Kineski plan odupiranja američkoj prevlasti: Strateška borba za pomorske puteve

Posljednjih nekoliko godina svijet svjedoči ubrzanim kineskim planovima za modernizaciju njihove ratne mornarice kako bi se uspješno suprotstavili Sjedinjenim Američkim Državama, koje su od raspada SSSR-a zagospodarile svjetskim okeanima i morima pomoću svoje moćne flote koja za samo nekoliko sati može djelovati na bilo kojem dijelu zemaljske kugle. Sjedinjene Američke Države jasno su prepoznale planove Kine i tu državu pokušavaju zadržati u regionalnim okvirima novom američkom strategijom o pojačanom prisustvu na Dalekom istoku

2. Sep 2015. | 17:07 | Armin Sijamić

Moćna američka mornarica već desetljećima nema nikakve ozbiljne konkurencije na morskim prostranstvima. Nosači aviona, potpomognuti stotinama različitih plovila, patroliraju svjetskim morima i okeanima pokazujući američku prisutnost u svim dijelovima svijeta u kojima službeni Washington ima politički ili ekonomski interes. Plovila koja se pokreću na nuklearni pogon, a koje Sjedinjenje Američke Države posjeduju decenijama, doslovno im omogućuju da godinama putuju svjetskim morima jer im dodatno gorivo za pogon ne treba. Jedini uvjet za takve akcije je opskrba posade. Ovakvu prednost Sjedinjene Američke Države uspješno koriste desetljećima, što se nimalo ne sviđa državama kakve su Kina ili Rusija.

Kineska privreda, koja posljednjih decenija bilježi veoma dobre rezultate, zavisi od dopremanja sirovina u Kinu, ali i otpremanja gotovih proizvoda na svjetska tržišta, za što koristi duge plovidbe svjetskim morima. Kineze posebno zabrinjava činjenica da njihove energetske potrebe mogu biti zadovoljene samo ako imaju osiguranu plovidbu svjetskim morima. Stoga nije teško zaključiti da bi se, u slučaju sukoba sa Sjedinjenim Američkim Državama, Kina našla u nezavidnoj poziciji. Ako tome dodamo i druge kineske rivale, čak i pirate koji napadaju brodove u različitim dijelovima svijeta, onda također nije teško zaključiti da svjetska sila kakva je Kina mora naći odgovor i na ovo pitanje.


Zarobljenici geografije?

Na Zapadu posljednjeg mjeseca veliku pažnju privlači knjiga poznatog novinara Tima Marshalla “Prisoners of Geography: Ten Maps That Tell You Everything You Need To Know About The World”. Autor u knjizi, u deset poglavlja praćenih sa deset mapa različitih dijelova svijeta, objašnjava zašto se neki događaji u svjetskoj politici odvijaju na određeni način, te kako mora, planine, rijeke, otoci, ravnice i slično utječu na politiku, ali i zašto su neke pojave u politici sudbonosno određene geografijom određene države. Klasično geopolitičko razmatranje aktuelne situacije, ali i događaja iz prošlosti. Jedno od poglavlja spomenute knjige tretira upravo Kinu.
Ako se poslužimo Marshallovom konstrukcijom “zarobljenici geografije”, možemo reći da je Kina u određenom smislu jedna od takvih država. Njen specifičan geografski položaj umnogome određuje ovu državu, kao što izoliranost sjevernoameričkog kontinenta u znatnoj mjeri određuje sudbinu Sjedinjenih Američkih Država. Razvijena ekonomija i izvoz širom svijeta određuje kinesku sudbinu te su duge plovidbe važno sredstvo razvoja. S pojedinim dijelovima svijeta (Azija i Evropa) Kina pokušava razvijati nove puteve na kopnu kako bi izbjegla spomenute plovidbe, te su posljednjih godina napravila određene pomake u tom pravcu. Međutim, do nekih dijelova svijeta Kina i dalje mora ploviti i naći rješenje za taj problem.

Evropsko izdanje sedmičnih novina “China Daily” polovinom augusta je objavilo zanimljiv tekst o kineskim planovima skraćivanja duge plovidbe svjetskim morima u što većoj mjeri kako bi na taj način barem manje bila “zatvorenik geografije”. Gledajući kinesku historiju, noviju ili stariju, vidjet ćemo da je Kina mnogo puta pribjegavala megainfrastrukturnim projektima kako bi osigurala svoje političke i ekonomske ciljeve. Državi kakva je Kina to je, čini se, svojstveno.

U spomenutom tekstu govori se o kineskim planovima, zasad su to “planovi analitičara i poslovnih ljudi”, gradnje kanala po uzoru na Suecki i Panamski u Tajlandu kao dio novog “Puta svile”, odnosno kao doprinos razvoju trgovine Kine i Evrope. Projekt nazvan “Kra kanal” bio bi građen u južnom dijelu Tajlanda i presjecao bi tu državu u jednom dijelu njezine teritorije. Njegovom izgradnjom bi se povezalo Andamansko more (poznato kao i Burmansko more) i Tajlandski zaljev s druge strane, te bi se plovidba skratila između Indijskog okeana i Dalekog istoka za nevjerovatnih 1.000 kilometara. Projekt bi koštao oko 27 milijardi eura i bilo bi potrebno deset godina za njegovu realizaciju.

Korist od gradnje ovog kanala imao bi i Tajland koji bi, prije svega, dobio investiciju vrijednu kao osmina tamošnjeg godišnjeg BDP-a, zaposlio bi hiljade radnike, a kasnije bi Tajland ubirao rentu od prolaska brodova spomenutim kanalom. Planovi predviđaju da taj kanal ne bi naštetio ni Malačkom prolazu (poznatom kao Malajski prolaz) koji je jedan od najvažnijih pomorskih puteva na svijetu. Ali ako ponovo razmislimo o utjecaju na Malački prolaz, možemo reći da bi izgradnja “Kra kanala” umnogome utjecala na budućnost plovidbe tim kanalom. Prvo, ako je put kraći onda je i jeftiniji. Drugo, izgradnja novog kanala vjerovatno donosi i nova tehnička dostignuća u prometovanju izgrađenim kanalom, i treće, u geopolitičkom smislu trgovina s Kinom bi bila vezana za ovaj kinesko-tajlandski kanal. Zbog toga će njegova izgradnja biti predmet diplomatskih aktivnosti svjetskih sila i država regiona u bliskoj budućnosti.


Američka zamjena

Međutim, to nije jedini primjer kineskih nastojanja da se suprotstave Sjedinjenim Američkim Državama širom svijeta, posebno u onim dijelovima k Kina se mora boriti za jačanje svojih pozicija i to, kako vidimo na primjeru Džibutija, na račun Sjedinjenih Američkih Država i njenih saveznika širom svijeta. Kinesko ekonomsko čudo može preživjeti samo ako osigura nova tržišta oje Kina smatra strateški važnim.

Prošle sedmice su svjetski mediji prenijeli pomalo nevjerovatnu vijest. Vlada Džibutija je navodno zatražila od američke vojske da napusti tu državu kako bi njihovo mjesto zauzela kineska vojska. O toj odluci je još u maju 2015. godine, kako prenosi iranski Presstv.ir, Vlada Džibutija upoznala američkog državnog sekretara Johna Kerrya prilikom njegove posjete Džibutiju. Džibuti je površinom mala država (23.300 kvadratnih kilometara) koja se nalazi na strateški izuzetno značajnom mjestu. Naime, ova je država na istoku Afrike uz obale pomorskog puta koji povezuje Crveno more i Indijski okean, odnosno ona je jedna od kapija za prolazak kroz Suecki kanal.

U Džibutiju je stacionirana spomenuta američka baza sa 4.000 vojnika i predstavlja najveću stalnu bazu američke vojske na afričkom kontinentu. Ova baza također služi i kao mjesto s kojeg se upućuju američke bespilotne letjelice u jedan dio Afrike i u dio država islamskog svijeta u Aziji. Tamo se nalaze američki borbeni avioni i helikopteri zajedno sa specijalnim američkim jedinicama koje djeluju u Jemenu i Somaliji.

Međutim, Kina, koju je predsjednik Džibutija Ismail Omar Guelleh izabrao za novog strateškog partnera države kojom vlada, od njega je navodno zatražila da se u toj državi stacionira 10.000 kineskih vojnika s opremom i to u bazu koju koriste američki vojnici, a za koju je američka vlada godišnje Džibutiju plaćala 63 miliona dolara. S ciljem pridobijanja naklonosti režima, u Džibuti su ulagali i Francuska, Japan i Njemačka.

Izgleda da je i u ovom slučaju pobijedila kineska ekonomija. Naime, Kinezi su Džibutiju ponudili izgradnju željeznice vrijedne tri milijarde američkih dolara koja će povezati Džibuti s Addis Abebom, glavnim gradom Etiopije. Nadalje, Kinezi će investirati oko 400 miliona dolara u razvoj brodskih luka u Džibutiju, čime će toj državi omogućiti daljnji razvoj, te će izgraditi dva međunarodna aerodroma.

Koliko su Kinezi ustvari prisutni u Džibutiju govori i navod iz britanskog “Daily Telegrapha” koji je u maju ove godine objavio da bi “Washington trebao relocirati osjetljive obavještajne operacije na sigurnije mjesto izvan Džibutija na kojem će biti bolje zaštićeni od kineskog prisluškivanja.” Taj magazin navodi i da su Amerikanci zabrinuti zbog sporazuma Kine i Džibutija o slobodnoj trgovini jer se taj dogovor odražava na američko vojno prisustvo u toj državi.

Američki odgovor na kinesko djelovanje u Džibutiju bio je brz. Protestirali su kod vlasti Kine i Džibutija i sjetili se nakon 16 godina vlasti Guelleha da je nelegitiman, stoga od njega traže izbore na kojima će građani izabrati nekog ko je proamerički nastrojen. O američkom pogledu na ove prilike u Džibutiju je pisao i magazin “Foreign Affairs” krajem aprila ove godine, a na kraju članka je izražena potreba da se Sjedinjene Američke Države, zajedno “sa saveznicima kakve su Francuska, Njemačka i Japan pokušaju suprotstaviti rastućem kineskom utjecaju na Džibuti.”


Zamršeni odnosi

Da će naredne godine obilježiti povećano rivalstvo Kine i Sjedinjenih Američkih Država svima je, koji prate međunarodne političke odnose u svijetu, sasvim jasno. Najava Baracka Obame da će se posvetiti istoku Azije i Pacifiku govore u prilog tome. Kina je postala strateški izazov s kojim se Sjedinjene Američke Države moraju nositi ako žele zadržati snažno prisustvo u kineskom susjedstvu.

Pritom, Kina se mora boriti za jačanje svojih pozicija i to, kako vidimo na primjeru Džibutija, na račun Sjedinjenih Američkih Država i njenih saveznika širom svijeta. Kinesko ekonomsko čudo može preživjeti samo ako osigura nova tržišta jer ona određuju ritam kineske politike kojoj u ovom trenutku ne odgovara nikakav sukob, iako snažno jača svoje vojne kapacitete za koje neki analitičari kažu da u određenim elementima anuliraju superiornost američkog oružja.

U isto vrijeme, Sjedinjene Američke Države su najvažniji kineski ekonomski partner, a Kina je najveći kupac američkih državnih obveznica pa su i na taj način ove dvije države snažno povezane u trenucima kad se moraju suprotstaviti jedna drugoj.


Rat valutama?

Početkom augusta ove godine desio se dramatičan pad kineske nacionalne valute juana. To je najveća devalvacija ove valute u 20 godina koju je izvela Kineska centralna banka. Obaranjem vrijednosti juana, Centralna banka smatra da će podići kineski izvoz koji je u blagoj krizi jer je njegova vrijednost u julu 2015. godine bila manja za 8,3 posto u odnosu na taj mjesec 2014. godine. Jasno je da će kineski izvoz postati jeftiniji i da će kineske kompanije postati konkurentnije na tržištu, međutim ostaje pitanje hoće li i druge države koje trguju s Kinom postupiti po istoj logici i oboriti vrijednost svoje valute. Ovakav potez Pekinga zabrinuo je mnoge države u regiji i širom svijeta. Odgovor istom mjerom na ovakav kineski potez vjerovatno bi bio uvod u rat valutama, čiji je ishod gotovo nemoguće predvidjeti.

Na vrh