Kolumne>>

Nepravda se ne pravda

15. Nov 2016. | 14:52 |
15045261_197541230699594_639608463_o

Nepravda se u etičkom ili moralnom smislu ne može da opravda, iako se ona u praktičnom smislu „redovno“ pravda od strane „sitnih duša“ onih koji ciljano imaju potrebu da zbune čak i one nad kojima je ta ista nepravda i učinjena. Nepravda se ne može da opravda iz prostog razloga jer nepostoji opravdanje za nepravdu, niti se nepravda može uklanjati nepravdom, baš kao što se mastan sto nakon ručka ne čisti još masnijom krpom/spužvom. Pravdanje nepravde jeste nepravedan čin jer pravda nikada ne smije biti kolateralna šteta. Nepravda je sa aspekta morala jedna obična istina/činjenica i kao takva, baš kao i pravda, treba se kategorizirati po svojoj prirodi i karakteru, te staviti i pohraniti na mjesto koje joj pripada.

U vremenu balkanskog društvenog sataraša u kojem se teško razlikuju oni koji su u pravu i oni koji su u krivu, moglo bi se reći da oni koji pokušavaju da svojom glavom razluče šta je šta, a i ko je ko, nisu u „modi“, ali je od krucijalnog značaja za opstanak društvenih zajednica postojanje ovakvih pojedinaca. Razlog zbog kojeg ovi „likovi“ u društvu ne žele čak ni da pravdaju pravdu i istinu, a još manje imaju potrebu da pravdaju nepravdu i neistinu, jeste u činjenici da svako pravdanje pravde, kao i pravdanje nepravde neminovno donosi neku vrstu ličnog dodavanja i nadodavanja, a to mjenja karakter same suštine. Dakle, oni ne zvuče „navijački“ pa se čini kao da nisu odabrali ni jednu „stranu“ i to čine iz jednostavnog razloga jer za njih istina nije sportski klub za kojeg se, u praksi, slijepo navija bez obzira da li ta ekipa gubi ili pobjeđuje.

 

Navijanje za istinu

Navijanjem za istinu koja gubi smisao, koja zbog toga po automatizmu postaje neistina, ne može se popraviti njeno stanje i suština, ali se, u praksi često viđeno, gromoglasnim navijanjem može podignuti euforija i izraziti podrška onima koji pravdaju neistinu zbog čega njihova snaga zna počesto da poraste baš zbog navijanja i podrške iz tih masa, nakon čega se ohrabi nepravda koju je i sam nacista Hitler sebi u svojoj glavi uspjevao objasniti i opravdati, ali to nikada neće i nije promjenilo suštinu njegovog postupanja. To što neko u nekom periodu uspjeva opravdati nepravdu ne znači da je taj neko pravedan i slijedbenik pravde, jer to što on/oni nazivaju isto bi mirisalo/smrdilo i pod drugim imenom/imenima.

Istinita pravda, dokle god zadržava svoj status istinitosti, ona je podržana od strane ove vrste ljudi, a kada Istinita pravda ostaje bez svog glavnog opisnog pridjeva – istinitosti, bez obzira što bi to još neko smatrao „pravdom“, razumom obdarena vrsta ljudi, po automatiznu, redefinira ime dotadašnje istinite pravde u vrlo jednostavan naziv; nepravda. Ova vrsta ljudi jesu intelektualci i njih ima u svakoj društvenoj masi i oni se mogu prepoznati i izdefinirati samo po ovim pomenutim osobinama. Svi oni koji za sebe misle da su intelektualci, ma kako inteligentni bili, ako ne posjeduju otvorenost uma i snagu nošenja istine ma kakva ona bila (sviđala se ona njima ili ne sviđala), oni su samo inteligentni i ništa više od toga, a vjerovatno su i nepravedni jer je to cjena inteligencije koja egzistira bez postojanja moralne / etičke vage.

Bitno je i napomenuti da postoji samo jedan i jedini način da se nepravda nakalemi na pravdu, a to je da se ta nepravda objelodani i stavi na svoje mjesto tako što će je priznati onaj/oni koji je čine/sprovode, kako bi se nepravda pohranila na policu istine. Ako nepravda nije na „polici istine“, onda je ona jedno nekontrolisano nasilje koje i dalje traje, a prije svega je kao takva, nasilje nad ljudskim umom jer podcjenjuje svaki atom nepristrasnog rezonovanja koje pojedinci u svim masama/skupinama uvjek imaju jer Bog stvorio različite ljude i Univerzalne vrijednosti, kako bi se oni okupljali oko njih, integrisali zahvaljujući njima.

Ovo do sada navedeno, ako se pojednostavi kako bi se bolje razumjelo, sa primjerima iz naše svakodnevnice, još se lakše da razumjeti. Ne mogu postojati kvne veze/rodbinske veze kada su u pitanju pravda i nepravda. Normalno je da svaki čovjek pogriješi, ali nije normalno i nije razumno i morano prihvatljivo da se njegova nepravda pravda samo zato što je neko vezan za nekoga krvnom vezom (brat za brata), po nacionalnim vezama (Bošnjak za Bošnjaka, Srbin za Srbina ili Hrvat za Hrvata), po historijskim/tradicionalnim/religijskim vezama (Bošnjak za Turčina, Srbin za Rusa, Hrvat za Njemca). Zbog ovog načina percipiranja i rasprostranjene prakse pravdanja nepravednika, samo zato što se neko u formalnom smislu predstavlja da je musliman, da je kršćanin, da je pravoslavac, ne znači da je po nekom automatizmu pravedan.

 

Pojedinac i grupa

Na isti način i iz istog razloga ne znači da je neko pravedan samo zato jer se deklarisao kao Bošnjak, kao Srbin, kao Hrvat, kao Turčin, kao Rus ili kao Njemac ili zato jer zna Kur’an napamet, jer zna Bibliju napamet, jer je Hodža, jer je Fratar/Pop. Onima kojima nije bitna pravednost, oni prebrojavaju krvna zrnca, mešetare uokolo i sklapaju paktove koji će i njih jednog dana odvesti u propast. Dovedeni smo u situaciju da nije teško detektovati u društvu osobe koje hvale nečiju pravednost i istinitost u nekom društvenom segmentu, ali kada saznaju da taj pravednik nije istih uvjerenja kao on/ona, da nije iste nacionalnosti kao on/ona, onda se razočara i oblati tu istu osobu u svojoj glavi samo zbog toga jer imaju različit svijetonazor ili neku pripadnost.

Ako postoji i jedan aršin pokojem se ljudski rod može podijeliti u neke grupe / vrste, to je podjela na pravedne i nepravedne, a bitno je napomenuti da su oni koji pravdaju nepravdu i pravdaju nepravedne i sami nepravedni, bez obzira radili to oni iz nehaja ili s namjerom, jer niko od nas (ljudi) ne može imati opravdanje da je bio „zaveden“ kada svako ima priliku da se strpi i da hladne glave, bez euforičnog klevetanja i generalizacije tipa prethodno navedenih primjera, izvaga pravdu od nepravde i istinu od laži, a ako to odmah i ne uspjeva, onda neka sačeka u oprezu kako ne bi uvrijedio one koje nije trebao i kako ne bi podržao one koji će mu tu njegovu podršku, kad tad, skupo naplatiti.

Mišljenja sam da je za početak svakom čovjeku na zemlji dovoljno da ne generalizuje stvari, ljude, događaje i da se potrudi da ne pravda nepravdu, jer će svakome od nas ta ista pravda da nedostaje onog trenutka kada naša lična sloboda bude u pitanju i kada bude okružen svakodnevnim pravdaocima nepravdi, kojih je uvijek bilo i uvjek će biti.

Bitan je samo broj ovih drugih, jer oni prave razliku i napredak.

 

NV

Na vrh