Jelena Milić: Srbija se okrenula Rusiji priželjkujući Krim na Kosovu i u RS-u

Jelena Milić direktorica je Centra za evroatlantske studije (CEAS) iz Beograda, koji prati i analizira liberalne trendove u zapadnim demokratijama i zalaže se za punopravno i aktivno članstvo Srbije u Evropskoj uniji i NATO-u od njegovog osnivanja 2007. godine

16. Mar 2014. | 18:35 | Nijaz Hlivnjak
20029

Značajna društvenopolitička kretanja u državama iz našeg susjedstva, prije svega u Srbiji i Hrvatskoj, ne možemo posmatrati kao nešto što nas se ne tiče. Naprotiv, svaki tektonski pokret preko Drine i Save se, u dobrom ili lošem svjetlu, prenosi na stanje u Bosni i Hercegovini. Izbori u Srbiji donose novu političku sliku te zemlje, a nas ponovno zanima kako će se zvanični Beograd ponašati prema Bosni i Hercegovini u narednom mandatu. Odgovore smo potražili od Jelene Milić, utjecajne nezavisne analitičarke političkog ešalona Srbije.


Srbija je evo dočekala još jedne izbore. Po čemu su oni doista novi u odnosu na period iza nas?

Po tome što apsolutno nema opozicije. Demokratska stranka se tek nakon neuspješnih poslovnih dilova s Vučićem okrenula protiv njega. Od petog oktobra naovamo ovi su izbori novina i, po opasnoj putinovskoj retorici, prije svega Dačića i Vučića, protiv “ekstremista koji prizivaju ukrajinski scenarij.” Pritom ne kažu koja je uloga ruskog faktora, ni u Ukrajini ni u Srbiji. Novina su i po tome što zajednica nevladinog sektora nikad nije bila tiša i bezidejnija. Mediji, osim lista “Danas” i ponekad “Blica”, kako da kažem, nisu mediji. To su Vučićevi instrumenti u obračunu s ekonomskim i političkim konkuretima, najstrašnije metode “a la Putin-najava” hapšenja i lažnih procesa ako se nastavi s kritikama protiv njega. Od 5. oktobra naovamo kritika nečeg nikad nije odmah izjednačavana s antidržavnim djelovanjem ili savezništvom s tajkunima kao što je sad. Ivica Dačić je izjavio da se demokrate kaju što ih 5. oktobra nisu pobile. To je strašna i potpuno neutemeljena izjava, ali i veoma ozbiljna jer negira najveću tekovinu 5. oktobra – nenasilje kao metod promjene autoritarnog režima – koju Srbija još plaća. Niko od lidera DOS-a (koalicija 18 političkih stranaka koje su bile opozicija režimu Slobodana Miloševića) niti onih sa Zapada koji su pomagali prevrat, nije htio nikog “pobiti”! Dačić je toliko kompromitiran da mu samo opstanak u novoj Vučićevoj vladi čuva glavu od hapšenja, pa je očajan i spreman izjaviti nešto ovako opasno. Prvi put imamo i stranku DSS koja se otvoreno zalaže za jaču institucionalnu saradnju s Rusijom, a ostale bolno šute o spoljnopolitičkom kursu zemlje. Čak se i Čedomir Jovanović izlupetao oko Ukrajine.


Aleksandar Vučić, osim što je formalno obnašao javnu funkciju po hijerarhiji nižu od mnogih njegovih kolega političara, izrastao je u prvog čovjeka političkog ešalona u državi. Kako komentirate taj njegov uspon i je li on doista realan? Ima li Srbija alternativu za Aleksandra Vučića?

Nažalost, realan je. Da se ne lažemo, i on je mjera Srbije kao što je bio i Milošević. U Srbiji se pomoću Zapada od 5. oktobra naovamo pravi jedan korak ka izgradnji institucija, a tri koraka u njihovom razaranju, zato što i Zapad u svojoj stalnoj krizi traži pojedince koji mogu “završiti stvari po kratkom postupku”, umjesto da pomognu izgradnju društva koje podjelom vlasti i nezavisnim institucijama može donositi odluke koje bi Srbiju suštinski pomjerale naprijed u globalizaciju, a u skladu s EU i NATO-standardima, a prije svega s regionom. Nažalost, ni vlast, ni opozicija, ni Zapad nikad nisu spomenuli reformu razvaljenog i kompromitiranog sistema sigurnosti kojim Vučić zapravo vlada, jer ga je stavio pod partijsku kontrolu. A dijelove koje nije, javno najavljuje da hoće. To radi pomoću predsjednika Nikolića koji vodi kampanju protiv Dačića urušavajući koncept i značaj samog postojanja jednog cijelog ministarstva – Ministarstva unutrašnjih poslova. Oni, SNS, nikad nisu ponudili reformske mjere za to ministarstvo, niti za stavljanje sistema sigurnosti pod demokratski nadzor. Tu su samo prijetnje tajkunima i potencijalnim tajkunima te onima koji kritiziraju nihove netransparentne mjere i sumnjive ugovore.

Isti sistem kao kod Putina. Vučić priča o takozvanoj borbi protiv korupcije i kriminala, a mi se pitamo gdje je ta korupcija i s kojim kriminalom se Vučić navodno obračunao? Tu je samo jedan sudski proces koji je izgleda čak i pravno loše utemeljen, uz tabloidne najave obračuna s akterima takozvane 24 privatizacije, osim ako ne stanu na njegovu stranu. Nažalost, u Srbiji nema šire podrške ozbiljnoj borbi protiv korupcije – većina bi samo da odu oni koji su se o metode već okoristili, a da sad oni malo dođu i po istim principima brzo zarade. To Vučiću pogoduje. Kao što mu pogoduje što je Zapad htio zatvoriti priču o Kosovu kad je njima duhnulo, pa im Vučić preskupo naplaćuje Briselski sporazum, po cijenu gušenja demokratskih procesa u Srbiji. I Zapad je kriv za ovakvo stanje. I Tadić. Zato što je mnoge trendove Vučićevog vladanja on već etablirao, od Mikija Rakića nadalje. I ne treba nam alternativa u formi novog pojedinca, antidota Vučiću. Ne. Nama treba sistem koji neće dozvoliti da se napravi novi Vučić. Evropske integracije mogu pomoći u tome, ali ne mogu to napraviti. Za to nam treba mnogo, mnogo više uz konačnu odluku o tome hoćemo li na politički Istok ili na Zapad.


Prema određenim podacima, Srbija je u posljednje vrijeme zabilježila značajan priliv stranih investicija u odnosu na zemlje iz susjedstva. Koliko ima politikanstva u tim “investicijama”, a koliko stvarnih investicija?

To su netačni podaci. Treba pogledati šta ljudi iz tima Saše Radulovića kažu o tome, šta kažu Dana Popović, Miša Brkić i Mijat Lakićević, serija sjajnih tekstova i analiza koju, nažalost, malo ko u Srbiji hoće da čuje. Na sceni je kolektivna samoobmana, počinje mi ličiti na one kultove u Americi sedamdesetih godina koji vuku u samodestrukciju. Kaže Vučić danas u novinama: “Ukrajinski scenario priželjkuju oni koji su protiv srpskog ekonomskog rasta.” Kojeg rasta, pitam gospodina Vučića? Mi smo pred bankrotom, pa otud klanje ionako mršavog vola za kilo mesa, za šaku obećanja bez realizacija iz Emirata, Azerbejdžana ili Rusije. Za sve to dajemo posljednje resurse budzašto. Probajte u srpskim “režimskim” medijima pronaći jedan tekst o stvarnom stanju ruske ekonomije. Ništa od toga nećete naći. Ili o obimu, o prirodi i o mogućnostima ekonomske saradnje Srbije i Rusije, o ekonomskoj isplativosti Južnog toka, recimo. Zašto ta trasa zapravo ide kroz Srbiju a ne kroz Rumuniju?


Kako ocjenjujete predizbornu kampanju u Srbiji i čime će ona rezultirati?

Opasna, ali korisna, jer ogoljuje pravo lice Vučića i Daćića koji sve nas koji smo protiv njih zovu ekstremistima i tvrde da smo ih htjeli pobiti. Ogoljuje i klijentelizam Čedomira Jovanovića, koji se srozao na Zukorlićeve mizogine kandidate na svojoj listi za nekoliko hiljada glasova više i odsustvo kritike sve opasnijeg Vučiča. Tu je i potpuno odsustvo realnosti Borisa Tadića, što, nažalost, ne znači da neće dobiti glasove. Ogoljuje i površnost Demokratske stranke koja građanskoj Srbiji kao ikonu nudi Aidu Ćorović, ženu koja se javno hvalila da ju je diktator Aliyev zvao na Eurosong. Ogoljuje i strah Saše Radulovića da iskorači u prazan prostor koji su za sobom ostavili Jovanović i Tadić, da otvoreno kaže ovo su izbori na kojima se bira hoće li Srbija ići ka političkom Zapadu, ili ka političkom Istoku. Set ekonomskih mjera i kritika Vučića ne mogu biti sveobuhvatan partijski program. Uredu je što je kasno krenuo u kampanju, ali stvari mu se same namještaju. EU će uvesti sankcije Rusiji, a u Srbiji o tome niko nema stav i niko od novinara učesnike kampanje to ne pita. Rezultati izbora će vjerovatno kao posljedicu imati odustajanje od EU-integacija i okretanje Rusiji, čega se plašim.


Često se kaže da je Srbija garant stabilnosti na Balkanu. Kakvu stabilnost Balkana doista možemo očekivati ako vidimo da su u srbijanskom društvu i dalje prisutne radikalne ideje čije plodove i dvadeset godina nakon rU Srbiji se pretvaramo da nismo zemlja kandidatkinja za članstvo u EU. Tokom posljednjih nekoliko dana situacija oko Krima postala je jasna. Naslovne strane “novina” pod Vučićevom uređivačkom palicom slavile su Putina i njegov uspjeh i demonstriranu snagu na Krimu. Zašto? Zato što je Vučić odavno digao ruke od cijelog Kosova ili Bosne i Hercgovine. Spominjanje Kosova kao presedana za Krim je neutemeljena priča, jer na Krimu nema masovnih zločina ukrajinskih vlasti. Ipak, Vučić će Krim iskoristiti za presedan da pokuša otcijepiti sjever Kosova i Republike Srpskeata kopamo po našim zemljama?

Šta kopate? Što se Srbije tiče ne kopate ništa. U Srbiji je priču o Tomašici sistemski ugušio Vučič, koji se divi Kusturici koji gradi spomenike, arhitektonsko historijske horore negiranja zločina u Istočnoj Bosni, a Petar Luković je glavni Vučićev promoter. I Milošević je bio garant stabilnosti poslije Dejtonskog sporazuma pa se to završilo masovnim pokoljem i protjerivanjem civila albanske nacionalnosti s Kosova. Kako Srbija s potpuno nereformiranim sektorom sigurnosti može biti faktor stabilnosti?! Opet, i to je mantra Zapada. S načelnikom generalštaba Vojske Srbije Ljubišom Dikovićem, čija je biografija puna zločina počinjenih pod njegovom komandom na Kosovu!? Da sam ja neko na Zapadu, pitala bih se je li Srbija pouzdan partner i za učešće dva njena vojnika u međunarodnim misijama. Pa sve do prošlogodišnjeg potpisivanja prilično netransparentnog ugovora o jačoj sigurnosnoj saradnji s Rusijom, jer su nas upozorili da nam je vojno-sigurnosna saradnja od 5. oktobra naovamo na “sramno niskom nivou”. Mi ovdje nemamo baš Sevastopolj, ali imamo takozvano rusko-srpski humanitarni centar u Nišu, de facto rusku vojnu bazu, a ipak će Zapad i ovdje biti iznenađen kao u Ukrajini bojim se. Pitanje nastavka tranzicione pravde istovremeno se gura pod tepih. Zapad ovdje nikoga, čak ni povremeno, ne podsjeti da se odredi više dokaza o genocidu u cijeloj Istočnoj Bosni. A mehanizmi tranzicione pravde, uz sve objektivne i poneki subjektivan propust, bili su jedini reformatori sistema sigurnosti u Srbiji.


Posljednji pokazatelj da ti radikali još dišu jeste njihovo pojavljivanje na Krimu pod zastavama separativnih proruskih snaga. Vi već godinama radite na projektima stabilnosti, pritom usko sarađujući s EU i NATO-organima. Je li se Srbija već svrstala na stranu Rusije u ovom globalnom nadmetanju sa Zapadom?

Ma tih nekoliko likova sa šubarama na Krimu nisu problem. Problem su radikali na vlasti. Do prije neki dan su bili neutralni u vezi sa sukobom u Ukrajini govoreći da je orijentacija Srbije da ne zauzima stranu ni u jednom sukobu u svijetu, da je Srbija mala i da tako jedino spašava sebe. Čak i kopenhagenski kriteriji za članstvo u EU kažu da zemlja kandidatkinja mora štititi interese EU. A čak se i EU usudila reći o čemu se zaista u Ukrajini radi pa će stoga uvesti sankcije Rusiji. A u Srbiji se pretvaramo da nismo zemlja kandidatkinja za članstvo u EU. Tokom posljednjih nekoliko dana situacija oko Krima postala je jasna. Naslovne strane “novina” pod Vučićevom uređivačkom palicom slavile su Putina i njegov uspjeh i demonstriranu snagu na Krimu. Zašto? Zato što je Vučić odavno digao ruke od cijelog Kosova ili Bosne i Hercgovine. Spominjanje Kosova kao presedana za Krim je neutemeljena priča, jer na Krimu nema masovnih zločina ukrajinskih vlasti. Ipak, Vučić će Krim iskoristiti za presedan da pokuša otcijepiti sjever Kosova i Republike Srpske.


Srbija je jedna od tri potpisnice Dejtonskog mirovnog sporazuma po kojem ni do danas BiH nije ostvarila barem djelomičnu funkcionalnost, što zvaničnici u Beogradu ipak ne vide kao razlog da se počne s novim dogovorom. Smatrate li da je vrijeme za preustroj Bosne i Hercegovine i koji bi to proces i novi sistem bili adekvatni a da se ne naruši stabilnost države?

Odavno smatram da je vrijeme za reorganizaciju Bosne i Hercegovine. No, građani Bosne i Hercegovine morali bi se i sami malo preustrojiti ka globalnim tokovima, prema konkurentnosti, potrebama tržišta rada. Još je tu mnogo antiglobalističkog ljevičarenja uprazno, a što su pokazali i nedavni protesti i ovi sad forumi. U međuvremenu, upravljanje izvana “je uzelo naše fabrike”. Preduzeća iz BiH bila su nerealna i neodrživa i u Titovoj ekonomiji, prvenstveno zbog činjenice da se ni tad građani SFRJ mahom nisu htjeli suočiti s trendovima u regionu i svijetu, bilo da su politički ili ekonomski. To se sad mora mijenjati, naravno, paralelno s reformom sistema državne uprave. Bojim se da slučajevi kakav je “Sejdić i Finci” ne daju odgovore na sve to iako se na to gleda kao na rješenje svega, pa i prije nego što su Hrvati tu priču dodatno zloupotrijebili za artikuliranje svojih političkih zahtjeva.


Kako komentirate nedavno društveno buđenje u BiH?

Nije to bilo društveno buđenje, već prilično neorganizirana reakcija na aktuelnu tešku ekonomsku situaciju i bez jasnog odgovora šta je rješenje za tu situaciju. Ni Dayton nije kriv za sve. Onda se, nažalost, desilo ono što vidimo u Ukrajini, Brazilu i Venecueli – zapaljene automobilske gume, medijski efektno ali korisno samo ako je zaista odbrana od snajpera na Euromajdanu; inače vrlo kontraproduktivno, pogotovo za teško traumatizirane gradove, kakvo je, neupitno, Sarajevo. Vjerujem da su scene nasilja odagnale mnoge koji bi se pridružili. Podržavala sam i JMBG-proteste, ali ulica nije rješenje. Mora se raditi putem institucija i stranaka. Ne sviđa vam se niko od sadašnjih, svi su korumpirani i kompromitirani!? Uredu, napravite nove stranke i uključite se. Olako mi uzimamo zdravo za gotovo činjenicu da ipak imamo neke korijene demokratskih procedura i da se vlast smjenjuje bez krvi. Podjela narod/raja na jednoj strani, vlast na drugoj u zemljama s tako mnogo državne administracije u kojoj je ona glavni poslodavac, ne pije vodu. I neko to mora reći.


Kako vidite našu regiju u narednih deset godina? Mogu li politički sukobi dovesti do prekrajanja granica?

Mislim da se granice ponovno mogu mijenjati, uz ulogu Rusije i strah Zapada da joj se suprotstavi. Sve već imamo u Ukrajini, osim NATO-trupa koje još, srećom, imamo u regionu. Ali opet, UN-trupe su bile u Srebrenici. Srbija će Krim i namjerno rusko izvrtanje principa na pravo naroda na samoopredjeljenje iskoristiti da potpiruje takve težnje u RS-u i na Sjeveru Kosova da bi na kraju uradili isto što su uradili pučisti na Krimu. I ne mora ona uraditi ništa vojno, ali dovoljno je da incidente pokrenu “samoorganizirani” iz “golorukog naroda”, a sve smo to već vidjeli 1990-ih ovdje. Na Krimu neki Romani, kod nas se “to” zvalo Arkan. I ne mora Rusija pripojiti Krim, kao što ne mora ni Srbija ove dvije oblasti, dovoljno je da ih priznaju. Isto važi za zapad Makedonije. Tlo je pogodno, i sve nas drma ekonomska kriza i velika nezaposlenost i korupcija kao i u Ukrajini, a mi smo od toga u posljednjih nekoliko godina utočište tražili u identitetskim politikama, a ne u liječenju sistema, izgradnji institucija i uključivanju u globalne tokove.


Biografija

Jelena Milić direktorica je Centra za evroatlantske studije (CEAS) iz Beograda, koji prati i analizira liberalne trendove u zapadnim demokratijama i zalaže se za punopravno i aktivno članstvo Srbije u Evropskoj uniji i NATO-u od njegovog osnivanja 2007. godine. Prije toga je radila kao pomoćnica Gorana Svilanovića u Paktu za stabilnost jugoistočne Evrope te kao istraživač i analitičar u beogradskoj kancelariji Međunarodne krizne grupe. Članica je Foruma za međunarodne odnose Evropskog pokreta u Srbiji od 2001. godine. Više od deset godina piše u rubrici Lični stav dnevnih novina “Danas”, najčešće o spoljnoj politici Srbije i potrebi institucionalnog suočavanja s nedavnom ratno-zločinačkom prošlošću. Četiri godine pisala je jedan od najčitanijih blogova na stranici B92 koji je napustila zbog homofobnih tekstova jednog od VIP-autora.

Na vrh