Fontana>>

Islam, vjera univerzalne milosti

Život je najveći i najočitiji dar Uzvišenog Boga, a istinski i vječni život jeste onaj budući na ahiretu. Da bismo na ahiretu zaslužili sretan život, Bog nam je, Svojom milošću, poslao vjerovjesnike i objavio knjige

14. Jan 2014. | 08:43 | M. Fethullah Gülen
16370

Spominjući Svoj dar čovječanstvu Allah, dž.š., na početku jedne sure kaže:

“Svemu dobročinitelj. On podučava Kur’anu, stvara čovjeka, govoru ga uči” (Ar-Rahman, 55:1-4).

Svi aspekti ovozemaljskog života test su za vječni život i svako ljudsko biće trudi se postići ovaj cilj. Redoslijed je očigledan u svakom naporu, a samilost stanuje u svakom postignuću. Neki “prirodni” događaji i društvene krize mogu u prvi mah izgledati neprijatni, ali mi se ne obaziremo na njih jer su oni nespojivi s milošću. Oni su poput tamnih oblaka, munje i groma koji, iako izgledaju strašni, ipak nose lijepe vijesti o kiši. Na ovaj način cijeli kosmos slavi Svemilosnog.


Milost – magični ključ za srca

Poslanik Muhammed, neka su mir i blagoslovi s njim, poput šadrvana je čiste vode u srcu pustinje, izvor svjetlosti u sveopćoj tami. Oni koji priđu ovom šadrvanu mogu uzeti vode koliko hoće da bi utolili svoju žeđ, da bi se očistili od grijeha, da bi se prosvijetlili svjetlošću vjerovanja.

Milost je poput magičnog ključa u Poslanikovim rukama kojim on otključava srca koja su bila očeličila i zahrđala i koja niko drugi ne može otvoriti. On može i više: zapaliti buktinju vjerovanja u njima.

Milost Božijeg Poslanika obuhvata sve ljude i sva stvorenja. On je želio da svako bude upućen i to je bila njegova najveća briga. A Uzvišeni mu kaže: “Pa zar ćeš ti za njima svisnuti ako oni u govor ovaj neće da povjeruju?” (El-Kehf, 18:6).

Međutim, kako da postupimo s onima koji su uporni u pritisku i progonima, s onima koji njemu i njegovim sljedbenicima nisu dozvoljavali da obožavaju Jednog Jedinog Boga, koji su podigli vojske protiv njega s namjerom da ga unište? On se morao boriti protiv takvih ljudi iako njegova univerzalna milost obuhvata svako biće. Zato je kad je bio ranjen u Bici na Uhudu Poslanik digao svoje dlanove i molio:

“Bože, oprosti mome narodu, jer oni ne znaju!”

Mekelije, njegov narod, priredili su mu toliko patnje i mučenja da se na kraju morao iseliti u Medinu. Čak i nakon toga, u narednih pet godina nije mogao živjeti u miru od njih. Međutim, kad je u 21. godini poslanstva bez krvoprolića osvojio Meku, upitao je mekanske nevjernike: “Šta mislite, kako ću postupiti prema vama?” Oni su jednoglasno rekli: “Ti si plemenit, sin plemenitog!” On je potom kazao: “Slobodni ste, niko vas danas neće koriti! Neka vam Bog oprosti, On je Najmilostiviji!” Sultan Mehmed II je 825 godina kasnije izrekao ove riječi poraženim Bizantijcima, nakon što je osvojio Konstantinopolj. To je univerzalna samilost u islamu. Poslanik je pokazao najviši stepen samilosti prema vjernicima:

“Došao vam je Poslanik, jedan od vas, teško mu je što ćete na muke udariti, jedva čeka da Pravim putem krenete, a prema vjernicima je blag i milostiv.” (At-Tawbah, 9:128);

“Ne pružaj poglede svoje na ono što Mi dajemo na uživanje nekima od njih i ne budi tužan zbog njih, a prema vjernicima blag budi.” (Al-Hidžr, 15:88);

“Vjerovjesnik treba da bude preči vjernicima nego oni sami sebi (…)” (Al-Ahzab, 33:6).

Kad je jedan od ashaba umro, na njegovoj dženazi Poslanik je upitao ima li neko da mu je umrli ostao dužan. Saznavši da ima, on je proučio gornji ajet i pozvao one kojima je ostao dužan da dođu njemu da im on isplati dug.


Milostiv prema svima

Njegova milost obuhvatala je čak i licemjere i nevjernike. Znao je ko su licemjeri, ali ih nikad nije identificirao da ih ne bi lišio njihovog prava da budu ravnopravni građani, koje su stekli vanjskim izražavanjem svoga vjerovanja i vjerske prakse. Sve dok su živjeli među muslimanima, njihovo poricanje se moglo ograničiti, ili su mogli promijeniti mišljenje i na taj način umanjiti strah od smrti i bol koji im je dolazio od tvrdnje o nepostojanju života poslije smrti.

Bog više ne uništava nevjernike kolektivno iako je iskorijenio mnoge nevjerničke narode u prošlosti:

“Allah ih nije kaznio, jer si ti među njima bio, i Allah ih neće kazniti sve dok neki od njih mole da im se oprosti.” (Al-Anfal, 8:33).

Ovaj ajet se odnosi na nevjernike, svejedno o kojem vremenu i mjestu je riječ. Bog neće uništiti cijeli jedan narod sve dok u njemu ima onih koji slijede Poslanika. Štaviše, On drži otvorenim vrata oprosta sve do Sudnjeg dana. Svako može ući u islam ili od Boga zamoliti oprost bez obzira na to koliko misli da je griješan. Zbog toga je neprijateljstvo muslimana prema nevjernicima jedna vrsta sažaljenja. Kad je Omer ugledao starca od osamdeset godina, sjeo je i zaplakao. Kada su ga upitali zašto plače, on je odgovorio: “Bog mu je dao toliko dug vijek, a on nije uspio pronaći Pravi put.” Omer je bio učenik Božijeg Poslanika, koji je rekao:

“Ja nisam poslan da proklinjem ljude, nego sam poslan iz milosti. Ja sam Muhammed i Ahmed (onaj koji je slavan) i Muqaffi (posljednji poslanik); ja sam Hašir (posljednji poslanik u čijem prisustvu će se ljudi sakupiti), Poslanik pokajanja (poslanik radi kojeg su vrata pokajanja zauvijek otvorena) i Poslanik milosti.”
Melek Džebrail se također okoristio milošću Kur’ana. Kad ga je jedne prilike Poslanik upitao dobija li on išta od milosti sadržane u Kur’anu, on je odgovorio potvrdno i objasnio:

“Dosad nisam bio 1. Svi aspekti ovozemaljskog života test su za vječni život i svako ljudsko biće trudi se postići ovaj cilj. Redoslijed je očigledan u svakom naporu, a samilost stanuje u svakom postignuću. Neki “prirodni” događaji ili društvene krize mogu u prvi mah izgledati neprijatni, ali mi se ne obaziremo na njih jer su oni nespojivi s milošću.
2. Njegova milost obuhvatala je čak i licemjere i nevjernike. On je znao ko su licemjeri, ali ih nikad nije identificirao da ih ne bi lišio njihovog prava da budu ravnopravni građani, koje su stekli vanjskim izražavanjem svoga vjerovanja i vjerske prakse.
3. Poslanik je bio iskren i odmjeren u svojoj ljubavi i samilosti. On je bio Poslanik poslan od Boga, Stvoritelja i Uzdržavatelja svih stvorenja, da bi uputio i učinio sretnim sva svjesna bića, ljude i džine, i da bi uspostavio harmoniju postojanja. Takav, on nije živio za sebe, nego za druge. On je milost svih naroda i svjetova, on je manifestacija Samilosti.
siguran glede svog kraja, ali kad je objavljen ajet: ‘(…) kome se drugi potčinjavaju, tamo pouzdanog!’, (At-Takwir, 81:21) osjetio sam sigurnost.”

Bog ne kažnjava za suze

Božiji Poslanik posebno je bio milostiv prema djeci. Kad god bi ugledao dijete kako plače, sjeo bi uz njeg i raspitivao se šta mu je. Osjećao je bol majke za svojim djetetom više nego ta majka. Jedne prilike je rekao: “Bio sam na namazu i želio da ga duže klanjam, ali kad sam čuo dijete kako plače, skratio sam namaz koliko god sam mogao zbog majčine brige.”

Uzimao je djecu za ramena i grlio ih. Jednom kad je zagrlio i poljubio unuka Hasana, Akra ibn Habis mu je rekao: “Ja imam desetero djece i nikad nijedno nisam poljubio.” Božiji Poslanik je na to odgovorio: “Čovjeku koji nema sažaljenja prema drugima neće biti ukazano sažaljenje.” Prema drugoj verziji, još je rekao: “Šta ti ja mogu kad je Bog udaljio samilost od tebe?”

Također je rekao: “Budi milostiv prema onima na Zemlji, pa će i oni koji su na nebu biti milostivi prema tebi.” Jedne prilike je Sa’d ibn ‘Ubadah bio bolestan, pa ga je Božiji Poslanik posjetio u njegovoj kući. Vidjevši da je njegov vjerni ashab u žalosnom stanju, počeo je plakati i govoriti: “Bog ne kažnjava za suze ili žalost, nego za ovo, i pokazao na svoj jezik.” Kad je umro Uthman ibn Mad‘un, mnogo je plakao. Tokom njegove dženaze, jedna žena je rekla: “Uthman je odletio u Dženet poput ptice.” Iako u stanju žalosti, Poslanik nije izgubio ravnotežu, pa je ispravio ovu ženu riječima: “Kako ti to znaš? Ja sam Božiji Poslanik pa to ne znam.”

Jedan čovjek iz plemena Banu Muqarrin istukao je svoju robinju, o čemu je ona obavijestila Božijeg Poslanika, a on je ovom čovjeku poslao sljedeću poruku: “Istukao si je bez opravdanog razloga, pa je sad oslobodi!” Za ovog čovjeka je bilo bolje da ovu ženu učini slobodnom nego da zbog svog lošeg djela bude kažnjen na ahiretu. Božiji Poslanik je uvijek štitio i pomagao udovice, sirotane, siromahe i nemoćne, čak i prije poslanstva. Kad se, nakon što je primio prvu objavu, uzbuđen vratio iz pećine Hira, njegova žena Hatidža mu je rekla: “Ja se nadam da ćeš ti biti Poslanik ovog naroda zato što ti uvijek govoriš istinu, ispunjavaš svoje obećanje, održavaš rodbinske veze, pomažeš siromašnog i nemoćnog i lijepo dočekuješ musafira.”

Njegova samilost je obuhvatala čak i životinje. Mi smo od njega čuli: “Bog je uputio prostitutku i uveo je u Dženet zato što je dala vode nemoćnom psu koji je umirao od žeđi u bunaru! A druga žena je kažnjena Džehenemom zato što je dopustila da jedna mačka ugine od gladi!”

Jedne prilike, dok su se vraćali s vojne, nekoliko ashaba iznijelo je mlade ptičice iz njihovog gnijezda da bi se igrali s njima. Njihova majka se ubrzo vratila i nije mogla pronaći svoje mlade, počela je letjeti okolo i dozivati ih. Kad je to saznao, Poslanik se naljutio i naredio da se ptičice vrate u gnijezdo.

Kad su jedne prilike bili na Mini, neki ashabi su napali zmiju u namjeri da je ubiju. Međutim, ona im je uspjela pobjeći. Posmatrajući taj događaj iz daljine Poslanik je rekao: “Ona se spasila vašeg zla kao što ste se vi spašavali od njezinog zla.” Ibn Abbas prenosi da je Poslanik, dok je gledao kako jedan čovjek oštri svoj nož pred očima ovce koju je namjeravao zaklati, upitao tog čovjeka: “Zar je želiš ubiti više od jedanput?”

Njegova ljubav i samilost prema stvorenjima razlikuje se od onih koje danas proklamiraju samoproglašeni humanisti. Poslanik je bio iskren i odmjeren u svojoj ljubavi i samilosti. On je bio poslanik poslan od Boga, Stvoritelja i Uzdržavatelja svih stvorenja, da bi uputio i učinio sretnim sva svjesna bića, ljude i džine, i da bi uspostavio harmoniju postojanja. Takav, on nije živio za sebe, nego za druge. On je milost svih naroda i svjetova, on je manifestacija Samilosti.

On je iskorijenio sve razlike po rasi i boji kože. Jedne prilike je Ebu Zerr uvrijedio Bilala rekavši mu: “Ti, sine crne žene!” Bilal je u suzama došao Poslaniku i ispričao mu šta se desilo. Poslanik je ukorio Ebu Zerra riječima: “Zar ti još nosiš džahilijetsko obilježje?” Ebu Zerr se snažno pokajao, legao je na zemlju i rekao: “Neću podići svoju glavu sve dok Bilal svojom nogom ne stane na nju!” Bilal mu je oprostio i oni su se pomirili. Takva je bila veza pripadnosti i čovječnosti koju je islam stvorio među ovim, nekad jednostavnim ljudima.

Na vrh