Makarević: Pakistanci nas vide kao herojsku naciju, a od Pakistanaca možemo naučiti mnogo

1. Feb 2017. | 14:05 | Razgovarao Orhan Hadžagić
56091

Jedna od najvažnijih posjeta našoj zemlji u protekloj godini, bila je posjeta pakistanskog premijera Nawaza Sharifa, čovjeka koji stoji na čelu nuklearne sile, države koja ima velike potencijale za razvoj i država koja je veliki prijatelj naše BiH. O toj posjeti, ali i nekim drugim stvarima, razgovarali smo sa ambasadorom BiH u Pakistanu dr. Nedimom Makarevićem, koji vrijedno radi da se odnosi dvije prijateljske države još više razviju.

 

NV: Kako ocjenjujete posljednju posjetu premijera Pakistana Nawaza Šerifa našoj zemlji?

NM: Moja ocjena o posjeti premijera je više nego dobra. Kao prvo treba znati da je to jedna brojna delegacija na najvišem nivou koja je stigla u ovom sastavu i ovom obimu po prvi put u Bosnu i Hercegovinu, ali po brojnosti ja koliko znam je najveća do sada. Inače, zadnja posjeta je bila predsjednika Pervez Mušarafa prije nekih desetak godina, tako da je ona sama po sebi značajna i da je bila samo protokolarne prirode, a nije. Zapravo, brojne stvari su se dogovorile.

 

NV: Koji su glavni benefiti te posjete za našu zemlju, da li je nešto dogovoreno?

NM: Međusobno više neće biti potrebne vize korisniima službenih i diplomatskih pasoša da bi se ušlo u zemlju, dakle svaki pakistanski diplomata će moći sa svojim pasošem ući u BIH i boraviti tri mjeseca bez vize. Isto važi za obratno, to jest za naš državljane. Druga stvar to je da će se potpisati Ugovor o uzajamnoj saradnji protiv terorizma, a taj ugovor samo zbog tehničkih razloga nije bio potpisan, jer administracija nije završila na vrijeme svoj dio posla. Treća stvar je posjeta pakistanske delegacije kinesko-bosanskom summitu koji će se održati u martu u Mostaru. Četvrta stvar je vojna delegacija Pakistana koja treba posjetiti BiH u kapacitetu nekoliko generala, a radi se o još uspješnjijoj saradnji naše i njihove namjenske industrije. Zatim, imamo ugovore o preferencionalnoj trgovini čija je priprema u toku, dakle nije potpisan. S tim u vezi ljudi iz Ministarstva vanjske trgovine treba da posjete Pakistan, a to se treba desiti što prije da bi se ugovor finalizirao. Kada imamo ugovor u preferencionalnoj trgovini onda se otvaraju novi aspekti uzajamne saradnje i pozivi pakistanskog premijera presjedavajućem Vijeća ministara Denisu Zvizdiću. Poziv je upućen i ministru vanjskih poslova Igoru Crnatku, a u perspektivi je i poziv predsjedavajućem Predsjedništva Mladenu Ivaniću. Ti pozivi trebaju biti uručeni u nekoliko sljedećih dana.

 

NV: Da li postoje ikakvi pomaci na polju olakšanja izdavanja viza pakistanskim studentima koji žele studirati na našim univerzitetima?

NM: O tome konkretno nije bilo riječi, dakle kao prvo to je jedna od prvih ako ne i prva stvar u mom mandatu koja je odrađena 2014. godine kada je Sarajevski univerzitet potpisao Ugovor o saradnji sa Univerzitetom NUST (Nacional University of Science and Technology) ovdje u Islamabadu, koji je jedan od najboljih što se tiče tehničkih nauka. Ta saradnja je već dobila svoj oblik u formalno-pravnom smislu, gdje je pakistanska strana ponudila trideset stipendija za naše studente. Nažalost, naši studenti nisu zainteresovani za studiranje u Pakistanu iako smo na više načina pokušali da ih animiramo da dođu u Pakistan. Vjerovatno su prisutne negativne predrasude koje ljudi imaju. Što se tiče viza za pakistanske studente to je uobičajena procedura apliciranja preko Službe za strance koju treba da pokrene dati univerzitet. Ja sam ih nekoliko izdao ovdje. Riječ je o takozvanoj vizi D koju mora dobiti student koji želi studirati u našoj zemlji. Ne vidim da će se tu nešto ubrzati i poboljšati. To je jedna procedura koju moraju propratiti univerziteti domaćini sa Službom za strance, a onda Služba za strance sa Ambasadom u Pakistanu, da bi student aplikant dobio vizu. Ona traje nekoliko sedmica.

 

NV: Možemo li dobiti više operativnih informacija o uslovima školovanja u Pakistanu za univerzitetske studente i šta ponuda Pakistanske vlade u paketu stipendiranja uključuje?

NM: Prvo drugačiji je potpuno pristup na državnim i privatnim univerzitetima. Držvani nisu na adekvatnom nivou, dok privatni idu sa nivoa onih naših državnih pa sve do univeziteta koji imaju vrlo blisku saradnju sa najvećim svjetskim imenima poput Oxford i Cambridge, ili sa američkim univerzitetima kao što su Berkley ili Princeton itd. Tu je ogromna razlika u Pakistanu o kojem univerzitetu pričamo. Mi ovdje sada pričamo konkretno o nečemu što je oformila vlada Pakistana prvobitno za svoje vojne inžinjere, pa se onda taj program otvorilo i za javni sektor. Tu je fokus na tehničkim naukama iako su i druge nauke zastupljene poput ekonomskih i prirodinih nauka. Ovdje bi ponuda stipendije značila da naši studenti ne bi plaćali troškove školarine, boravka u studentskom domu i hrane.

 

NV: Dobro, da se vratimo na Vašu misiju. Koji su Vaši ciljevi, planovi, prioriteti kao našeg diplomatskog zastupnika u Pakistanu u ovoj godini?

NM: Prije svega moj primarni cilj, zbog kojeg me Predsjedništvo poslalo na ovu misiju, je da potspješim izvoz BiH prema Pakistanu. Tako smo 2013. godine kada sam stupio misiju imali nekakvog izvoza od sto hiljada konvertibilnih maraka. To sve se može provjeriti online na stranici Vanjsko trgovinske komore. Sada smo u situaciji da je naša zemlja 2016. godine imala deset miliona KM izvoza, što je samo po sebi ogromna razlika. Tu je potencijal na koji možemo slobodno staviti još jednu nulu. Potencijal u sferi namjenske industrije je ogroman, a treba naglasiti i druge sfere industrije kao što su tekstil ili sportska oprema. Tako da ustvari jackpot vezano za saradnju sa Pakistanom bi bio to da mi imamo neki win-win odnos između njih i nas u kome  smo mi strana koja je kandidat za članstvo u EU te imamo zemlju koja je relativno mala, imamo populaciju, koja je ako se broji stanje na terenu nije ni 3,5 miliona ljudi, imamo ogroman turistički potencijal, drvnu i metalnu industriju. Sve su to veoma velike šanse za prosparitet. Imamo i veoma velike vodene zalihe. Dakle, nalazimo se na geostrateški vrlo važnom mjestu tako da sa druge strane oni sa svojih gotovo 800 hiljada kvadratnih kilometara i sa gotovo 200 miliona ljudi mogu da ponude svijetu izvoz u sferi tekstila, instrumenata za hirurgiju ili stomatologiju. Kada govorimo o ovim djelatnostima Pakistan ima određene probleme s izvoznim kvotama. Dakle, oni ne mogu da izvoze onoliko koliko imaju proizvedeno, dok sa druge strane, mi ne možemo da izvezemo onoliko koliko nam je dozvoljeno, buduci da se tretiramo jos uvijek kao postratna zemlja. S tim u vezi nemamo problema sa kvotama. Zamislimo, ako bi jedan veliki industrijski pogon koji proizvodi za Adidas, Pumu i sl., bio prebačen iz Pakistana u BiH ili da se polufabrikati uvoze u BiH i finaliziraju u gotov proizvod i tako završeni dobijaju porijeklo da su iz BiH… Cijelo svjetsko tržište bi bilo otvoreno za taj produkt.

 

NV: Možete li nam nešto reći o omjerima u cijenama radne snage u BiH i Pakistanu?

NM: To naravno opet zavisi koji je rad i o kom nivou kvalifikacije radne snage je riječ. Ali evo, recimo, ugrubo ovdje je plata jednog nekvalifikovanog radnika oko 200 KM mjesečno, dok je kod nas 800 KM. To je omjer 1:4. Ne možemo se sa njima porediti sa jeftinoćom nekvalifikovane radne snage i mi ne nudimo kvantitet. Mi nudimo kvalitet. Nudimo ljude koji su kvalifikovani, ali s druge strane ako pogledate, oni bi imali proizvodnju u Evropi, a mi imamo najjeftniju nekvalifikvanu radnu snagu u Evropi. Čak i mislim i da na polju kvalifikovane radne snage situacija ide nama u korist i imali bi na tom planu šta ponuditi.

 

NV: Po čemu narod u Pakistanu prepoznaje našu zemlju i koliko znaju o našoj zemlji?

NM: Oni ne znaju mnogo. Ja sam bio iznenađen da ne znaju na karti gdje je BiH, ali stariji i obrazovaniji znaju itekako čak i pojedinosti. Što se tiče BiH svako zna nešto o ratu i borbi za nezavisnost, većini je poznat rahmetli Alija. Oni nas smatraju herojskom nacijom koja je uspjela da se odbrani bez oružja uz velike gubitke i to je ono sto ih vezuje za nas. Druge aspekte za BiH o nekom anti ratnom mirnodopskom potencijalu je veoma skroman.Tu imaju jako siromašna znanja, pa gotovo nikakva, te moj angažman u zadnjih više nego tri godine ide u tom pravcu da oni sazanaju o nama šta mi njima možemo ponuditi, a šta i oni nama mogu ponuditi. Dakle, ne samo pomoć u slučaju elementarnih nepogoda, kao u maju 2014. godine kada su poslali tone pomoći i novčanu pomoć.

 

NV: Šta mi Bosnaci i Hercegovci možemo naučiti od Pakistanaca?

NM: Možemo naučiti da budemo malo zadovoljniji sa životom. Vidite, kod nas recimo  (a ja to evo govorim o članovima svoje dalje rodbine) neko ko ima dulume zemlje, kuću, pitku vodu, bunar i staro auto koje ne može da opravi, jer nema novaca za to, on je na stanovištu da nema šta da jede, da je on sirotinja, da je izgubljen, da je država kriva, da su političari krivi, da je Rusija kriva, ili Amerika. Svi su krivi, ali to ga ne spriječava da on cijeli dan pije kafu i gleda TV i tu priču priča svakome. A sad ću ispričati drugi primjer koji sam vidio u Tuzli. Prošlo ljeto u nimalo skromnom kafiću u ljetnoj bašti, a koja je na evropskon nivou, sjedila je grupa mladih. Njih 20-30 obučeni po najnovijem standardnu, uredni, lijepi, fini… Nakon što su bili na ručku, sjeli su tu na kafu i kolače, zabavljali se i onda je neko došao podjelio transparente na kojima je stajalo “Nemamo šta jesti, ovdje je život nepodnošljiv – čujete li, idemo odavde.” Oko takvih stvari se stvarno treba povesti diskusija. O tom našem stanju u našim glavama, jer to nije adekvatno. Zbog čega govorim ovo i šta to trebamo naučiti od Pakistanaca? Pa ja bih volio da pokažem ljudima u BiH šta znači biti siromašan, šta znači imati jedno odjelo, nemati mogućnost da ga se opere, hodati bos, ne moći se ugrijati kada padne noć, živjeti ispod šatora itd. Dakle, Pakistan je jedna ogromna zemlja. Ima ogromne potencijale, toliko bogatstva, ali većina stanovništva je siromašna. Milioni žive ispod granice tolerancije za neki normalan ljudski život, ali ja nikad nisam čuo da imaju takav stav prema životu i državi, da im je neko kriv. Oni žive jednostavno svoj život, trude se pomjeriti za milimetar bolje, onoliko koliko mogu i to je to. Apsolutno ne cjenimo ništa što je naše, ne poštujemo ljude koji nas vode, iako smo ih mi izabrali i non-stop je tu agresivna negativa koja se ponavlja. Putujem puno po svijetu. Prije svog diplomatskog angažmana ja sam bio savjetnik u svjetskim kooparacijama diljem svijeta na najvišem nivou. Vidio sam i naroda i država i nigdje nisam vidio taj odnos prema životu i državi. To je ono što ne znam odakle nam. To je valjda dio mentalnog sklopa, kojeg ako možemo popraviti kod sebe automatski bi se stanje poboljšalo u našoj zemlji.

 

NV: Za kraj jedno pitanje vezano za masakr koji se desio u Peševaru 2014. godine. Kako je narod Pakistana reagovao na činjenicu da u medijima širom svijeta taj teroristički akt nije dobio toliku pažnju koliku su dobili neki slični slučajevi širom svijeta?

NM:  Bio sam iznenađen da nisu to toliko negativno uzeli k srcu, jer su jednostavno otupili na takve stvari.To im se konstantno dešava da se ta njihova žrtva i taj problem koji imaju, reflektuje u smislu kao da su oni to sami krivi, kao da oni to sami provociraju itd., što je naravno nepravedno. Dakle, ne tretiraju se inače žrtve u ovom dijelu svijeta onako kako bi ih se trebalo tretirati, tako da i ta tragedija gdje su djeca pobijena, iako su pobijena iz razloga što Pakistanska armija pokušava nešto da uradi protiv organizovanog terorizma, pa su im se oni osvetili na njihovoj djeci, ne dobiva nikakvu konkretnu podršku. To ide dotle da kada se to desilo 16. decembra 2014. godine, niko od ljudi iz diplomatskog kora u Islamabadu nije posjetio tu školi, tako da sam ja prvi otišao tamo jer sam insistirao na tome. Dakle, škola je bila otvorena tamo negdje 14. januara, a ja sam tamo bio 15. januara. Sreo sam tu djecu koja su preživjela. Sada, možete li zamisliti 16. decembra talibani su ušli u tu školu, prerušili se u pakistanske vojnike i onda su počeli ubijati tu djecu. Izvlačili ih ispod stola, pucali u njih dok ih nije eliminisala pakistanska vojska snajperima. I sada ta ista djeca koja su tu traumu doživjela i koja su preživjela pukim sticajem okolnosti jer nisu stigla “na red da budu ubijena”, su ponovo u toj klupi niti mjesec dana poslje toga. Tu sam djecu posjetio. Posjetio sam isto roditelje koji su izgubili djecu i ranjenu djecu u bolnici i odlucio sam u svom kapacitetu kao ambasador BiH da moram reći nešto, da to ne može proći tek tako i bio sam vrlo iritiran stavom svijeta, jer samo da podsjetim par dana nakon tog incidenta desio se taj incident u Parizu. Charlie Hebdo. Tada je 12 ljudi ubijeno u vrlo ne razjašnjenim okolnostima. Sad ne želim ulaziti u detalje tog terorističkog napada, ali poenta je da zbog 12 ljudi ne samo da se digla globalna kampanja, nego se sedmicama cijeli svijet tresao zbog toga i imali smo situaciju da su svi značajniji državnici otišli tamo u znak podrške. 130 djece ne znači ništa po toj nekoj skali. Sada ako budemo litar ljudske krvi “vagali po nekoj važnosti” onda nije ni čudo da postoji terorizam, jer terorizam nastaje iz duboke nepravde nekoga prema nekom i onda imamo te reflekse koji se više ne daju ukrotiti. Šta je sad u tom poenta? Ja sam htio o tome pričati i naravno kako sam i očekivao ovdje postoje velike medijske kuće. Međutim, one nisu bile zainteresovane za tu priču, tako da sam to rekao domaćim medijima. Tu se naišlo na odziv. Međutim, to mi je bilo malo. Bilo mi je malo jer želio sam da taj glas, da ta riječ prođe vani i da ljudi, obični ljudi na zapadu, čuju to pošto mi (MVP BiH), naravno, ne raspolažemo nikakvim budžetima koji bi me podržali na tom planu. Tako sam odlučio da na jedan alternativan načn ukažem svijetu na taj problem, pošto imam nekog pojma o muzici. Pozvao sam pakistanske muzičare i ja sam lično otpjevao jednu pjesmu i snimio video spot vezano za tu tragediju sa mojom porukom u svojstvu ambasodora BiH. Na kraju tog spota mene su isto upozoravali da ću imati problema (čak i prije nego što sam otišao za Peševar) sa talibanima te da bi mi se mogli osvetiti. Uzeo sam jedan stari hit od Beatlesa iz 60-tih koji upravo govori ono što ja želim reći i na jedan suptilan način sam ukazao zapadnim medijima da ne budu slijepi na ono što se dešava i da to nije fer i onda sam to vrlo jasno naglasio na kraju spota.  Taj spot je na internetu do sada imao više od 1 milion pregleda tako da je to otišlo na sve grane svijeta. Mi možda nemamo novaca kao država, ali visavi onog sto smo doživjeli od 92′ do 95′ možemo i trebamo reagovati na ovaj način i dići svijetu svijest o njihovoj nepravdi u onom kapacitetu u kojem možemo. To je bio jedan od načina na koji smo mogli to da uradimo. A uradili smo to veoma uspješno.

 

NV

Na vrh