Kolumne>>

Kako slobodno djelovati u zemlji etnički zarobljenog uma

30. Jan 2017. | 22:39 | Milisav Tomović
milisavtomovic

Kako u zemlji zarobljenog uma, zemlji etničko-plemenskih podjela, slobodan čovjek, neopterećen time, može da djeluje? Malo je onih koji slobodno misle i rade na izgradnji univerzalnih ljudskih vrijednosti, ali ih ima u sve tri etničke skupine. Njihov rad ne svodi se na dnevno-političke potrebe i na nastojanje da se po svaku cijenu dopadnu političkim liderima i masi. Za razliku od njih, mnogo je više onih drugih koji slijepo slijede svoje etničko-stranačke lidere gledajući da uz njih na što lakši način ostvare svoje interese.
Manjinu onih koji slobodno misle, a koji po pravilu stranački nikom ne pripadaju, niko ne voli, a pogotovo politički lideri u ovakvom društvu, kakvo je bosansko-hercegovačko, satkano od tri etničko-plemenske skupine, isključive u svemu, neiskrene i nespremne na toleranciju svega što je drugo i drugačije. Sporost posmatranja i kritičkog promišljanja mase ovdje je dominantna, što etničke elite maksimalno koriste stvarajući stalne konflikte i nepremostive barijere u izgradnji društva visokih moralnih i ljudskih vrednosti izdignutih iznad etničkih.
To posebno dolazi do izražaja danas u vrijeme globalizacije, u kojoj naš život nije vezan samo za nas i nama slične, već je usmeren i na druge i drugačije. Da bi se to ostvarilo moramo se mijenjati shvatajući da smo mali i siromašni, nastojeći da svojim činjenjem ili nečinjenjem ne budemo predmet manipulacije velikih na štetu nas samih.
Koliko smo samo kroz istoriju osijetili na svojim leđima takve situacije. U novom globalnom vremenu, teško predvidivom i za velike, potreban nam je novi čovjek, odgovorniji prema sebi i drugima. Moramo shvatiti da će se za više desetina godina mijenjati mapa svijeta i da će desetine miliona ljudi biti prisiljeni iz raznih razloga na migracije, te da će se se nastaviti tehnološki razvoj i doći do još većih promena koje moraju pratiti odgovarajući odgojno-obrazovni sadržaji.
Naši politički lideri ne nude nam perspektivu u tom pravcu i ne šire nadu za cijelu zajednicu, već nam nude etničke konflikte šireći čemer iz Srednjeg vijeka. Uprkos tome uvijek iznova na izborima dobijaju povjerenje mase koja ih slijedi, te tako masa postaje saučesnik opšte krize i neizvjesne budućnosti.

Običan čovjek, zbunjen obiljem informacija, postao je predmet manipulisanja raznih interesnih grupa. Pripadnika raznih interesnih grupa je mnogo, povodljivi su i spremni na sve da bi na što lakši način ostvarili svoje ciljeve. Slobodan čovjek koji zna šta hoće vidi dalje od onih koji rade za dnevno-političke interese, ali često nije spreman da im se suprostavi. Malo je onih slobodoumnih ljudi koji znaju da predviđaju događaje, ne za sutra, već za duži period. Još ih je manje koji imaju dovoljno hrabrosti da izraze svoje mišljenje i pokušavaju da se oglase u javnosti, a i kada se jave, nailaze na zid kojim politička elita i mediji onemogućavaju da se njihovo misljenje čuje i da mu se pokloni odgovarajuća pažnja. Kada i uspiju da izađu u javnost, masa, povedena za svojim liderima zna da konstatuje: „Pusti njega, on stalno nešto mudruje“ ili „Jesi li čuo šta kaže? Ko zna za koga radi…“. S pravom se postavlja pitanje kako da takav čovjek u ovakvom okruženju ne izgubi volju, razočara se i povuče u sebe.

Ko danas u ovakvom društvu cijeni vizionare, ljude koji su se izdigli iznad ovakve političke elite, mase i etničkog, šireći univerzalne ljudske vrednosti i koji na sasvim novim osnovama nude izlazak bosanskohercegovačkom društvu iz sveopšte krize? Po pravilu, to su ljudi koji se ne boje slobodno reći šta misle, a što se političkim elitama i ogromnoj masi ne sviđa. Koliko je kroz istoriju, boreći se za istinu, takvih ljudi stradalo, spaljivano, zatvarano i protjerivano iz društva. Takvi ljudi i danas smetaju svima jer kritikuju i ukazuju na sve loše u bosanskohercegovačkom društvu. Zato ih svi pomenuti nastoje odbaciti i poniziti na razne načine, njihov rad i mišljenje devalvirati i što je više moguće izolovati ih i isključiti iz javnog života. U običnom narodu, sklonom slijepom slijeđenju vođe, malo je danas onih koji se ugledaju na takve, pa su mnogi spremni dati komentar: „Šta je on umislio, ko je on…?, Šta mu to treba…“. Zato ljudi koje odlikuje znanje, skromnost, hrabrost da slobodno kažu i pišu ono što misle, mogu u ovakvom društvu, povodljivom i etnički podeljenom, računati samo na sebe i ponekog istomišljenika.

Oni koji danas vladaju etničko-plemenskim skupinama, ne birajući sredstva da ostvare neprikosnovenu moć, vlast, uticaj i novac, spremni su na licemjerstvo, opstrukciju i improvizaciju; neiskreni su i neodgovorni, netolerantni, bahati i puni sebe. Još kada se povežu sa nekim moćnicima sa Istoka i Zapada, ili sa nekim trećim, teško narodima na ovim prostorima. Pri tome će sve učiniti da narodu dokažu kako su u pravu za sve što rade i kako su oni jedini pravi branioci etničko-plemenskih interesa. To je razlog zbog kojeg njima ne trebaju oni koji misle, znaju i kritikuju, već oni koji ih slušaju, koji ih slede i koji im laskaju.
U jednoj ovakvoj sredini gdje masa ne može da shvati ljude koji bez interesa iz čistog uvjerenja i uz samo svoju žrtvu rade za dobrobit svih, takvi ljudi provode teške dane u izolaciji, a masa, nesvjesna svoje krivice u svemu tome, u bijedi i duhovnom mraku.
Brojni su razlozi za ovakvo ponašanje mase. Sociolog H.Dejvid Toro u jednom od svojih tekstova piše: „Masa nikad neće dostići standard svojih najboljih pripadnika, već će prije degradirati sebe do nivoa onih najgorih…“. Vijekovima su ljudi na ovim prostorima vaspitavani da se drže svog etničko-plemenskog načina života, poštujući plemenske vođe koji stalno upozoravaju da je neprijatelj svako ko ne pripada njihovoj skupini, danas manje, sutra više, nekritički, kroz vijekove, potencirano pričom o neljudskosti koju je neko nekome učinio u nekom vremenu. To život na ovim prostorima permanentno čini nesigurnim. Kako u ovako podijeljenom društvu izgraditi iskren i zdrav odnos čovjeka prema čovjeku, bez obzira na vjeru i etničku pripadnost? Niko u društvu (porodica, škola, vjerske i druge institucije) nije dovoljno radio na izgrađivanju čovjeka univerzalnih ljudskih vrijednosti prema svemu što je drugo i drugačije, toleranciji i zajedništvu. Sve što je prividno na zajedništvu rađeno, nije rađeno dovoljno iskreno. Upravo ta neiskrenost i inat su najveći neprijatelj svih naroda na ovim prostorima.

Za mnoge naše nesreće, pored nas krivi su i drugi, ali smo mi ipak najodgovorniji. Daleko smo od stava koga promovišu vjerski lideri da ne činimo drugima ono što ne želimo da drugi čine nama. Ne možemo se od zločina braniti zločinom. Isto tako, zločin se ničim ne može pravdati, što se često čini u sve tri etničke skupine, od porodice do istupa javnih ličnosti. Moramo se osloboditi nerazumnih navika, primitivizma i neznanja, kao i svoje gordosti kojom često sebe predstavljamo boljima nego što jesmo. Zato je potrebno na pravi način spoznati prošlost, jer na kvalitetnoj i istinskoj spoznaji možemo graditi izvjesniju budućnost. Danas smo daleko od toga što se najbolje može vidjeti iz naše tri istorije u kojima se o jednom događaju daju, često dijametralno različiti opisi i ocjene.

Jedini put iz sveopšte krize u kojoj je BIH društvo za sve tri etničko-plemenske grupe u BIH je okupljanje ljudi od razuma, iskustva, znanja i moralnog ugleda koji bi ovoj zemlji ponudili koncepciju izlaska iz krize. Ključno pitanje je, dakle, kako u postojećim političkim prilikama okupiti takve ljude i dati im priliku da u ovoj zemlji zaustave negativne procese, a ukupan život usmjere u pozitivnom pravcu, koji je u interesu sva tri naroda. Sa ovakvim političkim vođama to nije moguće, a ni sa ovako razjedinjenim i nezainteresovanim narodom, koji je nezadovoljan postojećim stanjem, a ništa ne čini da ga promjeni. Tek kada to ljudi u ovoj zemlji shvate, mogu se nadati boljem.

 

NV

Na vrh