Fontana>>

Islam je vjera mira

Islam je imenica izvedena iz korijena riječi “silm” i “salamah”, što znači predanost, upućenost ka miru i zadovoljstvu, uspostavljanje sigurnosti i sporazuma. Islam je vjera sigurnosti i mira. Ovi principi prožimaju cjelokupan život muslimana. Kad muslimani stanu na namaz (svoju molitvu), oni prekidaju svaku vezu s ovim svijetom i u vjerovanju i pokornosti se okreću svom Gospodaru pa stoje usredotočeni na Njegovo prisustvo

27. Dec 2013. | 10:32 | M. Fethullah Gülen
15906

Završavajući namaz, muslimani pozdravljaju one sa svoje desne kao i one sa svoje lijeve strane želeći im mir: “Ostanite sigurni i u miru!” U želji za sigurnošću, mirom i zadovoljstvom vraćaju se ovom svijetu. Pozdrav kojim se izražava želja za sigurnost i mir smatra se jednim od najboljih djela u islamu. Kad je jedne prilike bio upitan koje je djelo najbolje, Poslanik je odgovorio:

“Nahraniti druge i poselamiti one koje poznaješ i one koje ne poznaješ.” (Ebu Davud, Adab, 142)


Optužbe za terorizam

Kakva je nesreća da islam, koji se temelji na gornjim principima, neki krugovi ljudi izjednačavaju s terorizmom! Ovo je velika povijesna greška; da se jedan vjerski sistem koji se temelji na sigurnosti i povjerenju obavije velom terorizma! To pokazuje da je duh islama za mnoge i pojedince i krugove ostao nepoznat. Ukoliko neko traži istinito lice islama u njegovim izvorima, u povijesti, u istinskim predstavnicima, onda će otkriti da oni ne sadrže ni strogost, ni okrutnost, ni fanatizam.

Islam je vjera opraštanja, pomilovanja i tolerancije, a takve evlije (bogougodnici), prinčevi ljubavi i tolerancije kakvi su bili Rumi, Junus Emre, Ahmed Jesevi (Ahmed Jesevi, umro 1166. godine, sufijski pjesnik i rani turski duhovni lider koji je ostavio snažan utjecaj na razvoj turskih mističkih redova u cijelom turskom govornom području), Bediuzzaman (Bediuzzaman Said Nursi (1877–1960), islamski učenjak najviše i najdublje duhovnosti, poznat u modernoj znanosti i savremenom svijetu. Vjerovao je da se čovječanstvo može izvući iz krize i dostići sreću i napredak samo ako spozna vlastitu prirodu priznavajući i potčinjavajući se Bogu. U svome djelu “Poslanice Svjetlosti” on se bavi pitanjima suštine islamske vjere, mišljenja, bogoslužja i morala, te kur’anskim opisima Božije aktivnosti u univerzumu. S racionalnim i logičkim dokazima i opisom kur’anskih istina te su poslanice Bediuzzamanov odgovor onima koji u ime znanosti poriču te istine) i mnogi drugi, živjeli su i širili te vrijednosti. Oni su cijeli svoj život proveli u podučavanju toleranciji, a svaki je postao legenda u svome vremenu kao otjelovljenje ljubavi i tolerancije.

Džihad nije ništa drugo do samoodbrana ili uklanjanje prepreka između Boga i slobodnog ljudskog izbora. Naša povijest obiluje primjerima koji pokazuju da je ovaj princip bio primjenjivan u životu.

Naravno, postoje i situacije kad je rat neizbježan. Međutim, kur’anski ajeti koji se odnose na džihad objavljeni su u posebnim prilikama i za posebne prilike, i samo kratkovidi pojedinci mogu ih generalizirati. Činjenica je da je rat pitanje od drugorazredne važnosti, dok mu ovakvi ljudi daju prioritet i gledaju na njega kao na suštinsko pitanje. Takvi ljudi ne shvataju istinski smisao i duh islama. Oni nisu u stanju uspostaviti adekvatan balans između onog što je primarno i onog što je sekundarno, pa tako navode druge na zaključak da islam zagovara zlobu i mržnju, iako su istinski muslimani puni ljubavi i milosti za sve ljude i sva stvorenja. U vezi s tim, u jednom kupletu je lijepo rečeno:

Muhammed je rođen iz ljubavi,
šta bi ljubav bez Muhammeda?


Onaj kojeg voli Bog

Ponos čovječanstva bio je čovjek ljubavi i milosti. Jedno od njegovih imena je Habibullah (onaj kojeg voli Bog). Osim ovog, postoje i druga značenja: onaj koji voli, “habib” označava i onog ko je voljen, onog ko voli Boga i onaj kojeg Bog voli. Sufijski prvaci kakvi su bili Imam Rabbani (Imam Rabbani, šejh Ahmed al-Sirhindi živio od 1564. do 1624, indijski sufija i vjerski učenjak koji je oživio i reafirmirao principe vjere i sufijske tradicije u Indiji naspram sinkretističkih religijskih tendencija, koje su prevladavale tokom vladavine mongulskog imperatora Akbara. Posthumno je nazvan Mudžaddi-i Alfi Thani, tj. obnovitelj drugog islamskog milenija), Mevlana Khalid (Mavlana Khalid al-Bagdadi živio od 1778. do 1827, nakšibendijski pir, tj. prvak koji se smatra mudžeddidom odnosno obnoviteljem 13. islamskog stoljeća. Red halidija, novog nakšibendijskog ogranka, osnovan je pod njegovim rukovođenjem, a najveći uspjeh polučio je krajem 19. stoljeća) i Šah Valijjullah (Šah Valijjullah, muhaddis iz Delhija, živio od 1702. do1762, veliki učenjak 12. islamskog stoljeća. Neki ga nazivaju Khatam al-Muhadditheen, što znači posljednji učenjak iz hadisa) tvrde da je ljubav krajnja stanica duhovnog putovanja.

Bog je stvorio kosmos kao izraz Svoje ljubavi prema svemu, posebno prema ljudskom rodu, a islam je Njegova rukotvorina satkana od ove ljubavi. Prema Bediuzzemanovim riječima: ljubav je suština stvaranja svega stvorenog. I kao što majku njezina ljubav i milost tjeraju da dozvoli hirurgu da operira njezino bolesno dijete da bi mu se spasio život, tako i džihad dopušta rat, ukoliko je neophodan, da bi se zaštitila osnovna ljudska prava, kao što su pravo na život i pravo na vjersku slobodu. Džihad, dakle, ne označava samo rat.

Jedne prilike prijatelj mi je rekao: “Ne praveći izuzetke i razlike u vjeri vi se sa svakim susrećete i tako eliminirate tenziju mogućih oponenata prema muslimanima. Islamski princip je da se vole pojave i ljudi koji moraju biti voljeni u ime Boga, a da se ne vole pojave ili ljudi koji se ne smiju voljeti u ime Boga.” Zaista, taj se princip često pogrešno shvata, jer se u islamu sve što je stvoreno voli u skladu s načelom ljubavi u ime Boga.


Šta trebamo mrziti?

“Mržnja u ime Boga” odnosi se samo na osje1. Kakva je nesreća da neki krugovi islam, koji se temelji na gornjim principima, izjednačavaju s terorizmom! Ovo je velika povijesna greška; da se jedan vjerski sistem koji se temelji na sigurnosti i povjerenju obavije velom terorizma! To samo pokazuje da je duh islama za mnoge i pojedince i krugove ostao potpuno nepoznat.
2. Razlozi ili uzroci tih terorističkih činova moraju se tražiti u njima samima, u pogrešnom tumačenju vjere, te u nekim drugim faktorima i motivima. Islam ne podržava teror, pa kako, onda, musliman koji istinski razumije islam može biti terorist?
3. Ukoliko širimo poruku ljubavi, dijaloga i tolerancije pred onima koji su žedni ove poruke, onda će se svi oni zaputiti u okrilje ljubavi, mira i tolerancije koje mi predstavljamo.
ćanja, misli i svojstva. Prema tome, mi moramo mrziti pojave kao što su nemoral, nevjerovanje i mnogoboštvo, ali ne i ljude koji su u njih uključeni. Bog je ljude stvorio kao plemenita bića, i svako do određene mjere ima učešća u toj plemenitosti. Jedne prilike kad je prolazila posmrtna povorka, Poslanik je ustao u znak poštovanja prema umrlom jevreju. I kad mu je neko od ashaba rekao da je riječ o umrlom jevreju, on je rekao: “Ali i on je čovjek!”, čime je pokazao kakvu vrijednost islam pridaje ljudskom biću.

Ovaj slučaj pokazuje da je naš Poslanik veoma cijenio svako ljudsko biće. I kad se ovo ima na umu, učešće nekih samoproglašenih muslimanskih pojedinaca ili institucija u terorističkim akcijama ne može se pravdati islamom. Razlozi ili uzroci takvih terorističkih aktova moraju se tražiti u njima samima, u pogrešnom tumačenju vjere, ili u nekim drugim faktorima i motivima. Islam ne podržava teror, pa kako, onda, musliman, koji istinski razumije islam, može biti terorist?

Ukoliko mi tumačimo islam na način na koji su ga shvatali i tumačili heroji ljubavi kakvi su bili Nijazi Misri (Nijaz-i Misri živio od 1618. do 1694, sufijski pjesnik i pripadnik halvetijskog tarikata), Junus Emre i Rumi, te, ukoliko širimo poruku ljubavi, dijaloga i tolerancije pred onima koji su žedni ove poruke, onda će se svi zaputiti u okrilje ljubavi, mira i tolerancije koje mi predstavljamo.

Definicija tolerancije u islamu je takva da je Poslanik zabranio da se oni koji ne vjeruju čak i verbalno napadaju. Naprimjer, Ebu Džehl je umro a da nije primio islam usprkos Poslanikovim naporima u tome. Njegovo nevjerovanje i neprijateljstvo prema Poslaniku bilo je toliko da je on zaslužio naziv “otac neznanja i oholosti”. Njegovo neumorno protivljenje islamu bilo je trn u oku muslimanima.

Usprkos takvom neprijateljstvu, kad je na jednom skupu ashaba bio prisutan i Ikrime, Ebu Džehlov sin, ashabima koje je Ebu Džehl vrijeđao Poslanik je savjetovao: “Ne vrijeđajte druge kritizirajući njihove očeve!” Drugom prilikom je rekao: “Psovati svoju majku i oca je veliki grijeh!” Ashabi upitaše: “O, Božiji Poslaniče, kako čovjek može sebi opsovati majku ili oca?” Na to je Prvak vjerovjesnika odgovorio: “Kad neko drugom čovjeku opsuje oca, a ovaj mu uzvrati istom psovkom, ili kad neko drugom čovjeku opsuje majku, a ovaj mu uzvrati istom psovkom, i jedan i drugi su opsovali svoje roditelje!”

I dok je Poslanik milosti bio neuobičajeno osjetljiv kad je riječ o poštivanju drugih ljudi, neki muslimani nedolično ponašanje danas “pravdaju” vjerom, pa time pokazuju da nisu razumjeli islam, vjeru u kojoj nema mjesta zlobi i mržnji.


Ne smijemo se svetiti

Kur’an se snažno zalaže za opraštanje i toleranciju. U jednom ajetu se o pobožnim ljudima kaže:

“(…) koji gutaju svoju srdžbu i ljudima opraštaju – a Allah voli one koji dobra djela čine.” (Ali Imran, 3:134).

Drugim riječima, muslimani se ne smiju svetiti kad su verbalno zlostavljani ili napadnuti. Ukoliko je moguće, kao što kaže Junus Emre, oni se trebaju ponašati kao da nemaju ruku ili jezika kojim bi odgovorili, niti srca koje bi ih zamrzilo. Oni moraju progutati svoju srdžbu i zatvoriti oči pred mahanama drugih. Riječi ovog ajeta su pune smisla. Riječ “kazm”, koja se prevodi kao gutanje, doslovno znači gutanje nečega što je poput trna koji se, ustvari, ne može progutati. Na taj način je izraženo čovjekovo gutanje bijesa, iako je to veoma teško. Drugi ajet u kojem su opisane osobine vjernika kaže:

“(…) i oni koji ne svjedoče lažno, i koji, prolazeći pored onog što ih se ne tiče, prolaze dostojanstveno.” (Al-Furkan, 25:72)

Kad pogledamo uzvišeni život Božijeg Poslanika, neka su mir i blagoslovi s njim, vidimo da je on bio čovjek koji uvijek prakticirao propise Kur’ana. Naprimjer, jedan ashab kajao se za grijeh koji je počinio i sam je priznavao: “Ja sam počinio prostituciju, kriv sam! Ma kakva bila kazna koju sam zaslužio, daj mi je i očisti me!” Prvak vjerovjesnika mu je na to rekao: “Idi i pokaj se, Bog prašta sve grijehe!” Sve ovo se na isti način ponovilo triput. Druge prilike, jedan ashab mu se požalio da je neko pokrao njegove stvari, ali kad mu je rečeno kakva kazna čeka kradljivca, ovaj ashab je rekao: “Ja mijenjam svoje mišljenje, zaustavljam ovaj slučaj i opraštam tome čovjeku!” Poslanik je upitao: “A zašto si svoj predmet iznio na sud? Zašto mu nisi odmah oprostio?”

Kad ove slučajeve analiziramo, sasvim je jasno da metod onih koji djeluju s mržnjom i zlobom, koji na svakog gledaju s ljutnjom, koji druge blate kao nevjernike i tome slično, nije islamski, jer je islam vjera ljubavi i tolerancije. Musliman je čovjek koji voli i koji je milostiv, koji je daleko od svake vrste terorističkih aktivnosti i koji u sebi nema zlobe ni mržnje ni prema kome i ni prema čemu.

Na vrh