Kolumne>>

(Ne)olimpijski plamenovi u Sarajevu

Svaki grad ima svoje slavne i manje slavne trenutke, danas Sarajevo nema slavne a ni manje slavne trenutke, danas su tri decenije od zvaničnog početka Olimpijade u Sarajevu, tužne i ružne li godišnjice

8. Feb 2014. | 11:21 | Semir Hambo, Amel Duranović
18585

Danas je tačno, okruglo što bi se reklo trideset godina od početka nekih od najljepših trenutaka u historiji ovog grada. Na današnji dan prije tri decenije ovaj grad je bio centar svijeta. Ne znam, nisam doživio ali osjećam kakav je to samo bio ponos. Biti domaćin Zimskih olimpijskih igara. Sama pomisao na to tjera uzdah, žal što nisam rođen ranije, da barem u svojim mislima mogu premotavati film kada je čitav svijet slavio Sarajevo.

Dan prije svečanog otvorenja Olimpijskih igara Sarajevo je bilo bez snijega. Narodi svih država bivše Jugoslavije strepili su da će Igre proći najgore do tada. Međutim, Svevišnji je na dan Igara Sarajevu i našoj državi dao snijeg. Kažu, nezapamćena idila. Želja da u bosanskoj mirnoći pogledam svečano otvaranje Igara u Sočiju ostala je samo želja. I ništa više od toga.

Sarajevska Olimpijada kao da je dala snagu svim ljudima koji su doživjeli strahote rata. Borba, hrabrost i ustrajnost. Nikad ne odustaj. U najtežim trenutcima ovog grada, ljudi su se znali sjetiti svoje Olimpijade. Čuvali su je. Skromno ali dostojanstveno, nisu je zaboravili. I trebalo bi da taj duh živi i da je sve jači, sve prisutniji. Naročito danas kada je tačno 30 godina od ponosa i slave.

I gdje baš danas, gdje baš danas da je rođendan, kada su stanovnici ovog grada blago rečeno izgubljeni. “Ubijeni u pojam” jučerašnjim nemirima mi danas treba da obilježimo veliki jubilej od Olimpijade. Teško. Možemo i hoćemo, ali nije to iz srca. Nazor sve to djeluje. Ljudi se nezadovoljni, očajni, gladni. Pobunili su je jučer, kazali su da ovo ne vodi ka dobrom. Ali čini se na pogrešan način. Sarajevo su kao i '84. zasule pahulje. Međutim, ovaj put one nisu bilo djelo Onog koji daje, već huligana napunjenih nekom čudnom, zastrašujuće negativnom energijom. Jučer su u Sarajevu padale kamene pahulje. Pogađale su, ne samo objekte, već i brojna srca ljudi koji nisu navikli na anarhičnost kakvu smo jučer svjedočili. Teško je objasniti učešće maloljetnika u ovim protestima. Priča mi kolega novinar koji je jučer po zadatku bio pred zgradom Vlade Kantona Sarajevo kako mladić pozira sa odvaljenom metalnom pločom sa zgrade Vlade Kantona. “Gledam ga i ne mogu da se načudim. Njegovo poimanje stvarnosti graniči sa osvajanjem bodova u kakvoj video-igrici”, kaže kolega novinar. Ne mogu a da se ne složim s izrečenom konstatacijom. Obespravljeni radnici, nažalost, ni danas nisu u boljem položaju nego jučer. To što su neki premijeri dali ostavke danas bivšem radniku Konjuha iz Živinica neće donijeti zaposlenje, to što smo uložili pet miliona konvertibilnih maraka u obnovu Gradske vijećnice u Mostaru, a danas ostali bez nje, itekako boli sve istinske patriote ove zemlje. O Historijskom arhivu ne mogu da govorim. To može biti tek jednostavno nijemi krik koji možemo porediti s onim iz brojnih holywoodskih horor filmova. Jesmo li to jučer bili Mongoli koji su poharali i zapalili biblioteku u Bagdadu i uništili ono što su kulturnjaci gradili vijekovima? Želio bih vjerovati da nismo, ali me stvarnost uvjerava u suprotno.

Nije jednostavno pisati o tome. Veliki su to kontrasti. Prije trideset godina iznad ovog grada vihorile su se zastave, olimpijski plamen, ljubav i ponos. Ovog jutra, na tačno trideseti rođendan sarajevske ljepotice, sarajevske Olimpijade vihori nemoć, spaljenost i garež. Danas neko drugi slavi, slavi neki drugi grad koji okuplja plemenite sportske borce. A gdje smo mi? Mi smo ostali na mjestu, tapkamo s povremenim korakom unazad. Ne samo da ne znamo naprijed, nego iz neznanja, općeg ludila, neupućenosti, javašluka, ne znamo da kažemo i istrajemo u tome šta nas boli, ali na pravi način. Uništismo sami sebe, svoju historiju, svoj trag zatiremo i ostajemo sami u svom nedefinisanom prostoru. A možemo mi bolje, prošlost je pokazala. Kada smo u ratu mogli biti toliko jedinstveni i nije nam bilo mrsko sjetiti se Olimpijade, kada smo mogli čuvati svoju historiju, zašto postajemo Huni, Vandali, Barbari. Ljudi bez prošlosti, ljudi bez budućnosti. I kada plačemo i bunimo se, ne gubimo konekciju s razumnim. Sami ćemo sebe sagorjeti.

Na vrh