Fontana>>

Terorizam nema veze s islamom

Mi danas slobodno možemo reći da je islam potpuna nepoznanica! Muslimani se moraju jasno očitovati i kazati: “U istinskom islamu teror ne može postojati!” Islamsko učenje ubistvo nedužnog ljudskog bića odvodi u kufr (nevjerovanje u Boga). Niko nema pravo ubiti nedužno ljudsko biće! Niko ne smije dirnuti nedužnu osobu čak ni u vrijeme rata!

12. Aug 2014. | 09:25 | M. Fethullah Gülen
26197

 

26197.jpg


Ilustracija: CEM KILITUG

Niko ne može izdati fetvu (pravno mišljenje koje o nekom posebnom pitanju izdaje priznati znalac islamskog prava) koja bi dozvolila ubijanje nedužnog čovjeka! Niko ne može biti bombaš samoubica! Niko se ne može s bombama opasanim oko svoga tijela baciti u gomilu ljudi! Nezavisno od toga kojoj vjeri pripadaju ljudi u toj skupini, to je vjerski nedopušteno! Čak i u slučaju rata, kad je teško održavati ravnotežu, islam to ne dozvoljava! Islam kaže: “Ne diraj u djecu ili ljude koji se mole u crkvama!”

Ovo nije rečeno tek sad, ovo su tokom cijele naše povijesti ponavljali poslanik Muhammed, s.a.v.s., Ebu Bekr, Omer, a kasnije i Salahuddin Ejjubi, Alparslan, sultan Mehmed Fatih i drugi. Na ovaj način je Konstantinopolj, u kojem je uz buku vladala gomila, postao Istanbul. U tom gradu – Istanbulu – Grci nisu dirali Ermene, niti su Ermeni dirali Grke, a muslimani nikome nisu činili nikakvu štetu. Ubrzo nakon osvajanja Konstantinopolja, narod ovoga grada okačio je veliki portret sultana Fatiha (Osvajača) na zid patrijaršije.

Čudno je što se to dešavalo u to vrijeme. Historičari navode da je sultan Fatih pozvao patrijarha i dao mu ključeve grada. Čak se i danas patrijaršija s poštovanjem sjeća sultana Fatiha. Međutim, danas se islam, kao nijedna druga tema, ne shvata na primjeren način. Islam je oduvijek respektirao raznovrsnost ideja, pa se zbog toga na pravilan način mora razumijevati i tumačiti.

Sa žalošću moram konstatirati da u nekim muslimanskim zemljama živi određen broj vjerskih lidera i nezrelih muslimana koji osim svoje fundamentalističke interpretacije islama u svojim rukama nemaju drugog oružja; oni tu interpretaciju koriste da bi druge angažirali da se bore za njihove ciljeve. A islam je istinska, ispravna vjera i treba ga živjeti ispravno. Na putu vjere ne mogu se koristiti neispravne, neislamske metode. U islamu, svaki cilj mora biti legitimno postavljen, tako da i sva sredstva kojima se dolazi do njega moraju biti legitimna. Ako se gleda iz ove perspektive, čovjek ne može dosegnuti Džennet ubijanjem drugog čovjeka. Musliman ne može reći: “Ja ću ubiti čovjeka i ući u Džennet!” Bog to ne odobrava! Jedan od najvažnijih ciljeva za muslimana jeste dobiti Božije odobrenje, a drugi cilj je učiniti sve da se za ime Svemogućeg Boga zna u cijelom svijetu.

Propisi islama su jasni. Pojedinci ne mogu proglašavati ratno stanje niti lični rat. Također, nikakva grupa ili organizacija ne može proglasiti početak rata; to čini država! Ratno stanje ne može biti proglašeno bez znanja predsjednika države ili armije, koji to prvi čine. U protivnom, to je čin terora. U tom slučaju, rat povede, neka mi Bog oprosti na ovim riječima, nekoliko bandita. Jedna osoba skupi oko sebe grupu, druga također, i povedu rat između sebe.

Ako ljudi dopuste da pojedinci pokreću ratove, onda će neminovno zavladati haos. A može se desiti da zbog male razlike među mišljenjima ljudi dođe do krvavog obračuna, jer neki zbog te razlike ustanu i kažu: “Objavljujem rat protiv tog i tog čovjeka!” Naprimjer, čovjek koji je tolerantan prema kršćanstvu može biti optužen od neke grupe: “Taj i taj čovjek pomaže kršćanstvo, a slabi islam. On mora biti ubijen! Mora se oglasiti rat protiv njega!” I zaista se može desiti da se protiv takvog čovjeka povede rat! Nažalost, to nije teško učiniti. Ipak, ako država nije proglasila ratno stanje, niko ne može povesti rat. Dok se to ne desi, čak ni vjerski učenjaci kojima se možemo diviti, ne mogu pokrenuti rat; to je protivno duhu islama. Principi mira i rata u islamu su sastvim jasno postavljeni.


Islamski svijet, ustvari, ne postoji

Po mom mišljenju, islamski svijet ne postoji u pravom smislu te riječi. Postoje regioni i mjesta u kojima muslimani žive. U nekim mjestima i zemljama muslimani su većinsko stanovništvo, a u drugima žive u manjem broju. Islam je postao njihov način življenja i kulture, ali oni ne slijede svoju vjeru u svakom slučaju i u svakom mjestu. Postoje i muslimani koji su restrukturirali islam u skladu sa svojim mišljenjima. Ne mislim ovdje na radikalne, ekstremne muslimane, nego na obične muslimane koji žive islam onako kako njima odgovara.

Da bi neko bio istinski musliman, preduvjet za to “istinski” jeste da vjeruje i živi u skladu s tim; muslimani moraju preuzeti odgovornosti koje su inherentne islamu. Ne može se reći da svako društvo koje postoji unutar islamske geografije dijeli ovaj koncept i ovu filozofiju. Ako bismo tako zaključivali, oklevetali bismo islam, a ako bismo kazali da islam ne postoji, onda bismo oklevetali ljudski rod. Ja ne smatram da će muslimani u značajnoj mjeri biti u stanju doprinijeti ravnoteži u svijetu u bliskoj budućnosti. Ne vidim da oni koji nas predstavljaju imaju tu viziju.

Islamski svijet je u priličnom neznanju usprkos nekim mjerama prosvijećenosti koje su se desile u naše vrijeme. Ovu pojavu možemo vidjeti tokom hadža, kao i na konferencijama i panel-diskusijama. To se može vidjeti i u parlamentima muslimanskih naroda putem televizije. Postoji ozbiljan raskorak između islama i muslimanskih naroda. Oni, muslimani, ne mogu riješiti svjetske probleme. Možda će to biti moguće u budućnosti. No, danas postoji islam pojedinca i postoje muslimani u različitim mjestima savremenog svijeta. Jedan po jedan, odvojeni su jedni od drugih. Lično nisam vidio nikoga za koga bi se moglo kazati da je savršen musliman. Ako muslimani nisu u stanju međusobno komunicirati i uspostaviti uniju pa zajednički raditi na rješavanju problema, tumačiti svijet i proučavati ga u skladu s Kur’anom, tumačiti budućnost, praviti projekte za budućnost, odrediti svoje mjesto u budućnosti, ako to nisu u stanju činiti udruženim snagama, onda ne možemo govoriti o islamskom svijetu.

Pošto ne postoji islamski svijet, onda svako radi pojedinačno. Zbog toga se može kazati da postoje samo neki muslimani koji imaju svoje istine, a ne može se tvrditi da postoji islamsko razumijevanje, oko kojeg su se usaglasili kvalificirani islamski eksperti i koje je pouzdano utemeljeno na Kur’anu i više puta testirano. Zato radije govorimo o dominantno muslimanskoj, a ne o islamskoj kulturi.

Ovakvo stanje traje od petog stoljeća po Hidžri (11. stoljeće). Počelo je s erom Abasija i pojavom Seldžuka. Povećalo se nakon osvajanja Istanbula. U periodima koji su slijedili vrata su zatvorena za nova tumačenja. Horizonti mišljenja postali su uski. Širina koja je u duhu islama tad je sužena. U islamskom svijetu pojavili su se mnogi nesavjesni ljudi koji se nisu otvarali ni prema kome. Ova uskost pogleda prenijela se i u derviške tekije, čak i u medrese. Naravno, sva ova načela i interpretacije zahtijevaju reviziju i obnovu koju mogu izvesti muslimani koji su kultivirani u svojim oblastima.


Terorizam i navodna veza s islamom

Meni jedan od najomraženijih ljudi je Osama bin Laden – zato što je ukaljao svijetlo lice islama. On je formirao jedan kontaminir1. Islam je istinska, ispravna vjera i treba ga živjeti ispravno. Na putu vjere ne mogu se koristiti neispravne, neislamske metode. U islamu, svaki cilj mora biti legitimno postavljen, tako da i sva sredstva kojima se dolazi do cilja moraju biti legitimna.
2. Da bi odgojili nove generacije u novom okruženju, u kojem bi se one mogle razvijati u okrilju svoje vjere i u skladu s njom, muslimani moraju početi rješavati svoje probleme i to ne samo probleme u vezi s terorom, kao sredstvom koje Bog ne odobrava, nego sve ostale probleme.
3. Ljude je moguće zaštititi od uvlačenja u terorizam ako se u njih budu usađivale vrijednosti koje potječu iz islama, a one su: bogobojaznost, strah od Sudnjeg dana, strah od protivljenja vjerskim principima… Međutim, mi nismo dostigli traženu osjetljivost na ovo pitanje.
an imidž (o islamu – op. prev.). Čak ako bismo uložili najveće napore u pokušaju da uklonimo štetu koja je učinjena islamu, trebale bi nam godine za to.
Mi o ovoj devijantnosti govorimo gdje god stignemo. Pišemo knjige o tome. Jasno kažemo: “To nije islam!” Bin Laden je zamijenio islamsku logiku vlastitim željama i osjećajima. On je monstrum kao i oni koji ga okružuju. A ako ima drugih koji su kao on i njegova grupa, ni oni nisu ništa drugo do monstrumi.

Osuđujemo Bin Ladenova gledišta. Međutim, jedini način da se spriječe ovakva djela jeste da muslimani koji žive u zemljama koje sliče islamskim – a već smo ranije rekli da, po našem mišljenju, islamski svijet ne postoji, nego da postoje zemlje u kojima žive muslimani – počnu zajednički rješavati vlastite probleme.

Trebaju li muslimani razmišljati potpuno drukčije kad biraju svoje lidere? Ili sami trebaju izvršiti fundamentalne reforme? Da bi odgojili nove generacije u novom okruženju u kojem bi se one mogle razvijati u okrilju svoje vjere i u skladu s njom, muslimani moraju početi rješavati svoje probleme, i to ne samo probleme u vezi s terorom kao sredstvom koje Bog ne odobrava, nego i problem s drogama i upotrebom cigareta, jer i jedno i drugo Bog zabranjuje, a tu su još: raskol, građanski nemiri, nikad iskorijenjeno siromaštvo, sramota koju trpe dok drugi vladaju njima, strane sile koje vladaju njihovim zemljama itd.

Kad Mehmet Akif Ersoj kaže: “Ropstvo, raznovrsne nedaće, prihvatanje svega tuđeg što je strano našem moralu – sve je to ruglo za nas.” Sve ove pojave Bog proklinje, a sve su uzele maha u našoj naciji. Da bi se one iskorijenile, prvo moramo biti oni koji su predani Bogu.


Naša odgovornost

Ovo je naš promašaj; ovo je promašaj naše nacije. Ovo je promašaj našeg obrazovanja. Istinski musliman, koji islam razumije u svim njegovim aspektima, ne može biti terorist. Onome ko je uključen u terorizam teško je ostati musliman. Vjera ne odobrava ubijanje čovjeka radi postizanja bilo kakvog cilja. Onda se nameće pitanje: šta mi to poduzimamo da ove ljude odgojimo kao savršena ljudska bića. Kako da ih vežemo za ove principe? Koju vrstu odgovornosti ćemo preuzeti u njihovom odgajanju da bismo bili sigurni da oni neće biti uvučeni u terorizam?

Ljude je moguće zaštititi od uvlačenja u terorizam ako se u njih budu usađivale vrijednosti koje potječu iz islama, a one su: bogobojaznost, strah od Sudnjeg dana, strah od protivljenja vjerskim principima… Međutim, mi nismo dostigli traženu osjetljivost za ovo pitanje. Postoje manji pokušaji da se djeluje u ovom marginaliziranom polju. Nažalost, na ovom putu postoje mnoge prepreke koje nam neki naši sugrađani postavljaju.

Neki kažu da aktivnosti za koju se mi zalažemo neće biti dozvoljena, a to znači podučavanje kulturi i moralu treba biti potpuno zabranjeno u obrazovnim institucijama. Istovremeno se otimamo da sve zahtjeve života strpamo u škole. Treba omogućiti zdravstveno obrazovanje, kojem bi podučavali doktori. Nastavni sadržaji općenito života, kao i kućnog života, također se treba opsežno izučavati u školi.

Ljudi trebaju biti podučeni kako će se slagati sa svojim budućim bračnim drugom i kako će odgajati djecu. Međutim, problemi se tu ne završavaju. U Turskoj, kao i u nekim drugim zemljama u kojima živi veći broj muslimana, ljudi snose teške posljedice zbog konzumiranja droge, odavanja kocki i sudjelovanja u korupciji. Tamo je ostao tek poneki pojedinac koji nije uključen u ove vrste skandala. Postoje neki ciljevi za koje se pretpostavlja da bi mogli biti dosegnuti. Da, zaista ima mnogo ciljeva koji još nisu ostvareni. Ti ne možeš nikoga upitati u vezi s ovim, a ne možeš ljude smatrati odgovornim za to. Oni su zaštićeni, u zaklonu, prepušteni su sebi.

To su ljudi koji su odrasli među nama. Sve su to naša djeca. Zašto su neki od njih postali “loši momci”? Zašto su neki od njih odrasli kao nasilnici? Zašto se neki od njih bune protiv humanih vrijednosti? Zašto neki od njih dolaze u vlastitu zemlju da bi se raznijeli kao bombaši samoubice?
Svi su oni odrastali i odgajani među nama. Stoga mora da postoji nešto loše u njihovom obrazovanju, u obrazovnom sistemu su neke manjkavosti, neke slabe tačke koje traže da se preispitaju i otklone. Ukratko, odgajanje ljudskih bića nije bilo prioritet! U međuvremenu su neke generacije izgubljene, uništene, razorene.

Nezadovoljna omladina izgubila je svoj duhovni život. Neki ljudi iskorištavaju te mlade ljude dajući im poneki dolar i čineći od njih robote. Drogiraju ih i omamljuju na razne načine. U ovim danima magazini obiluju reportažama o njima. Ti mladi ljudi su zloupotrijebljeni do te mjere da se njima može manipulirati. Koriste se kao ubice radi ludih ideja i ciljeva zlonamjernih ljudi koji od njih traže da ubijaju.

Danas je situacija takva da kad se ubije deset ili dvadeset ljudi, ili ako je broj ubijenih ljudi manji nego što smo strahovali da će biti, mi kažemo: “Oh, nije tako loše, nije ubijeno mnogo ljudi!” Nevjerovatno je na koji način ljudi reagiraju na ove užase! “Dobro je što je poginulo samo dvadeset ili trideset ljudi”, komentiramo. Ukratko, društvo u cjelini prihvata te užase kao dio svakodnevnice.

Ova situacija se mogla spriječiti obrazovanjem. Vladini zakoni i propisi su mogli ovo spriječiti. Neke marginalne grupe koje se štite a koje se ne mogu zaustaviti, preuveličavaju trivijalne stvari, a važne stvari čine nevažnim. Najbolji lijek za ovaj problem jeste da se te skupine podučavaju istini i da direktno saznaju istinu o svijetu. Njima mora biti jasno da muslimani ne mogu biti teroristi. Zašto ovo mora biti učinjeno jasnim? Zato što ljudi moraju znati da ako neko učini zlo djelo malehno koliko jedna trunčica, on će za njega ispaštati na ovom ili na onom svijetu (Kur’an, Ez-Zilzal, 7-8).

Da, ubistvo jednog čovjeka je nešto ogromno. Kur’an kaže da je ubistvo jednog čovjeka ravno ubistvu svih ljudi. Ibn Abbas kaže da će ubica u Džehennemu ostati vječito. Za njega je propisana ista kazna kao i za nevjernika. Ukratko, u islamu, na temelju kažnjavanja na Sudnjem danu, ubica se tretira kao neko kome pripada dno, kao neko ko je zanijekao Boga i Poslanika (drugim riječima, kao ateist). Ako je ovo temeljni princip vjere, onda se njemu naše mlade generacije moraju podučavati tokom svog obrazovanja.

Na vrh