Munever Čergić: Banovići će dobiti 500 miliona eura vrijednu termoelektranu

Više od deset godina tim okupljen oko Rudnika mrkog uglja Banovići uspješno vodi ovo preduzeće koje je od ključnog značaja za lokalnu zajednicu. Munever Čergić, direktor rudnika, navodi da su odolijevali raznim pritiscima, ali i ne krije da je podrška lokalnih čelnika SDA bila važna za uspjeh ovog projekta. U razgovoru za Novo vrijeme otkriva i planove za izgradnju termoelektrane i cementare koje bi trebale osigurati opstanak rudnika kad termoelektrana u Tuzli ugasi određene blokove 2026. godine

2. Feb 2015. | 07:00 | Ajdin Perčo
nv35129

Jedini rudnik u FBiH koji je izvan koncerna Elektroprivrede BiH posluje bolje nego većina ostalih rudnika. Zapošljavajući oko 3.000 radnika te ostvarujući godišnje prihode od više od 150 miliona KM, Rudnik mrkog uglja Banovići je žila kucavica razvoja ove općine. O mukotrpnom putu ka uspjehu te izazovima s kojima se suočavaju razgovarali smo s direktorom rudnika Muneverom Čergićem.


Kako je tekla postratna obnova i rad rudnika u Banovićima?

Još u periodu od 1994. pa do 1999. godine RMU Banovići je poslovao u sastavu preduzeća Rudnici uglja Tuzla u kojem su bili Rudnik Kreka, Rudnik Đurđevik i Rudnik Banovići. Mi smo 1998. godine zatražili izlazak iz tog zajedničkog preduzeća zbog propadanja rudnika, jer smo spali na dva kamiona i bili bez ikakvih investicija. Bilo nam je jasno da bi bez promjene situacije rudnik za godinu ili dvije potpuno propao i bilo bi ga nemoguće podići. U tome nam je pomogla i politika, a posebno gospodin Mirsad Kukić, moj trenutni pomoćnik za investicije i razvoj koji je tad bio direktor, i od 1. januara 1999. godine poslujemo kao zasebno preduzeće. Nakon toga je Kukić nabavio pet damper-kamiona i još tri-četiri mašine. U to vrijeme jedan damper-kamion je koštao između jedan i dva miliona dolara. To nam je bio podstrek, i da tad nije napravljen taj potez, vjerujemo da bi rudnik danas bio minoran igrač bez naročitog uspjeha.

U to vrijeme su rađene i neke studije o prestrukturiranju rudnika i zaključeno je da je rudnik besperspektivan i da ga treba zatvoriti. Međutim, mi najbolje poznajemo lokalnu zajednicu, jer ne bi bilo ni lokalne zajednice da nema rudnika i sve što se događa u Banovićima događa se zbog rudnika. Tokom 2001. godine Alijansa za promjene je uzela rudnik i na čelo je došao drugi direktor iz SDP-a. Oni su tri godine životarili i ostvarili su minimalne investicije od 4,5 miliona KM. Uspjeli smo 2004. godine uvjeriti vlast, koja se u međuvremenu promijenila, i u maju te godine došli smo na čelo rudnika. Brzo smo uspostavili ravnotežu i prvo što smo uradili jeste da smo ukinuli kompenzacije, jer ako iko zna prodavati ugalj, onda smo to mi. Tu godinu smo odmah završili pozitivnim rezultatom i zadržali smo nivo proizvodnje. Počeli smo plaćati PIO i druge poreze i negdje od 2006. godine plaćamo sve obaveze prema državi.


Kolika je prosječna plaća u rudniku?

Još prije pet godina dostigli smo prosječan nivo plaća od oko 900 KM i imamo dodatnih 120 KM koje plaćamo po kolektivnom ugovoru prema sporazumu između sindikata i poslodavca. To je bio dogovor putem kojeg bi se radnicima tokom 10 godina isplatilo oko 10.000 KM. Ukupna primanja regresa smo podigli na 850 KM, a višak na oko 500 KM i topli obrok na 6 KM. Ukupna mjesečna prosječna primanja stoga iznose oko 1.300 KM i veća su od federalnog prosjeka tako da su na neki način i radnici zadovoljni.


Je li se povećavao broj radnika tokom posljednjih deset godina?

U vrijeme Alijanse napravljen je akcioni plan restrukturiranja, modernizacije i privatizacije rudnika tako da je po tom planu rudnik Banovići trebao smanjiti broj uposlenih na 1.190 radnika. Kad smo mi 2004. došli, odbacili smo taj plan jer je podrazumijevao gašenje određenih dijelova pogona. Mi smo krenuli drugim pravcem u dogovoru s Ministarstvom i Vladom i uspjeli smo ispuniti sve tačke koje je predviđao akcioni plan izuzev broja uposlenih koji je u to vrijeme bio oko 2.503. Mi smo broj zaposlenih svake godine povećavali, ovisno o potrebama, i evo nedavno je završen konkurs te smo primili novih 236 zaposlenika. Kad i ovi uposlenici počnu raditi, imat ćemo ukupno 2.956 radnika.


Rudnik je mnogo novca uložio i u kupovinu novih mašina?

Mi smo 2004. uspjeli ustabiliti rudnik te smo raspisali tender za nabavku kredita na osnovu kojeg bi kupili još kamiona i jedan bager. Od svojih sredstava smo kupili neke sitne mašine. Damper-kamioni koje sada kupujemo su "Belazovi" iz Bjelorusije. Interesantno je i to da je u jednom periodu bilo strašnih problema oko nabavke guma i to od 2006. do 2010. godine. Sjećam se da sam gospodinu Brankoviću, koji je tad bio premijer, rekao da imamo pare ali da nemamo gdje kupiti gume i da nam nekako pomognu. Najgore je kad kamion od milion dolara stoji i ne može se koristiti. Danas nemamo tih problema i uredno to završavamo.

Uspjeli smo tad dobiti povoljan kredit od, čini mi se, Hypo Alpe Adria banke i nabavili smo te mašine. To je bio period kad smo se već osposobili da zadržavamo proizvodnju na milion i tristo hiljada tona separiranog uglja. U posljednjih nekoliko godina smo podigli nivo proizvodnje na milion i pet stotina hiljada tona, što nam osigurava normalnu poslovanje i plaćanje svih obaveza. U 2014. smo ostvarili prihode od 152 miliona KM u odnosu na 2004. godinu kad je bilo 87 miliona KM. Otprilike investiramo deset posto od ukupnih prihoda, što znači da smo u prošloj godini investirali oko 15 miliona KM, a kupili smo bager i još neku opremu. Drugim riječima, tokom proteklih 10 godina investirali smo više od 130 miliona KM.


Koji su Vam investicioni planovi za ovu godinu?

Pokrenut ćemo i proceduru nabavke transportnog sistema s drobilicama i očekujemo da time pojeftinimo i povećamo proizvodnju otkrivke kako bismo do 2019. bili spremni dočekati termoelektranu koja bi tad trebala početi raditi. Istovremeno, time bi snabdijevali i Blok 6 i Blok 5 u Tuzli, jer Blok 6 radi isključivo na mrki ugalj, a Blok 5 do 25 posto na mrki, a ostalo na lignit iz Kreke.

Plan za ovu godinu je transportni sistem koji će započeti s investicijom, četiri kamiona i još neke sitne opreme. Ukupno je predviđeno oko 50 miliona KM za investiranje, s tim da će se završetak transportnog sistema prebaciti i na 2016. i 2017. godinu kad bi on konačno trebao biti pušten u pogon. Onda nam ostaju dvije godine da vršimo povećanu eksploataciju na otkrivci i da 2019. imamo već dovoljne količine uglja od više od dva miliona tona godišnje da možemo pokriti potrebe termoelektrane.

Mi isporučujemo Termoelektrani Tuzla 66 posto naše proizvodnje i jednu trećinu industriji i širokoj potrošnji. Od industrije nam je Alumina Zvornik najozbiljniji kupac i negdje oko 160 hiljada tona je s njima potpisano za ovu godinu. Naravno, prodajemo toplanama te nekih 170 hiljada tona izvozimo u Srbiju. Moram kazati da je cijena uglja za industriju i potrošnju veća za deset do dvadeset procenata nego Elektroprivredi BiH.


Bi li se isti sistem mogao primijeniti i na Ukupna mjesečna prosječna primanja iznose oko 1.300 KM i veća su od federalnog prosjeka, tako da su na neki način i radnici zadovoljni ostale rudnike? Rudnik Banovići nije bio uspješan kad je bio uvezan sa ostala dva rudnika, ali otkako je postao samostalan, mnogo je uspješniji.

Vidite, mi smo uspjeli vratili svoje tržište i u Srbiji. Također, uspješno smo se približili predratnom nivou proizvodnje od 1,8 miliona do 2,1 miliona tona uglja. S trenutnom mehanizacijom proizvodnja od oko 1,6 miliona tona je ipak maksimum koji možemo dostići. Površinski kopovi su se produbili i to je dodatni razlog zašto uvodimo transportni sistem koji trpi veći nagib od 18 stepeni uspona u odnosu na kamion koji može voziti pod nagibom od šest stepeni. Na taj način mi pokušavamo osigurati dovoljne količine uglja kako bismo 2019. bili spremni. Mi smo jedini rudnik koji 33 posto uglja prodaje na slobodnom tržištu, dok drugi rudnici tek 10 posto uglja prodaju na slobodnom tržištu. Iako ima dovoljno prostora i za veće količine, mislim da rudnici zbog loše situacije ne stignu da proizvedu dovoljno uglja.


Uspjeh rudnika u Banovićima je, prije svega, uspjeh profesionalaca u tom poslu, ali je i rezultat uspješne simbioze politike i privrede? Rudnik ne bi uspio da nije bilo političara koji su stali iza rudnika i iznijeli vaše zahtjeve na nivo Federacije BiH?

Tako je, naravno. Od rata naovamo imali smo određene krizne periode u radu rudnika, pogotovo u toku vladavine SDP-a, ali je od 2004. pa do sada sve išle mnogo bolje, posebno kad smo nabavili mehanizaciju. Onda smo uspjeli da ne uđemo u koncern upravo zbog nedorečenosti te ideje i nejasnoće oko toga ko kome odgovara. Ono što nas je dodatno podstaklo da budemo nezavisni jeste visok procent privatnog kapitala i nije lahko to spojiti u koncern sa državnim kapitalom. Onda se u to vrijeme počelo razmišljati i o gradnji termoelektrane u Tuzli i saznali smo da će vjerovatno oba bloka biti na lignit, što znači da bi potrebe za našim mrkim ugljem prestale 2026. godine, zajedno s prestankom rada Bloka 6 Termoelektrane Tuzla. Onda bismo mi iz rudnika u Banovićima ostali bez značajnijih mogućnosti plasmana velikog dijela proizvedenog uglja i sveli bismo se na jedan manji rudnik. Stoga smo odlučili da u našem gradu izgradimo termoelektranu na mrki ugalj, što je ustvari zamjenski kapacitet za blok od 215 megavata, odnosno za Blok 6 u Tuzli koji će se ugasiti.


Kako je tekla procedura za dobijanje potrebnih dozvola, a kasnije i biranje pristiglih tenderskih ponuda?

U početku je bilo otpora. Međutim, naše općinsko vijeće dalo je potpunu podršku, te smo poslije izradili studiju kojom smo uvjerili Ministarstvo da ima smisla razmišljati o gradnji termoelektrane. Rodila se i ideja o proizvodnji cementa, jer ćemo 80 posto laporca koji kopamo koristiti kao osnovu sirovinu za proizvodnju cementa. Nadamo se da će i cementara dobiti podršku Vlade koja bi trebala stati iza tog projekta i pružiti garanciju za to. Ako ne bude garancije, onda je pitanje hoćemo li to moći izvesti.

Nakon studije o termoelektrani, uradili smo idejni projekt i onda uz pomoć ministra Trhulja uspjeli da dođemo i prezentiramo taj projekt Vladi. Prošle godine to je odobrio i Parlament Federacije i obećao da će izdati garanciju za objekt. Mi smo 9. januara ove godine otvorili drugu fazu tenderskog postupka, kad smo imali četiri ponude, i to tri kineske i jednu špansku, pri čemu te kompanije osiguravaju 100 posto finansijskih sredstava i daju objekte po principu “ključ u ruke”. Cijena takvih objekata, barem prema ponudama iz Kine, kreće se od 400 do 500 miliona eura, a evropska ponuda je negdje oko 590 miliona eura. Javile su nam se velike i iskusne kompanije koje su radile velik broj blokova.

Sad vršimo upoređivanje ponuda i vidjeli smo da sve ponude tehnički zadovoljavaju standarde koje smo postavili. Mi smo zahtijevali EU-standarde, koji su vjerovatno najstrožiji na svijetu. Treću fazu očekujemo u aprilu i trajat će tri mjeseca, i tad vršimo rangiranje ponuda. Takvu rang-listu šaljemo na ministarstvo koje je šalje Vladi, a Vlada šalje Parlamentu. Ako se Parlament složi s našom listom, oni daju nalog Vladi da posredstvom skupštine dioničara odobri zaduživanje i da nam da garanciju. Očekujemo da ovo završimo do 2015. uključujući i poslove s bankom koja svakako prati te kompanije i zna njihov rad. Firma koja dobije posao radi izvedbenu dokumentaciju i za to im treba sedam-osam mjeseci, i nadamo se da bi gradnja mogla početi najkasnije do septembra 2016. godine. Mi do tada trebamo odraditi proceduru i izravnati teren. Očekujemo da će biti oko 1.000 radnika stalno na terenu koji bi gradili te objekte. Ono što smo mogli vidjeti u Stanarima jeste da na gradilištu nikad nije manje od 500 radnika. Gradnja termoelektrane u Banovićima bi trajala oko tri-četiri godine i trebala bi da bude puštena u rad krajem 2019. godine, čime bi rudnik Banovići bi imao kapacitete da je snabdijeva ugljem narednih četrdeset godina.


Kako po Vašem mišljenju funkcionira Elektroprivreda BiH nakon što je došlo do formiranja koncerna i integracije rudnika i termoelektrana?

Kao stručno lice i osoba koja se bavi ovim poslom 30 godina trebao bih glede toga imati stav. No, kao direktor kompanije koja nije unutar koncerna nije baš korektno da komentiram rad sistema čiji nisam dio. Međutim, ono što svi znamo jeste da su svi rudnici u problemima. Oni su iz tih razloga pripojeni Elektroprivredi BiH da bi se dala mogućnost da se iz cijene struje izdvoji dio koji bi spasio rudnike. Ali ono što ja znam jeste da nije sjajna situacija, izuzev kod Rudnika Gračanica kod Bugojna koji je manji rudnik ali odlično posluje i ima ostvarenu dobit svake godine. I drugi rudnici imaju određene probleme. Prošle godine je Rudnik Kreka imao problem i s poplavama. Mi smo jedini rudnik koji je izvan Elektroprivrede BiH. Nad nama je jedino federalna vlada, odnosno Ministarstvo energije, rudarstva i industrije s kojima smo imali odličnu saradnju. Ovom prilikom bih se želio zahvaliti ministru Erdalu Trhulju na saradnji. Iskreno se nadam da vođe političkih partija koje razgovaraju i kandidiraju kandidate na ministarska mjesta vode računa o stručnosti tih ljudi.


Munever Čergić je direktor Rudnika mrkog uglja Banovići. Po struci je doktor rudarskih nauka i u rudniku je zaposlen od 1988. godine. U 2004. je imenovan na mjesto predsjednika uprave, odnosno postao je direktor Rudnika, a do tada je bio član upravnog odbora i tehnički rukovodilac bušenja i miniranja. Prošao je sve faze rada u ovom rudniku, od obične inžinjerske pa do trenutne menadžerske pozicije.

Na vrh