Kolumne>>

Kada su zločinci poveli dr. Esu Sadikovića, logoraši su ustali i spontano aplaudirali tom velikom čovjeku

6. Aug 2017. | 21:28 | Akademik Emir Ramić
dr eso

Ono što genocid u Prijedoru posebno izdvaja jeste masovno, organizovano i namjerno eliminisanje prijedorskih intelektualnih prvaka u cilju erozije egzistencijalnih temelja i sloma bošnjačkog i hrvatskog naroda.

Elitocid kao sastavni dio genocida je nepravedno zanemaren, iako upravo ovaj aspekt nudi potencijalni niz odgovora za objašnjenje cilja i svrhe agresije i genocida na BiH. Svrha elitocida u Prijedoru je bila uništenje elita u cilju zauzimanja grada i uspostavljanja srpske vladavine nad Prijedorom.

Radilo se o socijalnom, kulturnom, ekonomskom i fizičkom uništenju elite u ime onemogućavanja dugoročne revitalizacije preživjelog bošnjačkog i hrvatskog etničkog korpusa, s osnovnim ciljem raspada bošnjačke i hrvatske zajednice, kako bi se tako izvršila potpuna dezintegracija Prijedora iz Ideje Bosne i Bosanskog duha.

Zato je elitocid sastavni dio genocida. Prijedorski intelektualci su ubijeni samo zato što su svojim intelektom i duhovnošću odavali svoju unutrašnju smirenost, što su svojim djelom ostavili snažan pečat u razvoje bosanskohercegovačke svijesti i grada Prijedora, što su nas učili da budemo pametni, razumni, pismeni, kulturni, dostojanstveni i hrabri, što su nas učili da ne mrzimo, što su bili biseri ljudskog uma.

Idejni tvorci i realizatori elitocida su tvorci velikog ništa, pred kojim čovjek zanijemi. To su ostaci nebeskog naroda, pobješnjeli od volje da vladaju drugim, uništavanjem drugih.

Na svirep način u Prijedoru su ubijeni između ostalih: Benić Latif – profesor fizike, Crnić Uzeir – profesor stručnih predmeta, Crnkić Husein – profesor matematike, Čehajić Muhamed – profesor maternjeg jezike, Hamzić Mersud – profesor stručnih predmeta, Hergić Besim – profesor stručnih predmeta, Kulenović Hidajet – profesor njemačkog jezika, Mujakić Fikret – profesor hemije, Musić Ilijaz – profesor stručnih predmeta, Peretin Ivica – profesor muzike, Puškar Abdulah – profesor matematike, Tadžić Mustafa – profesor fizičkog vaspitanja, Adolf Zec – profesor fizičkog, Mahmuljin Velida – nastavnik, Medunjanin Bećir – nastavnik, Medunjanin Sadeta – nastavnik, Nadarević Ekrem – nastavnik.

Čineći svoj častan posao, imali su veliki ugled u narodu, što je “četničkoj bratiji” dalo povoda da ih istrijebi.

Samo zato što su bili ljudi, nasilno su ubijeni: Eniz Begić – doktor, Kemal Cerić – mikrobiolog, Osman Mahmuljin – internista, Razim Musić – doktor, Jusuf Pašić – doktor, Esad Sadiković – specijalistu za uho, grlo i nos, stručnjak svjetskog glasa, Željko Sikora – doktor, Rufad Suljanović – doktor. Ovoj tužnoj grupi nasilno ubijehih, treba dodati i poslijeratne žrtve, doktore Hašima i Mirsada Rešića, čija srca nisu izdržala svu silnu nepravde, nanesenu Prijedoru, nepravednim ratom i još nepravednijim mirom.

Zar je udes sudbe toliki da ovoj koloni prijedorske ljudske dobrote i bogatoga znanja, glave može doći zločinac, koji knjige niti je vidio niti pročitao, koji misli glavom svojih krvožednih vođa, koji je željan osvete za izgubljene bitke, koji bezuspješno pokušava uništiti grad, u kome mjesta nema za njega? Kako bi prijedorskim ranjenim dušama ova časna ljudska elita danas mogla pomoći?

„Zar nisi mogao otići iz Prijedora“, pitali su prijatelji Esu.

„Mogao sam, naravno da sam mogao. Ali to više ne bi bio Eso kojeg narod voli. Zato sam na ulici. Čekam da me odvedu gdje su odveli i moj narod. Ja ću za narodom i oko toga nemam nikakvih dilema. Niti ću ih imati“.

Imao je 44 godine kada su ga odveli. Doktoru Esi su logoraši Omarske zahvalni na svemu što je činio za njih spašavajući im živote, kako pričaju, tako što im je rane zašivao vlasima svoje kose. U noći između 5. i 6. augusta 1992. godine, samo noć pred raspuštanje koncentracionog logora smrti Omarska, odveli su dr. Esada Sadikovića. I logoraši i on znali su kuda ga vode. Svi logoraši su ustali da ga na nogama isprate.

Eso je zastao na vratima i, primjetivši da neki plaću, kratko odgovorio: „Držite se“.

U tom mrklom mraku prolomio se aplauz živih ljudskih kostura. Te noći u koncentracioni logor Omarska je došao jedan od njegove trojice najboljih prijeratnih prijatelja, tadašnji gospodar prijedorskih života i smrti zločinac Mićo Kovačević.

Došao je po prejakog Eso koji je ugrožavao cilj udruženog zločinačkog poduhvata srpskih agresora, koji su kanili ubiti BiH i Prijedor. Naše duše se neće smiriti sve dok se ne nađu i kazne ubice Ese. Jer Eso je simbol neuništive bosanskohercegovačke države. Esina krivica je bila njegova humanost, veselost, liječnički poziv kojim je pomogao na hiljade drugih ne pitajući ni ko su ni šta su, njegova stručnost i zvanje eksperta Ujedinjenih nacija.

Eso je bio čovjek pun ljubavi prema svemu što se zove život. Koji su to monstruozni likovi i umovi iskazivali svoju nemoć i ljudsku bijedu ubijajući Esu? Zločinačka želja za likvidacijom Ese, kao paradigme stradanja svih intelektualaca Prijedora i BiH i likvidacijom svega što on i oni personificiraju, samo je dokaz bijede i ništavnosti projektanata i izvršilaca agresije i genocida, čija želja se nikada neće ostvariti.

Esu zločinci ni mrtvog nisu željeli ostaviti na miru. Sa željom da mu u potpunosti zametnu trag, da ga kao Bošnjaka, uglednog Prijedorčanina, jednostavno čovjeka, zauvijek nestane, njegovu su djecu pokrstili. Sin Enis prekršten je u Filipa, a kćerka Alma u Veroniku.

Zato dr. Sadiković ostaje, emotivna, užasna i stravična definicija agresije i genocida u Prijedoru i BiH. To je „školski primjer” onoga što su kreatori i izvršioci agresije i genocida, kada god su mogli, činili s onim što je BiH bila i što jeste, a Eso bio je jedan od njenih najponosnijih izdanaka, zbog čega su mu ovakvu sudbinu i namijenili.

Zato Eso treba biti svrstan u heroje, kako bi on i poslije svog nestanka mogao vršiti svoju jedinstvenu i neponovljivu misiju koju mu je sudbina i historija dodijelila.

Jer Eso, bard prijedorske čaršije, ali i svih bosasnkohercegovačkih čaršija, je oličenje renesansnog bosanskohercegovačkog čovjeka. Prijedor zauvijek ostaje mjesto stravičnog zločina genocida i simbol stradanja bosanskohercegovačkog građanina, društva i države. U Prijedoru se zaokružuje i dovršava barbarski pohod ekspanzionističkog režima koji je ognjem i mačem pravio tzv. “veliku Srbiju”.

Da li smo nakon genocida svjesni šta nam se desilo i šta nam se dešava? Da li imamo snage da mislimo u postgenocidnoj egzistenciji? Kakav će odgovor na pitanja biti zavisi od odnosa nove uprave grada Prijedora prema ljudskim zahtjevima preživjelih žrtava.

Umjesto pokroviteljstva nad sjećanjem na dr. Esu, umjesto prisustva na kolektivnoj dženazi žrtvama genocida, umjesto minute šutnje žrtvama genocida, obilježite koncentracione logore smrti Keraterm, Omarska i Trnopolje i druge, masovne grobnice, posebno najveću Tomašicu i Hrastovu Glavicu, gdje su ekshumirani posmrtni ostaci dr. Ese.

Umjesto lažne, pokažite svijetu stvarnu želju za multietničnošću i divan suživot u Prijedoru, kako kažete, poštovanjem Dana bijelih traka i izgradnjom spomen obilježja za ubijenu djecu 1992. u Prijedoru, ali ne u periferiji, već u centru grada. Ako ste za zajedničku bolju budućnost grada Prijedora, proglasite Dan žalosti za sve nevino pobijene civile i postavite spomen-ploče ubijenim prijedorskim intelektualcima. Posebno u bolnici u kojoj je radio dr. Eso i mnogi drugi ljekari.

 

NV / INS

Na vrh