Ko je bila šećer Đula, Osman-paše vjerna ljuba?

O pozadini sevdalinke “Zaplakala šećer Đula” pisali su mnogi autori, od Alije Bejtića, dr. Fikreta Karčića, Safeta Bandžovića. Uvijek je tu pozadina historijska. Postoji nešto i što je lično i do sada neotkriveno

27. Jun 2015. | 17:30 | S.M
43051


Očigledno je da su u Bosni požurili da naprave pjesmu o velikom ratniku Osman Nuri Paši, poznatijem kao Gazi Osman – paši ili legendarnom „Lavu od Plevne“.

Osman paša je službovao u Bosni i doživio vrhunac u karijeri. U Bosni i Hercegovini će biti nekih desetak godina i steći ugled časnog oficira, što će i kasnije potvrditi u nizu bitaka.

Osman – paša je već bio zarobljavan, prije događaja u ovoj sevdalinki o šećer Đuli. Pao je u zarobljeništvo kada je na crnogorsko ratno lukavstvo zarobljen 1876. godine. Tada mu je crnogorski knjaz Nikola dozvolio da se povremeno susreće sa svojom Đulom i djecom u Dubrovniku, na Stradunu, nakon čega se uredno vraćao u zatvor. To je zarobljeništvo trajalo do kraja 1876. godine, kada Osman paša napušta Trebinje i odvodi porodicu u Istanbul, jer će uslijediti velike bitke za opstanak Otomanske imperije.


Ko je bila šećer Đula, Osman-pašina?

Svi pripovjedači o pozadini ove divne sevdalinke izostavljaju objasniti ko je šećer (slatka) Đula, ta ljepotica za kojom čuveni Gazija Osman – paša pati i kojoj se jedino obraća u najtežim trenucima. Po nekim usmenim predanjima radi se o šećer slatkoj Sarajki, ali neki tvrde da je riječ o medenoj trebinjskoj djevojci.

Plevna je današnji Pleven, grad na sjeveru Bugarske, veličine naše Tuzle ili Zenice, od nekih 170 hiljada stanovnika. Poznata bošnjačka žurba je ratničku i ljubavnu pjesmu napravila historijski netačnom.

Dakle, u Bosni i Hercegovini su požurili da opjevaju Osman – pašinu i šećer Đulinu ljubav, čim se čulo da je Plevna pala.

O razmjerama bitke kod Plevne se govorilo desetljećima. Sposobnostima Osman – paše divila se evropska vojna elita. Posebna je priča bila njegova hrabrost. Rusi su krenuli u osvajanje evropskog istoka da bi ispunili svoj davni san o izlasku na Sredozemlje. U nezadrživim jurišima osvojena su utvrđenja Svištov i Ruse. Ostala je usamljena Plevna. Da je odmah pala, bio bi otvoren put Ruskoj armiji prema Trakiji, Edrenu i samom Istanbulu. Polovinom jula počela je velika opsada Plevne. Rusi su imali oko 185 hiljada vojnika na tom malom području.

Nakon velikih ruskih bombardovanja tvrđave, uslijedili bi napadi pješadijom. U tim prvim napadima poginulo je gotovo 12 hiljada ruskih vojnika. Upomoć je došlo još 28 hiljada rumunskih ratnika. Rusko-rumunska armija je u jednom trenutku raspolagala sa 314 hiljada vojnika, te 1943 topa, što je neuporedivo više od Turske vojske o u ljudstvu i artiljerijski sa 411 topova. Nakon nekoliko žestokih udara, Rusi i Rumuni su izgubli brojne vojnike. Tada ruski general Gurko odlučuje da opkoli tvrđavu tako što će napraviti dva prstena rovova.

Opsada će potrajati punih pet mjeseci i odnijeti živote 38 hiljada ruskih i rumunskih vojnika od 16. jula pa do 10. decembra te 1877. godine. Unutar tvrđave je bilo najviše ratnika Bošnjaka koje je Osman – paša poveo iz Sarajeva, Trebinja i manje druzgih gradova. Svakih nekoliko dana Rusi i Rumuni su izvodili iznenadne udare na vojnu posadu Plevne. Niko ne zna kako je Turska vojska preživljavala glad, kako je izdržavala silne udare, ali je otpor jednako trajao svih pet mjeseci. Konačno, Osman – paša kreće u kontraudar i to na čelu svoje armije. U prvi momenat je razbijen prvi prsten Ruske armije. Tada se pročulo da je Osman – paša poginuo pa je zavladala panika i očaj u redovima turske vojske. U haosu je izginulo oko 5000 turskih vojnika. Plevnu su iznenada počeli napuštati i nastupilo je veliko povlačenje prema jugu.


Carska sablja kao znak divljenja

Osman Paša se teško ranjen vratio u tvrđavu i organizovao preostale vojnike, uglavnom Bošnjake. Ubrzo je uslijedila i ruska ponuda da se predaju. Osman – paša je prihvatio obećanje da njegova vojska može sigurno napustiti Plevnu. Kad je potpisivano primirje i ustupanje tvrđave, na pregovore je došao glavom ruski car i komandant armije Aleksandar II Nikolajevič. Gazi Osman-paša je došao uredno obučen u maršalsku uniformu. Ruski generali su se gurali da vide gaziju dok su ga njegova dva pratioca držala uspravnim, a ceremonijalno mu se obraćao preko dva metra visoki Aleksandar II Nikolajevič.

Pjesma kaže da je Osman – paša dopao ropstva, ali nije. Kaže i da je sablju otpasao. Nije. Kad ga je na ovom skupu car zamolio da sjedne na njegovo mjesto, uručio mu je svoju sablju kao poklon i u znak časti za neviđenu hrabrost.

Dobrodušni car Aleksandar II ubijen je u atentatu samo četiri godine nakon ovog susreta sa Osman – pašom, 1881. godine. Bio je neobična pojava. Godine 1861. je ukinuo kmetstvo u Rusiji. Nekoliko puta su ga ruski šovinisti pokušavali ubiti, ali je nekako preživljavao. Kad su mu 13. marta 1881. u Moskvi na kočiju bacili bombu, ona je pobila i ranila ljude okolo. Ostao je neozlijeđen, ali umjesto da se skloni, izašao je i počeo pomagati ranjenicama. Atentator je na njega bacio i drugu bombu koja je Aleksandra II ubila.

Mnogi su o caru Aleksandru II govorili hvalospjeve. Ruski pisac, nobelovac, Ivan Bunjin ga opisuje sa divljenjem u romanu „Život Arsenjeva“. Njegov unuk Nikolaj II Romanov je sa svojom suprugom i petero dječice ubijen, posut kiselinom i zakopan u jednoj šumi na zapadu Sibira. Tek 2007. godine pronađeni su i zadnji ostaci njihovog 13 – godišnjeg sina Alekseja, praunuka Aleksandra II.

Za razliku od sudbine Aleksandra II i njegove porodice, Gazi Osman – paša se vratio u Istanbul svojoj šećer Đuli. Živio je, poštovan i hvaljen još 23 godine sa svojom Bošnjakinjom i umro 5. aprila 1900. Sahranjen je uz sve počasti i njegovo časno ime je zakoračilo u dvadeseto stoljeće, to doba sa najmanje časti.

Na vrh