Kako će se Kina i Indija osloboditi samih sebe?

Unatoč svim antagonizmima ove dvije velike nacije nastalim tokom historije, dvije države, koje su u klasičnom geopolitičkom smislu sile, upadaju u vrtlog sukoba i zbog toga što “postoji imperijalna dinamika koja iz centra ide ka periferiji i koja stalno širi vlastiti prostor moći”, napisao je Herfried Münkler 2009. godine. Dvije države danas su, i usprkos čestim diplomatskim pokušajima uspostavljanja boljih odnosa, dva različita svijeta

12. Aug 2014. | 09:01 | Armin Sijamić
26521


Foto: EPA

Svaki sukob na relaciji SAD – Kina, SAD – Rusija, Indija – Pakistan i sl., Indiju i Kinu tjeraju na dodatnu modernizaciju armije (nuklearno oružje), usložnjavanje borbenih kapaciteta i širini u metodama vođenja konfrontacijske i odbrambene politike. Ovo širenje moći iz centra ka periferiji za Indiju i Kinu je začarani krug iz kojeg je, čini se, nemoguće izaći. No, krenimo redom i vratimo se u bližu historiju.

Sve do odlaska s vlasti Pandita Nehrua 1962. godine, za odnose Indije i Kine moglo se reći da su rezultat pridržavanja principa Pokreta nesvrstanih u čijem su osnivanju 1954. godine u Bandungu učestvovali i Nehru i kineski premijer Zho En-lai. Međutim, ako pažljivije proučavamo historiju Kine u posljednjih 70 godina, onda ćemo primijetiti da odnos ove države prema svijetu zavisi isključivo od unutarnjih previranja između onih koji žele izolaciju i onih koji žele internacionalizaciju, odnosno uključivanje Kine u glavne svjetske političko-ekonomske tokove.

Iako u ovim godinama Kina nije bila najveća sila na svijetu niti ju je ijedna država pokušala natjerati na bilo kakav potez koji bi bio u smjeru vlastitih interesa. Čak i prvi emisari Lenjinove ideje revolucije brzo su shvatili da će Kinezi sami tražiti svoj put. U jednom od takvih obrata, u iznenadnoj vojnoj akciji u oktobru 1962. godine, Kina je u pojasu Assama i Kašmira napala i do nogu potukla indijske snage, a sve s ciljem bolje kontrole nad Tibetom. Naime, osim brige o Tibetu i o pobunama tamošnjeg stanovništva, Kinezi nisu priznavali ni tzv. “McMahan line”, granicu koju su ucrtali Britanci između Tibeta i Indije. Pritom su Kinezi zauzeli i dio Nepala.

Nakon što su obustavili vojne operacije, dio snaga je ostao u ovoj regiji kako bi štitio put u izgradnji Sinkiang – Tibet. Internacionalizirajući problem granica Kine i Indije, Pakistan koji je u sukobu s Indijom još od 1947. godine oko granice u Kašmiru, ulaže maksimalne napore da uspostavi dobre odnose s Kinom. Godine1963. Pakistan i Kina potpisuju ugovor o granici šaljući poruku svijetu kako je ustvari Indija ta koja se ne želi dogovoriti oko granica sa svojim susjedima. Indikativno je bilo da su Kinezi i Pakistanci prejudicirali linije razgraničenja u Kašmiru između Pakistana i Indije. Štaviše, granice su se naslanjale na teritorij SSSR-a, koji se nije zauzeo za Indiju u ovom sporu. Međutim, u sukobima oko Istočnog Pakistana (danas Bangladeš) 1972. godine SSSR je podržao Indiju šaljući naoružanje i stavljajući veta u UN-u kad je tražen prekid vatre, a sve u trenucima kad je Indija napredovala u vojnim operacijma na terenu.

Pakistan je tada dobijao pomoć iz Kine, a Sjedinjene Američke Države od tada zauzimaju stavove koji će očuvati vlastite interese ali i prividnu ravnotežu između Pakistana i Indije. Ovakav razvoj događaja pokazao je svijetu da tri najmoćnije države svijeta (SAD, Rusija i Kina) lahko mogu biti upletene u mrežu problema u kratkom periodu ako ne nađu adekvatan odgovor na krize u kojima se Indija nalazi, pa stoga Indija dobija još više na geopolitičkoj važnosti.


Zajednički jezik

U trenucima kad ove dvije države (Kina i Indija) pokušavaju pronaći zajednički jezik, treća država u svom interesu podrži jednu od strana kako bi se ove dvije države vratile na početak. Tako su januara 2006. godine u Pekingu Kina i Indija potpisale sporazum u oblasti tehnologije, tačnije u eksploataciji i proizvodnji ugljikovodnika, a sve kao uvod u produbljivanje saradnje i relaksiranje međusobnih odnosa. Međutim, ubrzo nakon toga George W. Bush posjećuje Indiju i tamo s domaćinima potpisuje “Akt o miroljubivoj saradnji na polju atomske energije”, kojim se predviđa da će Indija od SAD-a dobiti pomoć u razvoju vlastitih nuklearnih kapaciteta, čime su obje države prekršile važeće sporazume o neširenju nuklearnog oružja.

Indija je platila SAD-u oko pet milijardi dolara, a Bush je prodaju tehnologije i oružja pravdao i razlozima ekonomske prirode zbog tad aktuelne svjetske finansijske krize koja je razarala američku privredu. Kina nije dugo čekala, Indiji je ponudila sličan sporazum kako bi kod nje sačuvala postignuti nivo međusobnog poštovanja, vežući priču i za Rusiju, a sve s ciljem izgradnje multipolarnog svijeta.

Nedugo nakon što su intezivirane priče oko statusa Indije u Šangajskoj organizaciji za saradnju (Indija ima status posmatrača), dvije najvažnije države ovoga saveza, Kina i Rusija, počele su izvoditi različite strateške manevre da osiguraju vlastite pozicije a da u potpunosti ne ugroze svoje partnere. Prvo je Kina potpisala nekoliko važnih ugovora ekonomske prirode s Pakistanom da bi kod te države ojačala svoje pozicije te poslala poruku Indiji o bJanuara 2006. godine Kina i Indija su u Pekingu potpisale sporazum u oblasti tehnologije, tačnije u eksploataciji i proizvodnji ugljikovodnika, a sve kao uvod u produbljivanje saradnje i relaksiranje međusobnih odnosa. Međutim, ubrzo nakon toga George W. Bush posjećuje Indiju i tamo s domaćinima potpisuje “Akt o miroljubivoj saradnji na polju atomske energije”, kojim se predviđa da će Indija od SAD-a dobiti pomoć u razvoju vlastitih nuklearnih kapaciteta, čime su obje države prekršile važeće sporazume o neširenju nuklearnog oružjaenefitima saradnje s Kinom. Zatim je Rusija nastavila saradnju s Indijom na vojnom planu razvijajući indijske dalekometne rakete, te prodala ruske avione i helikoptere. Započela je i izgradnju nuklearne elektrane, a kasnije dostavila i modernizirane podmornice iz doba SSSR-a da bi ojačala Indiju i izvršila dodatni pritisak na Kinu da ubrza aktivnosti na izgradnji gasovoda iz Rusije i Centralne Azije, čime bi Kina izbjegla duge plovidbe morima kojima gospodari američka mornarica, a, usto, Kina mora ploviti i pored obala Indije.


Indija ojačala, Pakistanu deblji kraj

Cilj Rusije je svakako bio i da sebi otvori još jedno veliko tržište osim onog evropskog. Međutim, Indija je iz ovih manevara izašla jača, jer je uspjela potpisati važne ugovore s tri najmoćnije države svijeta u samo nekoliko godina, a dodatno je ojačala svoju poziciju kad je odlučila da se ogluši na zahtjev SAD-a da od Irana prestane kupovati naftu. Tim potezom dala je do znanja svijetu da vodi samostalnu politiku, ali i da je ovisna o iranskim energentima. Svakako, u ovakvim lančanim procesima najdeblji kraj izvuku najslabiji. Ovaj put to je bio Pakistan koji ima slabašnu ekonomiju i unutranje sukobe. Komentirajući poziciju Irana u vezi s iranskim nuklearnim programom, Fareed Zakaria 2008. godine je upitao: “Da ste vi u Teheranu, biste li odustali od nuklearnog programa?”, uzimajući u obzir sve nukelarne sile u iranskom okruženju te stalno američko prisusutvo u regiji. Dakle, strah će tjerati druge države da se naoružavaju kako bi se suprostavili rivalima – to je logika “ravnoteže straha”. Što je država siromašnija, to će još teže biti graditi vojne kapacitete te će na taj način ugroziti kvalitet života svojih stanovnika.


Političke igre bez granica

Postojanje više rivala u regiji znači još veći izazov. Tako Kina računa na rivalstvo s Japanom i SAD-om koji su odučili pojačati svoje prisusutvo u pacifičkoj regiji, ali i pomažući režime u regiji pod svojom kontrolom da ojačaju svoje vojne kapacitete – prije svih mornaričke. Indija je u otvorenom sukobu sa Pakistanom čija je vlada u poređenu s ostalim nukelarnim silama u najvećoj opasnosti od vlastitih građana i ta nestabilnost nikoga u regiji ne ostavlja ravnodušnim. Indija, također, ima problema s maoističkim pobunjenicima koji nerijetko indijsku vladu ostavljaju bez odgovora i koji joj zadaju ogromne probleme u nepristupačnim dijelovima Indije.


Rivalstva izrodila strategije

Percepcija Kine i Indije u očima ostatka svijeta kao velikih ekonomskih sila s ogromnim tržištima koja pružaju bezbroj mogućnosti još dugo neće biti prizma kroz koju će Kina i Indija jednu drugu gledati. Poznati britanski novinar Simon Jenkins je u novembru 2010. godine u novinama “The Guardian” u svom zapaženom tekstu kao naslov postavio pitanje “Da li Britanija stvarno treba vojsku”, aludirajući na činjenicu da Velika Britanija u svim ratovima od Drugog svjetskog nije koristila nuklearno oružje, te se pita li je ono kao takvo beskorisno. Ovakvo pitanje još dugo vremena niko neće postaviti niti u Indiji niti u Kini.

U odsustvu svake druge perspektive, osim zastrašivanja i geopolitičkih kalkulacija s moćnim igračima u regiji u duhu realpolitičke škole međunarodnih odnosa, Indija i Kina pokušavaju izbjeći sukob, a oni koji se uzdaju u slučajnost i faktor sreće vjerovatno priželjkuju da na obje strane postoji neko poput ruskog podmorničkog kapetana Vaislija Arkipova koji je usprkos naređenju odbio da ispali rakete s nuklearnim bojevim glavama kad su američki razarači s ciljem pomorske blokade Kube napali ruske podmornice tokom “Kubanske krize”.

Regionalne organizacije za sigurnost, poput spomenute Šangajske grupe za saradnju, pružaju mogućnost za postizanje dogovora koji će biti trajni samo ako takve organizacije dobiju na masovnosti. Spomenuta organizacija je rezultat rivalstva Kine i Rusije sa SAD-om, a, vjerovatno, da bi takve organizacije bile masovne i uspješne, moraju se temeljiti na određenim transetičkim vrijednostima koje prihvataju sve strane kako bi se izgradilo ono što američki autori zovu “soft power” (mehka moć), odnosno da postoji zajednička vrijednost – etička osnova koja je bliska svim zainteresiranim stranama i koja će biti polazna tačka u dostizanju zajedničkih ciljeva.

Na vrh