Naoružavanje Srbije i Hrvatske je zabava za gladne narodne mase

25. Dec 2016. | 15:01 | Armin Sijamić
balkans-countries-map

Nabavka aviona „MiG 29“ za potrebe Srbije nije nikakav dramatičan preokret u odnosu snaga na Balkanu, posebno ne u Evropi. Ono je više politički pokušaj Aleksandra Vučića da sjedi na dvije stolice. Razlog je jednostavan: ovi avioni nisu najmodernije letjelice koje možete kupiti, a njihov broj je beznačajan za svaku državu koja ima iole ozbiljnju protivvazdušnu odbranu.

Prije nego počnemo govoriti o samim avionima treba podsjetiti da su Hrvatska i Srbija, kao i cijeli Balkan, prostor siromaštva kakvi drugi dijelovi Evrope nisu. Broj ljudi koji napuštaju ove prostore već se mjeri u desetinama hiljada ljudi na godišnjem nivou u svakoj državi. Bijela kuga je realnost na Balkanu. Stoga je pitanje koga će braniti to oružje koje se kupuje? Možda jedino interese velikih kompanija koje polahko ali sigurno kupuju balkanske države. U ostalom, kupcima naših prirodnih bogatstava smanjen broj stanovnika na ovom području odgovara, jer tako jeftinije dobijaju resurse.

Vlasti Srbije, Hrvatske, BiH i većine ostalih država Balkana, nemaju mehanizme ekonomskog razvoja, stoga je svaka druga tema u medijima prihvatljivija. Drugo, možda bitnije, niti jedna od tih vlada nije nezavisna od stranih uticaja na osnovu kojih kreiraju svoje politike, pa tim kupljenjo oružje postaje još besmislenije. Kada veliki zavađaju oni obično oružje daju besplatno. Koliko su ga samo sve strane u sirijskom ratu dobile za šest godina rata?

 

Srbijanski avioni

Avioni koje je Srbija dobila na poklon od Rusije, ali platila njihovu modernizaciju i političku cijenu na Zapadu, nisu zadnja riječ tehnike. Prvi avioni ove vrste pravljeni su još osamdesetih godina prošlog vijeka, a Jugoslavija je prve takve avione kupila prije 30 godina. Uostalom, Srbija je imala u svom sastavu avione MiG-29 tokom NATO bombardovanja Srbije i u srazu sa NATO avionima nisu postigli nikakav uspjeh. Prema dostupnim podacima šest aviona ovoga tipa je poletjelo da se suprostavi suparničkoj strani i svi su oboreni. Šta više, nisu uspjeli ni ispaliti projektile na NATO avione, prije nego su oboreni od strane aviona F-15 i F-16. Iračke MiG-ove 29 u iransko-iračkom ratu obarali su iranski avioni F-14 Tomcat, sirijske su obarali izraelski F-15Cs, a Husi i dio jemenske vojske njima odan, ovakve avione čak nisu ni pokušali suprostaviti saudijskim modernim avionima zapadnjačke proizvodnje. Ovakvih primjera je mnogo.

Jasno je da će pomenuti avioni namjenjeni Srbiji biti modernizovani, ali u suštini Srbija neće dobiti ništa što ranije nije imala – danas Srbija ima četiri aviona ove vrste. Tačnije, ona je upotpunila desetkovanu eskadrilu sastavljenju od ove vrste aviona. U suštini, čitava nabavka aviona iz Srbije je privremeno rješenje, jer za desetak godina svi avioni ove vrste će biti povučeni iz upotrebe zato što avion star 40 godina ne obećava mnogo. Nisu rijetki slučajevi učestalih kvarova na ovim avionima. Alžir je vratio čitavu isporuku, oni u Indiji imaju mnogo nedostataka. Čak 62 posto njih  u Indiji se više ne koristi od 2010. godine, uslijed kvarova na motoru. Uostalom, popis država koje koriste ove avione govori o njihovom kvalitetu.

 

Srbijanska vojska i namjenska industrija

Vojska Srbije nije u puno boljem stanju nego li su vojske drugih država nastalih raspadom Jugoslavije. Iako u svom sastavu ima 52 hiljade vojnika, to nije broj od kojih bi bilo ko trebao strahovati. To je vojska koja nastavlja tradiciju vojske poražene u Sloveniji, Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, na Kosovu i na koncu od NATO saveza. Danas, ta ista vojska štrajkuje, tražeći veće plate, a nisu ni rijetki slučajevi traženja penzija i stanova po osnovu učešća u ratovima u bivšoj Jugoslaviji. Takva vojska sa trenutnim stanjem u budžetu Srbije nije u stanju za ratove duže od nekoliko sedmica, jer naprosto nema resursa, i to sve pod uslovom da ima neprijatelja kojem niko ne bi priskočio u pomoć.

Međutim, ono što svakako treba da zabrine mnoge iz različitih razolga, jeste razvoj namjenske industrije Srbije koja postiže odlične rezultate. Ti rezultati su prekriveni bukom oko kupovine pomenutih aviona. Namjenska industrija Srbije proizvodi i modernizuje različite vrste oružja. Tu su modernizovani tenkovi M-84 sa sistemima Shtora, koji su se u Siriji pokazali kao odlično sredstvo zaštite oklopnih vozila. Zatim, Srbija je modernizovala transportere BVP M 80, zatim protivtenkovske sisteme slične ruskim 9M 133 Kornet, tu je novi VBR, zatim samohodne haubice, dron Pegaz, borbeno vozilo Lazar… Primjera radi, borbeno vozilo Lazar je već prodato Pakistanu, a pobjedilo na konkursu konkurenciju iz drugih država.

 

Hrvatski odgovor

Ko je prvi počeo, u ponovnom zaoštravanju odnosa Beograda i Zagreba, teško je reći. Tačnije bi bilo reći da se to zaoštravanje obnavlja u različitim prilikama: migranti, kupovina oružja, kupovina i podjela čokoladica u Dubrovniku, pitanje nacionalnih manjina, pitanje korištenja ćirilice u Hrvatskoj, ustaški pozdravi i parade, rehabilitacija četnika, Šešelj, Hasanbegović, paljenje zastava, blokiranje pregovora o pridruživanju EU… sve to za manje od dvije godine. Dakle, uvijek je druga strana spremna na novi sukob, pa čak i oko totalnih besmilica kakve su čokolade proizvedene u Srbiji, ili divljačko paljenje zastava Hrvatske u Beogradu.

Najava Hrvatske da će kupiti novo oružje, a koje prema izjavama hrvatskih političara nije usmjereno protiv Srbije, dočekano je sa nevjericom. Ako je to prošle godine bila možda samo prijetnja ili maštarija, ono će sada postati realnost. Naime, Donald Trump kao predsjednik Sjedinjenih Američkih Država tražio je od svih članica NATO saveza da povećaju svoje vojne budžete. Praktično to znači modernizacija armija i kupovina novih količina modernog oružja. Jasno je da to oružje neće biti kupljeno u Moskvi ili Pekingu, već upravo na Zapadu i u najvećoj mjeri kod SAD. Patriotski odgovor Hrvatske na srbijansku kupovinu aviona, ustvari će biti iznuđen članstvom u NATO savezu i porukom Trumpa da ko neće sam sebe štititi i razvijati vojsku, onda neka plati zaštitu.

 

Regionalna paranoja i realnost

Na ovaj način političke elite su vješto skrenule pažnju svojih građana sa gorućih problema. Siromaštvo, bijela kuga, kriza za krizom, nemiri, mržnja, korupcija, nepotizam, strah i neizvjesnost su glavna dostignuća balkanskih političkih elita u zadnjih 25 godina. Mogućnost ljudi u bivšoj Jugoslaviji da razume jezike u okolnim državama na ovaj način postaje alat za raznorazne galamdžije koji prijete preko granice. Međutim, i na to treba obratiti pažnju barem u onome dijelu koji se odnosi na tačnost.

Recimo, kao mantra se ponavlja u medijima rečenica da je Srbija „najjača vojna sila u regiji.“ To je potpuna laž, koja još jedino prolazi na Balkanu. Primjera radi, Srbija graniči sa Rumunijom koja je barem dvostruko vojno jača od Srbije. Pored 22 miliona stanovnika Rumunije, vlastitih naftnih polja i rafinerija nafte, članstva u NATO savezu i tri puta većim budžetu za vojsku od Srbije, zatim pored američkih aviona F-16, ratne mornarice… kako neko može tvrditi da je Srbija najjača vojna sila u regiji?

Mađarska, koja graniči sa Hrvatskom i Srbijom, ima švedske avione Gripen koji su vjerovatno i kvalitetniji od F-16. Albaniji je Turska donirala desetine oklopnih i borbenih vozila i još je Albanija uložila stotine miliona dolara u savremenu opremu sa Zapada. Regija izgleda poprilično naoružana, ali samo za defanzivna dejstva. Teško da neka od tih država ima snage za rat na tuđem teritoriju. U slučaju nekog većeg regionalnog sukoba niko ne bi mogao biti siguran u pobjedu.

Moćnu Ameriku su ratovi iscrpili do te mjere da je upala u ekonomske poteškoće, Saudijska Arabija bilježi rekordne deficite u budžetu zbog smanjenja cijene nafte i ratova u Jemenu, Iraku i Siriji, a Rusija svoje djelovanje u Siriji dozira sa svojom realnom ekonomskom snagom, što nam govori da je rat skup i za tako velike i bogate države.

 

Odgovor BiH

Jasno je da u ovom lancu naoružavanja Bosna i Hercegovina uz Crnu Goru i Makedoniju najlošije stoji. Međutim, situacija nije beznadežna. Sve se može popraviti političkim i strateškim odlukama, ali i onim tehničkim koje zavise samo od BiH.

Članstvo u NATO savezu je svakako najbolja opcija za male države kakva je BiH, ali dok se čeka na članstvo bosanska politika se može posvetiti konkretnim stvarima. Ukoliko se ne može pronaći zajednička riječ sa Srbijom i Hrvatskom, onda bi se trebalo pokušati sa Albanijom, Mađarskom, Rumunijom ili Bugarskom. Malo ljudi zna da je nezavisnost BiH prvo priznala Bugarska, a tek onda ostale države koje su važile za prijateljske. I nije to slučajno. BiH Bugarskoj ne predstavlja nikakvu prijetnju, niti rivala. Rival Bugarske je Srbija, s kojom su više puta ratovali i interesi su im se u određenim pitanjima sudarali. Bugarska je priznala i nezavisnost Kosova. Moramo se upitati kakve odnose naša država ima sa državama koje su graničile sa bivšom Jugoslavijom? Ako zbog komplikovanog političkog sistema eliminišeno ovo pitanje o političkoj saradnji, onda se moramo zapitati kakvu saradnju sa ovim državama imamo na polju ekonomije ili kulture?

Uostalom, najveća opasnost BiH prijeti sa diplomatskog plana i mogućnosti dogovora velikih sila preko naših leđa. Nije slučajna priča o radikalizaciji muslimana u BiH. Ona je usmjerena u građenje imidža BiH u očima ostatka svijeta kao o mjestu radikalizacije i prijetnje za cijelu Evropu. Taj perfidni napad na BiH traje već godinama u medijima i publicistici, a vjerovatno je isto i na diplomatskom planu. BiH još nije ponudila kvalitetan odgovor. Vjerskih i političkih radikala u BiH ima, ali nisu ni predsjednici države, niti premijeri, niti ministri, niti parlamentarni zastupnici, kakav je slučaj u susjednim nam državama. Još uvijek su, na svu sreću, manjina i nisu bitan politički i društveni faktor u državi.

Međutim, najbolji odgovor BiH na kupovinu oružja Srbije i Hrvatske mora biti razvoj vlastitte namjenske industrije. To može biti i isplativ ekonomski i naučni projekat. Gradnja novih tvornica, instituta, odnosno uvezivanje u jedan veći sistem, donosi nova radna mjesta, profit, sigurnost i razvoj nauke. Jednom prilikom Aleksandar Vučić je rekao da namjenska industrija Srbije radi odlično, jer uvijek ima ratova i uvijek postoji kupac. I zaista, namjenska industrija Srbije postigla je zavidne rezultate proteklih godina. BiH to može isto uraditi, uvezivajući i proširujući kapacitete namjenske industrije koja je uglavnom smještena u Federaciji BiH.

 

Svjetski trendovi

Svijet se mijenja pred našim očima. Da li to naše političke elite vide je drugo pitanje. Međutim, ono što se dešava proteklih godina na Bliskom istoku na bojnim i diplomatskim poljima treba izučavati. Sirijski rat je još jednom pokazao svu destruktivnost sukoba modernim oružjima dobijenim od razvijenih i bogatijih država. Da se Rusija i SAD nisu umiješale u sirijski i irački rat ko zna koliko bi dugo trajalo iscrpljivanje regionalnih sila preko leđa sirijskog i iračkog naroda.

Rat u Siriji je pokazao i da ratova sa klasičnim linijama fronta ima sve manje i da čak i armije pribjegavaju asimetričnom ratovanju. Koriste se dronovi, prave se zasjede, a glavna udarna snaga su manje specijalne jedinice koje napadaju na najslabijim linijama fronta. Sirijski rat se u jednom momentu vodio isključivo za kontrolu puteva, a vojska i različite grupe su jedni drugima prepuštale kontrolu gradova. Organizaciju života u tim gradovima finansirale su druge države putem donacija. Značajan preokret na ratištu se desio kada je u rat ušla Rusija sa svojim modernim i brojnim avionima te raketama koje je ispaljivala sa Mediterana i sa Kaspijskog jezera/mora.

U jemenskom ratu Saudijska Arabija koristi najmodernije oružje sa Zapada, ali učinak na bojnom polju joj je mizeran. Naprosto, Saudijska Arabija nema trupe spremne da se uhvate u koštac sa Husima koji imaju godine iskustva u ratovanju. Bjesomučno bombardovanje Jemena moglo bi biti zaustavljeno da Jemen posjeduje kvalitetnu protivvazdušnu odbranu. U tom slučaju moderni avioni ne bi donosili prevagu u sukobu. Uostalom, Srbija je uspjela da obori nekoliko NATO aviona sa zastarjelom protivvazdušnom odbranom. Zastarjele avione MiG može zaustaviti i zastarjeli protivvazdušni sistemi, koji su puno jeftiniji od samih aviona. Ukoliko susjedne države procjene da su pomenuti avioni vojske Srbije prijetnja, prvi korak će biti kupovina takvih sistema. Do tada će trajati medijsko prepucavanje političkih elita i njima bliskih pojedinaca.

 

NV / foto balkancountries.info

Na vrh