Korejski poluotok: Tragedija jednog naroda

Protekle sedmice, tačnije 25. juna, navršile su se 64 godine od početka rata na Korejskom poluotoku - rata koji je počeo samo nekoliko godina nakon okončanja Drugog svjetskog rata. Od te 1950. godine rat između korejskih sunarodnika sa sjevera i juga trajna je opasnost za cijeli svijet. Korejski poluotok, kao i neke druge neuralgične tačke u svijetu, sasvim sigurno su šahovska ploča na kojoj glavne poteze vuku svjetske sile, a okončanje sukoba zavisi prvenstveno od interesa tih sila – Kine, SAD-a, Rusije...

10. Jul 2014. | 10:00 | Armin Sijamić
24932a

24932a.jpg

Po trajanju, Korejski rat jedan je od najdužih sukoba te vrste u modernoj historiji. Osim teritorijalnih pretenzija koje pokazuju obje korejske države, ovo je i ideološki sukob, pa čak i danas kad se pad Berlinskog zida uzima kao slom komunizma u svijetu. Rat koji se vodio na Korejskom poluotoku tokom 50-ih godina prošlog stoljeća pokazao je duboku upletenost velikih sila – SAD-a, SSSR-a i Kine. Zbog unutrašnjeg ideološkog sukoba zagovornika kapitalizma i komunizma, tih godina korejski narod dolazi u centar svjetskih zbivanja i tu ostaje do danas, jer je okončanje sukoba i povlačenje granice po 38. paraleli i rezultat pogodbe velikih svjetskih sila. Da su Seul i Pyongyang izbačeni iz strateških kalkulacija Washingtona, Moskve i Pekinga, korejski bi narod za ovih šezdesetak godina vjerovatno našao rješenje, jer ne postoji nijedan primjer u svijetu da je neki narod do te mjere podijeljen i neprijateljski nastrojen ka svojoj drugoj polovini. Međutim, u geopolitičkim interesima velikih centara moći nema mjesta emocijama.


Rat “velikih” na Korejskom poluotoku

Kad je raspadom SSSR-a komunizam doživio slom, SAD su smatrale da će svi komunistički režimi pasti jedan za drugim, pa će tako doći i kraj sjevernokorejskom režimu – jednom od najrigidnijih režima u povijesti. Sve silne sankcije koje su SAD uvele ovoj državi formirale su jednu zatvorenu, autarhičnu, izoliranu, militarističku i represivnu vladu koja je postala sebi dovoljna i takva predstavlja primjer opiranju globalizaciji i međunarodnom ekonomskom uvezivanju država. Štaviše, lideri Kim Jong Il, Kim Jong Sung i Kim Jong Un postali su gotovo božanstva u ovoj ateističkoj i laičkoj državi. SSSR i Kina ovaj su režim pomagale iz različitih razloga, ideoloških prvenstveno. Održavanje takvog režima na vlasti danas je nametnulo ozbiljnu sigurnosnu dilemu za cijeli svijet, a naslonjena je na ruski i kineski teritorij.

Istovremeno, SAD su svojom podrškom Južnoj Koreji u svim aspektima života od ove države načinili jednu od najrazvijenijih svjetskih ekonomija koja postiže izvanredne rezultate na polju tehnologije. Kriza koja se cikilično javlja na ovom poluotoku može, osim zadržavanja postojećeg statusa, donijeti samo pad jednog od dva režima. Smatra se da je Sjeverna Koreja vojno jača od svog susjeda s juga, jer posjeduje nuklearno oružje i vojnu silu koja broji nekoliko miliona ljudi ako se izvrši samo djelimična mobilizacija naroda. Međutim, u Južnoj Koreji smješteno je oko trideset hiljada američkih vojnika kao garancija toj državi da neće biti napadnuta od Sjeverne Koreje. Zbog američkog uplitanja u sukob ovih država došlo je i do sukoba sa samom Kinom kad je svijet bio na rubu nuklearnog rata zbog mogućeg napada SAD-a na Kinu.


Šta žele Kina i Rusija?

Ruska strateška računica glede Sjeverne Koreje je jasna – opstanak režima kojeg na neki način kontrolira zvanični Peking, jer Rusija smatra da je jačanje Kine korak ka izgradnji multipolarnog svijeta. Kina je jedina država na svijetu koja može utjecati na vladajuće strukture u Sjevernoj Koreji i garantirati im opstanak, a sve pod uvjetom da oni ne izazivaju sukobe s jugom ili sa SAD-om. Kraj vladavine današnjeg režima u Pyongyangu može se desiti ako Kina zatvori granicu prema Sjevernoj Koreji i obustavi trgovinsku razmjenu. Stoga Kina figurira kao pokrovitelj režima u Pyongyangu, a režim u Seulu je pod pokroviteljstvom SAD.

Na taj način ideološki sukob iz prošlog stoljeća danas postaje geostrateški sukob ove dvije sile, a posebno će biti značajan u narednom periodu kad se intenzivira zamisao Washingtona lansirana na početku mandata Baracka Obame, da pacifička regija zauzme primat u američkoj vanjskoj politici. Poraz Sjeverne Koreje i dospijeRuska strateška računica glede Sjeverne Koreje je jasna – opstanak režima kojeg na neki način kontrolira zvanični Peking, jer Rusija smatra da je jačanje Kine korak ka izgradnji multipolarnog svijetae nuklearnog potencijala ove države pod kontrolu proameričke vlasti znači noćnu moru za Peking i Moskvu, jer na svojim granicama dobijaju još jednu nuklearnu silu. Rat na Korejskom poluotoku nije kineski interes, jer bi moglo doći do prekida trgovačkih veza Kine s najvećim kineskim trgovačkim partnerom SAD-om te s Južnom Korejom. Stoga, sve krize koje se dešavaju posljednjih godina na poluotoku mogu biti rezultat političkih igara velikih centara moći.


Region u strahu

Ozbiljnost situacije na poluotoku zabrinjava i okolne države poput Rusije, Japana, Malezije, Indije, Pakistana, Filipina, Australije, Indonezije… Sve ove zemlje u nekim raspletima korejske krize vide i mogućnost sveopćeg rata kineskih s jedne strane i američkih saveznika s druge strane, te sveopći kolaps svjetske ekonomije. Sukobu na poluotoku ne nazire se skori kraj, a poziv Johna Kerrya na denuklearizaciju poluotoka čini se dobrom osnovom za pregovore Kine, SAD, Rusije, Japana, Južne Koreje i Sjeverne Koreje koji se održavaju nekad tajno, a nekad javno. Vjerovatno i Kina računa da kraj sjevernokorejskom režimu mora doći, a da će razvijeni jug zagospodariti cijelim poluotokom prije ili kasnije i to po principu ujedinjenja dvije Njemačke. U tom slučaju relaksiranje odnosa znači veći stepen sigurnosti za Kinu u povodu američkog plana da se Kina okruži njoj neprijateljskim državama. Do konačnog raspleta krize na poluotoku narod s obje strane 38. paralele živjet će strahujući od rata i maštajući da upozna svoje rođake s druge strane granice, a svjetski centri moći će u međuvremenu postaviti drukčiji raspored figura na geopolitičkoj šahovskoj ploči.


Ping-pong diplomatija

Kad je vlast u Sjevernoj Koreji preuzeo Kim Yong Un, čovjek koji još nema navršenih trideset godina života, desio se i blagi zaokret sjevernokorejske politike. Naime, “Nenadmašni vojni genij” – kako nazivaju mladog lidera u tamošnjim sredstvima informiranja – general (iako bez dana vojničke službe) i počasni doktor političkih nauka, u svojim prvim koracima po preuzimanju vlasti zaoštrio je odnose s Južnom Korejom i zaprijetio napadom na SAD. Analitičari su ocijenili da ovim činom mladi vođa želi pokazati svojem narodu odlučnost i snagu i tako ojačati svoje liderstvo u društvu u kojem se tradicionalno vođe doživljavaju kao ljudi koji vode brigu o svakoj pojedinosti u društvenim procesima. Međutim, ovakav način djelovanja je isproban način u vanjskopolitičkom djelovanju ove države koje je primjenjivao njegov otac. Prvo bi testirao neku od balističkih raketa, a zatim tražio pregovore sa svjetskim silama kako bi dobio različite finansijske ustupke.

U slučaju sadašnjeg vođe takvi pregovori znače i davanje legitimiteta novoizabranoj vlasti na međunarodnom planu. Nedugo nakon iznesenih prijetnji i mobilizacije armije, koja dobrano iscrpljuje sjevernokorejsku privredu, Kim Yong Un je u goste pozvao slavnog američkog košarkaša Dennisa Rodmana, te je odigrana prijateljska košarkaška utakmica. Ovakav čin sjevernokorejskog rukovodstva možemo promatrati i kao svojevrsnu kopiju Kissingerove tzv. “ping-pong diplomatije”, kad je stoni tenis postao povod američkom i kineskom rukovodstvu za direktne pregovore oko Tajvana i niza drugih pitanja. Međutim, službeni Washington nije “zagrizao mamac”, već je nastavio s neprijateljskom politikom prema Sjevernoj Koreji, koju je Obamin prethodnik George Bush svrstao u “osovine zla”, odnosno na listu država koje podržavaju međunarodni terorizam. Zajedničke vojne vježbe Južne Koreje i SAD-a koje se često održavaju u posljednih deset godina, Kina je redovno osuđivala, ali sve je ostalo na tome.

Na vrh