Kolumne>>

Lud zbunjuje normalnog

3. Feb 2017. | 19:14 | Adnan Novalić
Adnan Novalic

Samo normalan je zbunjen! Sjećam se da sam kao mali dječak često bio upozoravan od strane moje mame kada bih pokazivao, ili što bi naš narod rekao „upirao“ prstom u nešto ili prema nečemu. Mama mi je to objašnjavala da to jednostavno „nije lijepo“. Ono što kao dječak nisam mogao ni pomisliti da uradim bilo je da usmjeravam svoj prst prema nekome. Još u prvom razredu osnovne škole sjećam se u razredu dječaka i djevojčica koje bi cijeli razred prozivao zbog nečega, a ja sam se uvjek suosjećao sa njima. Roditelji su me kroz djetinstvo, pa i kroz cijeli moj život, nekada svijesno a nekada i nesvijesno (svojim ponašanjem/djelovanjem) učili da su različitosti najnormalnija pojava zbog čega vjerovatno nikada nisam bivao ozbiljnim saučesnikom u manifestaciji inače vrlo rasprostranjenog duševnog „nedostatka“ kojeg neljudi prikrivaju da ga posjeduju tako što prozivaju druge, a posebno one koji se razlikuju po nečemu, jer se na njima uvijek ima šta i pokazati, a i jer je to najlakše.

 

Danas, kao neko čiji vanjski izgled već odavno daje znakove da više ne izgledam kao dječak moram da priznam da sam, unatoč toliko podataka i smjernica usađenih u moje biće od strane mojih roditelja, hodao kroz život kao neko ko je vrlo naivan, a to tek sada mogu da vidim. Ovo kažem jer sam uvijek bio od onih koji su bili na strani onih koji gledaju u one u koje se prsti „upiru“ ili u one u koje su nečiji prsti usmjereni. To sam uvijek radio is milosti i samilosti jer nisam volio nikakvu vrstu ugnjetavanja. Ta samilost u meni i danas postoji, ali u ovim svojim godinama proćelavosti (aludiranje na moju frizuru) pažnju su mi skrenuli oni koji „upiru prstom“ podjednako kao oni na koje njihov prst pokazuje. Obje strane imaju moju potpunu pažnju, a povod ovakvom pristupu jeste jedan događaj kojem sam svijedočio tokom studentskih dana u Istanbulu. Godina: nekad između 2004. i 2006.

 

 

Lud, zbunjen i vrli pitac (koji se pita kako ostati normalan)

U povratku sa fakulteta, noseći svoju mapu sa crtežima, buku kojekakvih razmišljanja u mojoj glavi prekinula je, od mojih misli glasnija, neka druga vika i galama. Kada sam podigao pogled sa neravnog Istanbulskog trotoara ugledao sam tri momka kako trče jedan za drugim – šprintaju drugom stranom ulice, u mom smjeru.  Bilo mi je odmah jasno da nekog jure. U istom trenutku, nekih stotinjak metara iza njih, pojavio se neki čovjek koji je mahao rukama i zapomagao dovikujući: “Ukrao mi je novčanik, uhvatite ga”. Sve ovo što sam vidio, a i čuo nije bila neka novost za mene, jer je galama svakodnevnica u ovome višemilionskom gradu. Ono što sam ja u tom trenutku pokušavao da shvatim jeste šta su to ova trojica uzvikivala dok su trčali jedan za drugim. Prvo na što sam pomislio jeste da njih trojica pokušavaju da uhvate nekog četvrtog, pa sam zajedno sa ostalim „posmatračima“ koji su se bili zatekli na ovom mjestu, gledao ispred njih trojice ne bi li uhvatio pogledom tog nekog za koga sam pomislio da je ukrao novčanik pa ga ova tri mladića pokušavaju da sustignu.  Ono što sam u tom trenu imao u dometu svog pogleda i uha bila su samo ta tri mladića od kojih je Prvi uzvikivao: “Uhvatite ga” (na Tuskom jeziku: Yakalayın). Onaj odmah iza njega – Srednji po redu, odmah je nakon prvog žurio da izusti: “Uhvatite ga”, a glas od ovog trećeg bi odmah uslijedio sa istim zahtjevom: “Uhvatite ga”.

 

Svima nama koji smo to posmatrali to je stvarno izgledalo kao da je njima baš stalo da mi tog nekog uhvatimo i presretnemo, ali svi smo zbunjeno stajali i pokušavali da shvatimo šta se tačno događa, jer niko nije bio ispred njih.  

Ono što je mene u tom trenutku probudilo iz zbunjenosti bio je smiren i blagi glas starog dede koji mi reče: “Zadnja dvojica pokušavaju da sustignu onog prvog, a onaj prvi vama skreće pažnju ponavljajući ono što oni izgovore”.

 

 

U tom trenutku sam, sad mogu reći da je to zbog mladosti, naivnosti i neiskustva, spustio svoju mapu sa crtežima pred noge tog dede i pokušao da trčeći pređem ulicu. Imao sam namjeru da , presretnem onog prvog, ali sam se zbog nepažnje probudio iz svog adrenalina na sred ceste naslonjen na haubu nekog automobila čiji je šofer u zadnji tren uspio da zakoči. Vozač je izašao i dao mi verbalnu porciju koja se inače dobije u ovakvim trenutcima. Tu sam izgubio par minuta. Nakon što sam pogledao prema smjeru odakle su ona trojica trčala više ih nisam mogao vidjeti, ali sam primjetio da ljudi odlaze u sporednu ulicu u koju su njih trojica skrenuli prije nego što su stigli do mjesta gdje sam ih ja namjeravao presresti. Kada sam stigao u sporednu ulicu grupa ljudi od dvadesetak osoba nogama su tukli/šutali onog Prvog – Lopova koji je ležao na zemlji već uveliko savladan.

 

 

Pitao sam prvu osobu do sebe da li ga tuku ovako samo zato što je ukrao onom čovjeku novčanik, a odgovor je bio da ga tuku zbog toga što je žiletom po licu posjekao dječaka koji se slučajno našao ispred njega kada je promjenio smjer sa glavne ulice i ušao u sporednu uličicu. Imao je u obje šake između prstiju po jedan žilet sa namjerom da posječe svakoga ko ga presretne. Vidio sam i lice tog dječaka kojeg su ljudi uvodili u obližnju apoteku i ne bih volio da iznosim detalje oko toga, ali ono što sam vidio mi daje za pravo da mogu da kažem da je dječak zadobio ožiljak preko cijelog lica za cijeli svoj ostatak života. Još je jedna osoba ulazila u apoteku sa posjekotinama po ramenu, a ta je osoba zaustavila lopova nakon što je on posjekao dječaka. Nakon svega ovoga vratio sam se do starog dede da uzmem svoju mapu. On me pitao za dešavanja u sporednoj ulici i ja sam mu sve ispričao. Tada mi je rekao: „Moj sine, kad sam bio mlad, nisam mogao da se snađem u ovakvim situacijama, baš isto kao što se ti nisi mogao snaći zajedno sa svima u ovoj ulici. Sad kad sam star i kad sam u mogućnosti da razumijem sve ono što je drugima teško, ja nemam snage da potrčim“.

 

 

Međutim, razlog što ovu priču ispričah jeste u tome što živimo u vremenu kada je „upiranje prstom“ u nekoga puka svakodnevnica i kada je to u mnogim krugovima poželjna vještina. U svakodnevnici to se naziva „Spinovanjem“ (Eng. Jezik: to spin = okrenuti, zaokrenuti, preokrenuti). Najčešće ćete čuti termin „političko spinovanje“, a ja bih dodao i termin dvolično/munafičko spinovanje. Na ovaj način, ako krivac posjeduje snagu (mehanizam) ili prostor/priliku (medij) onda on ima i mogućnost da skrene pažnju sa sebe tako što će pokazivati prstom u drugoga.

 

 

Ono što je opora stvarnost jeste što velika većina nas i našeg naroda gleda u smjerove koji im se pokazuju/režiraju, a velika većina te većine gleda u smjeru kuda taj prst pokazuje jer ima neke trenutačne (prolazne) koristi od tog prsta, a drugi dio mase se zbog podaničkog mentaliteta u suštini plaši tog prsta, jer kad god bi mu se suprostavio u prošlosti taj bi ga prst barnuo u oko. Bitno je istaknuti da se spinovanjem (zamjenom teza) lahko organizuje „hajka“, a hajka je za lovce krucijalna tehnika nagonjenja žrtve u zamku. Ono što ja lično molim one koji pročitaju ovaj tekst jeste da se uvjek koriste razumom kako im se ne bi desilo da iz nehaja i u afektu učestvuju u kojekakvim hajkama, jer je vrlo vjerovatno da tada svijesno ili nesvijesno radite/odrađujete posao za jednog ili grupu lovaca koji će tu žrtvu politi pivom i okrenuti na ražnju, a vama ni kosti neće ostati, a postoji i mogućnost da, metaforički rečeno, prepoznate nekog svog, za koga ste mogli posvjedočiti da je častan i pošten, na tom ražnju, ili možda sebe (ne dao Bog).

 

 

Oni koji imaju priliku da gledaju avanture Sherlocka Holmsa na BBC-u (Artur Conan Doyle) vjerovatno su imali priliku da čuju glavnog glumca Scherlocka koji u jednoj prilici kaže: „Ne postoji ništa de je više varljivo od očigledne činjenice“. Ja bih na ovo želio dodati da zbog ove konstatacije vjerujem da postoje državni istražni organi i postoje institucije koje se bave traženjem istine u onome što se javnosti počesto čini kao „očita stvar“. Ne vjerujte svemu što mislite, a još manje svemu što neko drugi misli. Ovaj život zaslužuje našu/vašu punu pažnju, koncentraciju i strpljenje.

 

 

 

 

NV

Na vrh