Muamer Jarović, “Elatec”: Kapital je kao zec…

“Ljudi koji se vraćaju ulažu svoj kapital u mjestu u kojem žive, bilo putem potrošnje ili putem investicija. A znamo vrlo dobro da je svaki investitor dobrodošao u Bosnu i Hercegovinu. Imamo najboljeg investitora ali ga vrlo malo koristimo, a to je naša dijaspora. Ogroman potencijal kapitala koji se ne pušta u promet, jer država nije napravila pogodnu klimu. Ti ljudi moraju steći povjerenje i ne smiju biti prevareni, a upravo smo svjedoci takvih zbivanja”

23. Dec 2015. | 10:56 | Razgovarao Orhan Hadžagić
nv48507


Muamer Jarović, “Elatec”: Kapital je kao zec, uvijek nestane pri prvom znaku opasnosti

Jedan od trojice suvlasnika njemačkog “Elateca” čije je sjedište u Münchenu, Gračanlija Muamer Jarović, pokazao je patriotizam odlukom da se “Elatec” iz Njemačke nađe i u rodnoj mu Gračanici. On je jednu od osam fabrika “Elateca” u rekordno vrijeme sagradio u poslovnoj zoni Gračanice i u nju investirao tri miliona maraka. U prvoj fazi uposlio je 30 radnika za koje ima samo riječi hvale.


NV: Može li se napraviti jedna opća definicija društvenog, mentalnog i nacionalnog stanja ljudi koji žive u dijaspori? Ko su danas ti ljudi, kako su profilirani u društvu zemalja kojima pripadaju?

Postoje dva perioda, a možda i više, u nekom razvoju naše dijaspore u Zapadnoj Evropi. U jednom periodu, u vrijeme bivše Jugoslavije, ljudi su išli na privremeni rad kao uposlenici građevinskih firmi, bez porodica, a nakon izvjesnog vremena se vraćali s izvjesnom štednjom, pravili kuće i nastavljali solidan život. Nekada su pokretali i obrte naravno. Međutim, u to vrijeme je bilo vrlo malo intelektualaca koji su išli izvan zemlje, dakle inžinjera, doktora i tako dalje, i oni koji su išli bili su više-manje tipična radna snaga.

Drugi period, period krize koja je zadesila Jugoslaviju, te rat koji je uzrokovao još veći odlazak ljudi u svojstvu izbjeglica, promijenili su strukturu. Ljudi koji su nekad odlazili na privremeni rad više se nisu vraćali, nego su odveli i porodice i nastavili život vani. Bosna i Hercegovina je u toku rata imala milion i dvjesto hiljada izbjeglica u 112 zemalja svijeta, a to je u najvećem dijelu podnijela Njemačka, SAD i Švicarska. Ta dijaspora je povukla za sobom drugu i treću generaciju, odnosno djecu koja su se školovala i odrasla izvan BiH. Sad se dakle pojavljuju oni koji su na Zapadu završili fakultete, izgradili karijeru i tako dalje, koji su na neki način potencijal naše države. Nameće se pitanje kako se ti ljudi osjećaju kad je riječ o našoj državi? Velik broj njih na neki način još održava veze s državom i nikad se nisu odrekli svog porijekla. Mnogi od njih nažalost imaju tuđa državljanstva i ne vide potrebu za dvojnim, što je na neki način i prihvatljivo, ali ono što nije prihvatljivo jeste činjenica da naša vlada ne njeguje odnos s njima. Moramo shvatiti da su oni vrlo obrazovani i uspješni biznismeni, političari, ljekari, inžinjeri, arhitekti i tako dalje, a to predstavlja velik potencijal za našu državu. Postoje takvi slučajevi, ne samo u Njemačkoj već diljem svijeta.

Dakle, trebalo bi stimulirati te ljude da budu još privrženiji matičnoj zemlji. Ako mi ne pokrenemo inicijativu, ta bi se nit mogla potpuno izgubiti. Šteta bi to bila po privredni potencijal prije svega, a naravno i po društvenu, odnosno populacijsku strukturu. Jedna jaka dijaspora je veoma važna za državu. Pogledajte albansku dijasporu i Kosovo. Oni su razasuti po svijetu, ali kanališu ne samo sredstva, već i obrazovanje i vještine u pravcu matične države, i zbog toga Albanija napreduje. Nije dovoljno da se guverner Centralne banke BiH zahvaljuje stranim štedišama, važno je da država pokrene nešto konkretno s dijasporom.


NV: Šta bi država trebala učiniti? Je li potrebno osnovati određene agencije na lokalnim nivoima zato što je na državnom i dalje veoma teško “progurati” te inicijative?

Slažem se. Teško da ćemo na nivou države imati neko ministarstvo zaduženo za dijasporu. Prvo, u ministarstvima moramo otvarati određene sektore, a to se, prije svega, može pokrenuti na nižim nivoima. Što se tiče dijaspore, nikad ne smijemo igrati na kartu nacionalizma, nego se moramo okrenuti cijeloj dijaspori, ne gledati na to ko je Bošnjak, Srbin, Hrvat ili musliman, katolik i pravoslavac. Jer, svima nam je isto, bilo da smo iz Bihaća, Banje Luke, Sarajeva ili Mostara, svi želimo da naša djeca imaju bolju budućnost, da mi imamo siguran život, da na neki način konsolidiramo sebe kao ličnosti i da doprinesemo koliko možemo društvu, zajednici i našoj državi Bosni i Hercegovini. Znači, moramo se ujediniti i raditi za bolje sutra.

Budućnost naše države je, prije svega, u Evropi, i kad budemo pristupili krugu Evropske unije, ove granice više neće igrati nikakvu ulogu. Znači, važno je da ova država ostane pravna država. Mislim da bi ideja da svaka općina napravi evidenciju dijaspore bila velik iskorak ka ostvarenju komunikacije s našim dijasporcima. Nakon toga, bilo bi vrlo lahko praviti okupljanja za naše ljude iz inozemstva, pozvati ih da dođu, dati im do znanja da ih se matične općine, gradovi, sela, i dalje sjećaju i da ih nisu zaboravili. A ti ljudi će uzvratiti mnogostruko, bilo putem investicija, bilo putem određenih radnih akcija, bilo da se penzioniraju i vrate u BiH; to je vrlo značajno i to su neki detalji na koje malo ko obraća pažnju. Ti ljudi koji se vraćaju ulažu svoj kapital u mjestu u kojem žive, bilo putem potrošnje ili putem investicija. A znamo vrlo dobro da je svaki investitor dobrodošao u Bosnu i Hercegovinu. Imamo najboljeg investitora ali ga vrlo malo koristimo, a to je naša dijaspora. Ogroman potencijal kapitala koji se ne pušta u promet, jer država nije napravila pogodnu klimu. Ti ljudi moraju steći povjerenje i ne smiju biti prevareni, a upravo sad smo svjedoci takvih zbivanja. Prije svega, važno je ulagati u privredu, ali još važnije je da naša vlada napravi prvi potez.


NV: Raste li svijest o razradi projekata za dijasporu ili za ljude koji su potencijalni finansijeri?

To su još pojedinačne akcije i primjeri. Nema sistema niti kontinuiranog rada s dijasporom. S vremena na vrijeme postoje neki susreti i okupljanja, ali ništa konkretno. Nažalost, još su to pojedinačne akcije, investicije, a ne strateški pristup problemu. Imate ljude koji ulažu sredstva i otvaraju firme u svojoj zemlji, a imamo velik broj onih koji nisu na tom organizacijskom niti finansijskom nivou da mogu otvoriti firmu u BiH. Ali, ako im naša vlada omogući investicijski fond, koji će njemu danas-sutra donijeti dio kapitala koji mu nedostaje, ti ljudi bi zahvaljujući tom fondu vidjeli da država ima povjerenja u njih, a oni stekli povjerenje u državu.

Kao što znate, postoji velik broj fondova po Evropi u koje se ulažu sredstva, a oni upravljaju tim sredstvima i kreiraju nove biznise po cijeloj EU. Ali, da bi se to ostvarilo, država mora stati iza toga, mora biti veoma ozbiljno i organizirano. Moramo shvatiti da ako čovjek ima kapital, ne smijemo dozvoliti da taj kapital propadne. Država se mora boriti za tog jednog čovjeka kao za sebe, jer ako privučemo stotine uspješnih pojedinaca, mi već imamo jaku poduzetničku bazu. Najveći problem u Bosni i Hercegovini jeste povjerenje i sigurnost. Važno je steći tu sigurnost i dokazati ljudima “Najveći problem u Bosni i Hercegovini jeste povjerenje i sigurnost. Važno je steći tu sigurnost i dokazati ljudima da je klima povoljna, a, opet ponavljam, država mora stati iza toga. Kad god sam razgovarao s nekim investitorima, glavni problem je bio sigurnost. Ne kaže se džaba da je kapital kao zec, uvijek nestane pri prvom znaku opasnosti” da je klima povoljna, a, opet ponavljam, država mora stati iza toga. Kad god sam razgovarao s nekim investitorima, glavni problem je bio sigurnost. Ne kaže se džaba da je kapital kao zec, uvijek nestane pri prvom znaku opasnosti. Mislim da ovim putem možemo značajno povećati strane investicije i kanalizirati ta sredstva u pravom smjeru. Samo uz kapital naše dijaspore, naša država može procvjetati bez problema.


NV: Malo ljudi zna da 80 posto radnih mjesta u Njemačkoj nude mala i srednja preduzeća, a 20 posto svega su neki konglomerati i giganti. Treba li to i nama biti cilj? Dakle, mala i srednja preduzeća privući ovamo?

Same odluke velikih koncerna kakav su “Volkswagen”, “Siemens” i tako dalje, povlače velike procedure odlučivanja oko dislokacije u određenim zemljama. Mi smo nažalost izgubili “Volkswagen”, “Škoda” bi se zvanično trebala raditi u Sarajevu, premda imamo dobrih primjera poput “Preventa”, ali i mnogo manjih firmi. No, sve je to potencijal. Manja preduzeća donose fleksibilnije odluke. Nije u pitanju ni velik kapital, jer vi kad treba da uložite nekoliko miliona ili milijardi, to je složen proces. A kad treba da uložite nekoliko stotina hiljada, to već ide lakše, jer to i banke jednostavnije prate. Kad sakupimo veći broj takvih manjih investicija, dobit ćemo potencijal koji je je veoma značajan i koji se lakše provodi.


NV: “Elatec” pripada vrsti srednjih preduzeća. Možete li nam više reći o onome čime se bavite te kad ste došli u Bosnu i Hercegovinu?

Kompanija je osnovana 1988, dakle prije 27 godina. U tom periodu smo odmah i formirali firmu i u BiH koja je bila zadužena za tržište bivše Jugoslavije. U to vrijeme “Elatec” se bavio distribucijom elektronskih komponenti u Istočnoj Evropi, tako da smo tad otvarali kćerke firme u svim istočnoevropskim zemljama, pa danas “Elatec” ima firme u devet zemalja Evrope i svijeta. Sad radimo na osnivanju kompanije u Australiji. Najnovija informacija je i to da smo otvorili kćerku firmu u Turskoj, a čiji je osnivač naša firma iz BiH. To smo uradili s ciljem poslovanja tamo. To je što se tiče “Elateca” u razvoju, a osim te osnovne djelatnosti koja podrazumijeva distribuciju, razvijali smo svoj portfelj pa se bavimo proizvodnjom SIM-kartica, Scratch-kartica, bankarskih kartica, Loyalty-kartica, a u posljednjih 12 godina i proizvodnjom RFID-čitača koji su vrlo traženi zbog objedinjavanja više tehnologija. Taj dio proizvodnje imamo u Njemačkoj, a određeni dio toga imamo u planu prenijeti u BiH.


NV: Kompanija ste koja je stekla povjerenje njemačke vlade te je ta vlada bila uključena u vaše pregovore s Turskom u vezi s proizvodnjom brojila, ali ta inicijativa, nažalost, nije uspjela.

To je bilo negdje nakon potpisivanja Dejtona. Projekt je predviđao da se u Bužimu investira i napravi proizvodnja savremenih elektronskih brojila zajedno s jednim turskim proizvođačem koji je trebao uložiti novac. Mi smo u taj projekt uključili i Vladu i federalnog premijera, međutim to se nije realiziralo. Vjerovatno je bilo prerano za takav jedan projekt u BiH, uglavnom, nije s naše strane došlo do zaustavljanja, nego jednostavno nisu izvršene obaveze koje su se ticale Vlade i Elektrodistribucije. Mi smo tad od “Iskre” uzimali stara brojila, a bila je potreba da se napravi najsavremenija proizvodnja tih brojila.


NV: Možemo li za Bosance i Hercegovce ustvrditi da bilježe napredak u sferi istrajnosti? Često u nešto uđemo s mnogo entuzijazma, a onda to stane. Je li ova vaša poslovna priča, a, općenito, i Gračanica, dokaz da smo napravili iskorak?

Gračanica je i prije rata bila sredina poznata po maloj privredi, a to se nastavilo i nakon rata. Mnogo je tu dobrih firmi, nećete vjerovati koliko dobre proizvodne programe imaju. To su ozbiljne kompanije za koje se toliko i ne zna, a ima ih u raznim branšama. Radi se za njemačko, švicarsko, francusko, englesko i američko tržište. Nećete vjerovati da se to dešava u tako malom gradu, i ja mislim da bi to trebalo promovirati. Ne da bi se Gračanica hvalila, nego da bi se stimulirale druge sredine i da im se dokaže da je moguće napraviti pozitivnu poslovnu klimu. Ne treba nikad raditi megalomanski, već kad nešto počnete, važno je završiti, koliko god bio veliki ili mali taj projekt. Nekad treba stisnuti zube čak i ako ne uspijemo, na kraju se ipak sve može svesti na jednu pozitivnu priču.


NV: Poruka mladim srednjoškolcima koji privode kraju svoju srednju školu, šta da upisuju, šta da izbjegavaju?

Ono što se traži su tehničke struke i zanati, jer čovjek danas-sutra za sebe može naći nešto u tome. Također i strani jezici su veoma važni, zašto ljudi ne bi znali i turski jezik danas, a ne samo engleski ili njemački – to je značajno za poziciju u međunarodnim kompanijama. Mladi moraju biti aktivni, kako ekonomski tako i politički. Ne treba da dopuste da im prolazi život, treba da daju sve od sebe da nešto postignu. Mislim da će samo na taj način osigurati sebi dobru budućnost.


NV: Koliko ljudi zapošljavate u Gračanici?

U Gračanici zapošljavamo oko 30 ljudi, većim dijelom to su inžinjeri, naši s tuzlanskog univerziteta, jer imamo sreću da imamo tu blizu ETF Univerziteta u Tuzli, koji nam pruža vrlo dobre kadrove. Ali uspjeli smo neke i vratiti, naprimjer konkretno primjer jednog čovjeka iz Austrije, našeg Bosanca. To je jedan proces koji je pozitivan, da ljudi vide da ne moraju raditi u Austriji da bi imali solidan životni standard. U svakom slučaju imamo kvalitetan kadar, barem kad je riječ o onome sa čime smo se susreli do sada. Oni se trude da nauče engleski jezik, što je veoma važno. Naravno, potrebno ih je slati na usavršavanja i treninge, što mi konstantno radimo, i stalno ih “abdejtujemo” novim znanjima i trudimo se da su ukorak s novim tehnologijama. Oni su vrijedni i složni, jer ako im date neku sigurnost i ako vide da rade u uređenoj firmi, oni će dati svoj maksimum i ne pada im na pamet da idu vani i da traže posao u inozemstvu.


Muamer Jarović je rođen 31. oktobra 1958. godine u Gračanici. Diplomirani je pravnik. Kompaniju “Elatec d.o.o.” osnovao je još 1989. godine, a uz male prekide uzrokovane ratom, ovo poslovno društvo od 2007. godine radi bez prekida. Ova firma posluje kao članica njemačke grupacije Elatec GmbH, a specijalizirana je za razvoj RFID-čitača kartica i komponenti. Djeluje i kao distributer, s fokusom na poluprovodnike, računarske sisteme te displej-tehnologije i rješenja.

Na vrh