada nije slučaj.

 

Jeste li razgovarali o tome sa političkim subjektima u Austriji?

Duhan: Prošli izbori bili su prijevremeni, pa nismo imali mnogo vremena za pripremu. Sačinili smo delegaciju, te smo u predizbornoj kampanji razgovarali sa svim parlamentarnim strankama Austrije. Zahtjev je bio jasan; da nam se dadne poslanička kvota u zamjenu za glasove naše zajednice. Kvota bi bila izvjestan broj kandidata za parlament koje bi mi iz zajednice sami i posve nezavisno birali – te bi tako oni odgovarali nama kao jedinoj konstituenti.
Nažalost, u ovom krugu nismo uspjeli, pa smo s toga preporučili biračima da glasaju bez preferencije, po mogućnosti nevažeći listić – jer je i to jasna politička poruka. Poštujem demokratski proces, ali mi se ne sviđa izbor!

 

Ipak, nedavno su u Parlament Austrije po prvi put ušla dva Bosanca?

Duhan: Da vas ispravim; nisu Bosanci nego austrijski državljani bosanskog porijekla – koji su kao mali došli u ovu zemlju. Drugo, i još vaznije; Bosna je prije više od stotinu godina imala svoju sopstvenu delegaciju u austrijskom parlamentu, gdje se mogla obraćati čak i na bosanskom jeziku. Bosanci su tada sami slobodno odlučivali o sastavu delegacije. To je ono što mi želimo i danas. Ništa više od onoga što sve europske, te povelje UN predviđaju kao kolektivno pravo manjina.

Naši su mediji – u želji da saopšte kakvih dobrih vijesti građanstvu – dali prostor ovim mladim ljudima, i time su – posve neželjeno, ali jasno nanijeli štetu Bosni, a i našoj dijaspori. Njih dvoje su bili na listi političkih partija Austrije, i Bosna se nije smjela miješati u unutarnje stvari te zemlje. Dakle, molimo vas ubuduće bez korištenja bosanskih medija u predizborne svrhe ove ili one političke stranke strane zemlje. Da budu stvari još delikatnije, oba kandidata su iz stranaka koje su se direktno sučelile sa danas vladajućom koalicijom u Austriji.

Od medija očekujemo više sluha i sofistikacije. A mi svima stojima na raspolaganju da pomognemo i uputimo ka pravim sugovornicima i temama koje pomažu, a ne odmažu Bosni i njenim ljudima u dijaspori. Dijaspora unese 4,4 milijarde eura godišnje u Bosnu. A ne odlučuje mnogo o tome. Red je da se i nama pomogne kako bi mi – zauzvrat – pomogli svojoj matici još i više.

 

Mislite da ova dva parlamentarca ne zastupaju interese Bosanaca?

Duhan: Pa to je isto kao da me pitate da li nogometaš Švedske reprezentacije Ibrahimović prima ili zabija golove za Švedsku. Nema veze njegovo porijeklo, on nosi dres i pjeva himnu Švedske. Kod njih je na plati i njima je potpisao lojalnost. To je kao kad bi ste bili gladni, pa nekog drugog poslali za vaš novac da jede, a onda molili – svaki dan  iznova – da vam to ukratko prepriča, da vam kaže kako je to jesti. Da ponovim: bit demokracije je biti direktno predstavljen.

Dijaspora – da budemo otvoreni – sve više gubi interes prema domovini, jer smatra da je odnos asimetričan. Dijaspora daje, a ništa ne dobiva za uzvrat. Dijaspora plača porez (direktno i indirektno) i u zemlji prijema i u Bosni, a o procesima nigdje ne odlučuje niti dobiva potporu. Npr. sve funkcionere iz EU koji sjede u Sarajevu ne plaća neka imaginarna Europa, već ih opet  plaća dijaspora – sa svojim radom i porezom koji plaća u zemljama prijema. Takav odnos je neodrživ, i dugoročno veoma štetan za Bosnu.

 

Zbog čega je važno da imate predstavnike u Parlamentu?

Duhan: Pa to je sama bit demokratije. Nema oporezivanja bez predstavljanja. Dajete toliko u porez, bogatite naciju, a ne dobivate ništa diretno iz toga. Pa takozvana Bostonska Čajanka, koja je bila uvod u samostalnost Sjedinjenih Država, organizirana je zbog toga – no taxation without (direct) representation. Visoki predstavnik OHR-a u BiH kao austrijska manjina znat će dobro o čemu govorimo. Gospodin Inzko je koruški Slovenac, baš kao i raniji njegov sunarodnjak Petrich.

 

Šta očekujte od oktobarskih izbora u BiH?

Duhan: Razgovarali smo sa nekoliko stranaka, te kandidata za Predsjedništvo BiH. Očekujemo jasnu i nedvojbenu podršku domaće politike na putu priznanja manjinskog statusa u Austriji. Time Bosna i njena politika pomažu i sebi. Da ne govorimo da dobijaju glasove, ne samo iz dijaspore. Naime, teško da ima obitelji u Bosni koja nema bar nekoga u Austriji – važno je kuda će njihovi glasovi otići na predstojećim izborima u BiH. A jasno je, ovogodišnje izbore dobiva onaj koji uspije animirati uspavane birače koji godinama ne izlaze na izborna mjesta. Izborna apatija je velika; na jednog koji izlazi dolazi jedan koji ne izlazi godinama. Oni koji redovno izlaze, već su profilirani. Sigurno je jedno: dijaspora će biti “game changer” ove godine.

 

NV / NAP

Na vrh