Kolumne>>

Kompromis ili – princip: Nedoumice oko Izbornog zakona

24. Mar 2018. | 16:06 | Prof. dr. Džemal Sokolović
dzemalsokolovic

Prije nekoliko dana je Njena ekselencija, ambasadorica SAD u Bosni, gospođa Maureen Cormack, prema medijima, izjavila da bi Izborni zakon ove zemlje trebalo da bude “kompromis kojim niko neće biti zadovoljan”. Zvuči kompromisno, dakle pomirljivo. Međutim, da li samo pomirljivo ili i rizično, ‘as well’. Kompromis bi trebao značiti da sve strane odustanu od svojih ‘ekstremnih’ zahtjeva; to da tim Zakonom niko ne treba da bude zadovoljan pretpostavlja da svi ili, bolje reći, obje strane stoje jednako ekstremno od ‘zlatne sredine’, u ovom slučaju kompromisa. Ali šta ako ne stoje? Šta ako obje strane nisu jednako ekstremne? U tom slučaju će, ipak, jedni biti više nezadovoljni od drugih. A to, priznat ćete, nije kompromis. To je također nametanje jedne volje drugoj.

Zašto na ovo reagiram tek sada, nekoliko dana nakon sto smo obaviješteni o stavu gospođe Cormack? Naprosto zato što sam očekivao da će na to reagirati sarajevski učeni ljudi, kakvih, po prirodi stvari, ima među pravnicima, filozofima, a posebno političkim teoretičarima, kojih u Bosni ne nedostaje. Nažalost, reakcija je izostala. Gospođa Ambasadorica je diplomata i ona ne mora znati implikacije stava o kompromisu, ali učeni ljudi u Bosni bi trebalo da toga budu svjesni.

Evropa, ili bolje reći Zapadni svijet, da bismo tu svrstali i SAD, naime, već dva stoljeća počiva na političkoj filozofiji koja je izabrala građansko društvo kao svoj credo. To je vjerovanje da društvo mora počivati na pojedincu, slobodnom do one granice na kojoj je njegova sloboda ograničena slobodom drugog. To je ono što pojedinca i njegov (sebični) interes stavlja u poziciju da do njegovog ostvarenja može doći samo kompromisom (ugovorom) s također sebičnim interesom drugog pojedinca. To je, najzad, ono što pojedinačne interese stavlja u službu općeg interesa, ili zajedničkog, ili javnog, ili društvenog, kako god hoćete. Ergo, to je ono što člana jednog društva čini – građaninom. Temelje ove filozofije, filozofije građanskog društva, postavio je G.W.F. Hegel. I to je razlog zašto jednog diplomatu ne treba kriviti što nije ‘familiar’ s političkom stvarnošću. Ali to je i razlog zbog kojeg treba prozvati učene ljude koji bi, da bi razumjeli političku stvarnost, morali znati političku filozofiju.

Jer, termin ‘kompromis’ je zavodljiv. Na njemu počiva građansko društvo. To je način kako se u društvu građana, sa svim njihovim različitostima i suprotstavljenim interesima dolazi do onog općeg, interesa društva ili svih.

Međutim, građansko društvo nije država. Kompromis ili ugovor građana vrijedi u društvu, ali da li i u državi? O tome nam poruku šalje autor “Filozofije prava”. Hegel kaže: “U novijem dobu bilo je vrlo omiljeno državu smatrati ugovorom svih strana.” (§75) U građanskom društvu dvije volje (građana) trebaju ugovor zato što on “proizlazi iz samovolje osoba”. Na čemu onda počiva država?

Za državu, kao i za porodicu, Hegel kaže da se ne mogu supsumirati pod pojam ugovora: “Isto tako ne leži priroda države u ugovornom odnosu…” I nastavlja, nastojeći napraviti temeljnu distinkciju između građanskog društva i države: “Ali kod države ovo je već drugačije, jer ne leži u samovolji individua da se odvoje od države, budući da smo već njeni građani po prirodnoj stvari. Umno određenje čovjeka je da živi u državi, a ako nema države onda je prisutan zahtjev uma da se ona osnuje. Neka država upravo mora dati dozvolu za to da se u nju stupi ili da je se napusti; ovo dakle nije ovisno od samovolje pojedinca, a država time ne počiva na ugovoru koji pretpostavlja samovolju.”Hegelovo upozorenje jako asocira upravo na Izborni zakon ako bude kompromisan.

Izborni zakon jeste zakon kojim se određuje kako će izgledati Država. Zato Izborni zakon ne smije počivati na ugovoru, pa čak i eufemisticki nazvanom kompromis. Kao što, naime, porodica ne počiva na ugovoru, jer počiva na ljubavi, tako i država ne počiva na ugovorenoj ili kompromisnoj samovolji pojedinaca, nego na nečemu drugom, nečemu sto predstavlja njen vlastiti princip.

Princip moderne države je – pravda . To je jedini princip koji obezbjeđuje da svi građani – a ne samo, recimo, etničke grupe, ili preciznije političke partije koje nas ubjeđuju da predstavljaju te narode – budu ne jednako nezadovoljni, nego jednako zadovoljni tom državom. Pravda, tj. pravedna država, u ovom slučaju, je ona koja svakom svom građaninu već u Izbornom zakonu obezbijedi da je jednakopravan svakom drugom građaninu, neovisno od rasnog ili narodnog, ili entitetskog (sic!) identiteta.

Naravno, cilj ovog mog obraćanja gospođi Cormack, ovog tekstića, nije da podsjetim učene ljude na ovaj princip filozofije prava, tj. države, nego da podsjetim gospođu Ambasadoricu da je to moguće znati i bez uvida u Hegela. Jer, nije bilo tako davno kad je upravo Vlada njene zemlje pravila Državu ove zemlje na principu – kompromisa. Taj kompromis, na kome počiva danasnja Država BiH, između Republike BiH i, s jedne strane, političke opcije “udruženog zločinackog poduhvata”, i s druge, političke opcije koja je počinila genocid ili “nije spriječila genocid”, rezultirao je u Bosni društvom koje nije građansko i državom koja ne funkcionira jer nije pravedna. Nije pravedna za Fincija, Zornića, Pilava, a evo ni za Pudarića, i hiljade drugih.

Ukratko, ne insistirajući da gospođa Cormack poslije ovoga sjedne i čita Hegela, predlažem da se podsjeti historije vlastite zemlje iz koje će, kao i ja, razumjeti da se države ne prave na kompromisu nego na Principu, a od principa se ne odustaje, čak ni po cijenu…onoga sto je iskusila i njena i naša zemlja i ljudi tih zemalja. Da je Abraham Lincoln vodio Građanski rat s Konfederacijom radi kompromisa, a ne iz principa pravde, i danas bismo imali slobodne crnce samo u Uniji, a robove u državama Konfederacije. Ali, ne! Građanski rat je vođen da bi se – ukinulo ropstvo. Građani i SAD i Bosne još uvijek vode svoju borbu za pravdu, dugo nakon što su ratovi završeni. Zato da ne bi nanovo ratovali. Da bi se znalo šta je pravda, i u Americi i u Bosni, nije potrebno znati Hegela. Ali bi dobro došlo. Nije pravedna država u kojoj jedni nisu uopće građani, jer ne mogu biti izabrani kao drugi, ili su polu-građani u etnički determiniranim entitetima. Izborni zakon, dakle, mora učiniti jednako zadovoljnim sve građane Bosne i Hercegovine.

I jos nešto. U stvari, ima toga jos dosta.

 

NV

Na vrh