Nestabilno susjedstvo: Pakistanski problemi u vremenu krize

Malo je koja država svijeta desetljećima bila važna za ukupnu američku vanjsku politiku koliko je to Pakistan, američki saveznik u nestabilnom regionu. Izazovi za pakistanske vlasti redaju se iz dana u dan, a ova država, usprkos svim svojim unutarnjim problemima, mora pronaći način i kvalitetno zastupati svoje pozicije, ali i balansirati između saveznika kakve su Sjedinjene Američke Države i Kina

3. Nov 2015. | 06:59 | Armin Sijamić

Nije potrebna dublja analiza kako bi se shvatila važnost Pakistana, dovoljno se osvrnuti na geografsku kartu te vidjeti da ta država graniči s Iranom, Indijom, Afganistanom i Kinom koje su posljednjih godina na različite načine bile ključne države za mnoge političke i ekonomske procese u ovom dijelu svijeta. Ako se tome doda činjenica da se na sjeverne granice Pakistana naslanja Centralna Azija koja je od ključne važnosti za Rusiju, onda je mozaik još kompleksniji. A bliski odnosi sa Sjedinjenim Američkim Državama ovu državu, uz sve spomenuto, svrstava u red država od prvorazredne regionalne, ali i svjetske važnosti godinama.

Čini se da ovu državu prate brojni politički, ali i sigurnosni izazovi s kojima se nijedna svjetska država ne bi mogla lahko nositi još od njenog osnivanja 1947. godine od dijelova Britanske Indije koje su većinom naseljavali muslimani. Usprkos svim nedaćama, unutarnjim podjelama i ratovima koji direktno pogađaju ovu državu, Pakistan je uspio opstati i pritom igrati značajnu ulogu u ovom nestabilnom regionu. Čini se da je rivalstvo i neprijateljstvo s Indijom istovremeno i jača i slabi, što je svojevrstan apsurd.

Indija je druga najmnogoljudnija država svijeta s brzorastućom ekonomijom, snažnom vojskom i velikim diplomatskim iskustvom, koja crpi resurse Pakistana tokom međusobne konfrontacije. Međutim, istovremeno je takva Indija od Pakistana napravila državu koja uspješno manevrira u političkoj areni, ali i kao snažan vanjski neprijatelj pomaže u unutarnjoj koheziji prilično raznolikog pakistanskog društva.

Zbog svega toga se Pakistan nameće kao nezaobilazna adresa za odnose u ovom dijelu svijeta, neko s kim svaka država mora ozbiljno računati, posebno nakon američkog napada na Afganistan 2001. godine s namjerom da se sruši talibanski režim kojeg je Washington smatrao odgovornim za teroristički napad na tu državu 11. septembra te godine.


Američko prisustvo

Ulazak Sjedinjenih Američkih Država u rat s talibanskim gerilcima širom Afganistana mnogi su analitičari već tada ocijenili kao dugoročni poraz Washingtona, jer je gotovo nemoguće poraziti neprijatelja kakvi su talibanski gerilci i druga lokalna plemena koja se opiru bilo kakvom državnom organiziranju ma od koga ono dolazilo. Različiti osvajači su to osjetili na svojoj koži mnogo puta do sada.

I danas, četrnaest godina od početka američke intervencije u Afganistanu, može se konstatirati da se nije mnogo toga promijenilo u toj državi. Istina, u Kabulu više ne stoluju talibani, ali ni Kabul nema kontrolu nad velikim dijelom Afganistana u kojem i danas važe norme koje su važile i prije dolaska Sjedinjenih Američkih Država i njenih saveznika u tu državu.

Sve se to dešavalo na pakistanskoj granici stoga je ova država dijelila teret rata i krize u svom susjedstvu. Modaliteti pakistanskog učešća u tom ratu mijenjali su se iz godine u godinu, pa je tako Pakistan u jednom periodu otvoreno ratovao protiv pojedinih oružanih grupa u Afganistanu i pomagao Amerikance, dok je u drugom neke druge grupe direktno pomagao. I jedni i drugi su često koristili pakistansku teritoriju.

Koliko je bilo kompleksno učešće Pakistana u afganistanskom ratu govori i podatak da je Osama bin Laden, kojeg su Sjedinjene Američke Države tražile u Afganistanu, boravio u Pakistanu gdje su ga i ubile američke specijalne jedinice, a godinama prije i poslije tog događaja američka vojska napada uporišta različitih grupa u Pakistanu, pri čemu stradaju i civili, te zbog toga Pakistan često protestira protiv Washingtona.

Svima je postalo jasno da nema stabiliziranja prilika u Afganistanu bez snažnog pakistanskog upliva kako političkog i ekonomskog, tako i vojnog. Zvanični Washington je to, naravno, brzo shvatio pa je svojevremeno imenovao Richarda Holbrooka za specijalnog izaslanika za Afganistan i Pakistan. Stavljanje Pakistana u isti koš s Afganistanom nimalo se nije svidjelo Pakistanu, pa je Islamabad zbog takve odluke snažno zamjerio Washingtonu smatrajući da Pakistan ima veću važnost od konteksta u koji ga je te 2009. godine stavila američka administracija.

Naravno, prije toga, ali i nakon toga, Pakistan u američkoj diplomatiji figurira kao mnogo važnija država, a povremeni nesporazumi (ili čak sukobi) su samo iznimka jer su ove dvije države u određenim pitanjima naslonjene jedna na drugu. Prošlosedmična posjeta Nawaza Sharifa, pakistanskog premijera, Washingtonu to i potvrđuje i čini se da obje strane imaju dileme, strahove, zahtjeve, ali i međusobne kritike.


Sukobi u Kunduzu

Najava Baracka Obame da će SAD, poslije sukoba u gradu Kunduzu, u Afganistanu zadržati 5.500 vojnika do 2017. godine nije se svidjela pakistanskim vlastima, pa se pakistanski premijer zaputio u Washington tražiti objašnjenje nenadane promjene američkog stava o ostanku američkih trupa u Afganistanu. Međutim, domaćini su gosta dočekali s protuzahtjevima, poput onog da se mora uvesti kontrola pakistanskog nuklearnog programa zbog nestabilnosti u državi.

Naravno da Pakistan neće ni da čuje za opciju razoružavanja i naglašava da je nuklearno oružje sredstvo odvraćanja Indije od napada na Pakistan. Amerikanci smatraju da nuklearno oružje ima “destabilizirajući karakter za regiju” te ih posebno brinu pakistanske nuklearne bombe manjeg obima koje mogu biti upotrijebljene u konvencionalnom ratu. Amerikanci protiv Pakistana primjenjuju taktiku “napad je najbolja odbrana” te tako Ovakvim se manevrima Pakistan pozicionirao kao važna država u regionalnim okvirima, ali da bi postala i regionalni lider mora snažnije razvijati svoju ekonomiju izbjegavaju temeljitu debatu o tome zašto Amerikanci ostaju u Afganistanu i tokom narednih godina.

Promjenu svog plana o povlačenju američke vojske iz Afganistana Barack Obama je obrazložio povećanom nestabilnošću u toj državi i činjenicom da Afganistan više ne može biti sigurno mjesto za “talibane i ostale teroriste” te je zatražio od Pakistana da ponovo pritisne talibanske vođe kako bih ih privolio na pregovore s vladom u Kabulu koja je odana Washingtonu.

Godinama Washington smatra da Pakistan podržava pobunjenike u Afganistanu pa je ovaj put, smatraju američki analitičari, od Islamabada zatraženo da se takva pomoć odmah obustavi ili će u protivnom biti obustavljena američka pomoć Pakistanu u iznosu od 500 miliona dolara svake godine, koje Islamabad koristi upravo za vojne potrebe. Analitičari su izračunali da je za pomoć pakistanskoj vojsci u borbi protiv militanata tokom posljednjih 14 godina, koliko traje rat u Afganistanu, Washington dao više od 20 milijardi dolara, čime se Pakistan svrstava na listu država koje dobijaju najveću američku pomoć svake godine. A ako je dio tog novca završio u Afganistanu kao pomoć militantima koji se bore protiv američkih snaga i vlasti u Kabulu onda je očigledan još jedan propust američke vanjske politike.

Nawaz Sharif je pakistanskoj javnosti posjetu Washingotnu predstavio kao pokušaj razvijanja saradnje dvije države u oblasti sigurnosti, boljem pristupu američkom tržištu za pakistanske kompanije te američkoj pomoći u borbi protiv Indije, što je svakako daleko od istine, jer je jasno da je tema sastanka bila nedavni okršaj u Kunduzu i ponovno jačanje pobunjeničkih grupa koje slobodno prelaze iz Afganistana u Pakistan i obrnuto, te prave velike probleme vlastima u Kabulu, odnosno kvare strateške kalkulacije Washingtona.

Amerikanci od Pakistana posebno očekuju da se Islamabad uključi u rat protiv mreže “Hakkani”, odnosno mreže gerilskih milicija koje se bore protiv američkih i afganistanskih snaga. Nastali su 1981. godine, a podržavala ih je američka CIA kako bi se suprotstavili invaziji SSSR-a na Afganistan. Danas ova mreža broji između 4.000 i 15.000 boraca i operira u Afganistanu i Pakistanu uz pomoć pakistanskih obavještajnih službi.

Da je situacija ozbiljna i da može doći do povećanih tenzija u Centralnoj Aziji govori i podatak da su specijalne ruske snage u Tadžikistanu, gdje Rusija ima 6.000 vojnika, bile u pripravnosti iz straha da će se konflikt sa sjevera Afganistana prenijeti širom Centralne Azije koju je čak i ISIL označio važnim strateškim prostorom. Naravno, jasno je da je prisustvo ISIL-a u ovom dijelu svijeta upereno prije svega protiv Rusije i Kine, stoga je jedan od razloga ruskog prisustva u Siriji i borba protiv 7.000 pripadnika ove organizacije koji potječu iz država nastalih raspadom SSSR-a, što je Vladimir Putin i javno istakao.


Pakistanske šanse

Svjestan svoje važnosti u regionu, ali i prijetnji od snažne susjedne Indije, Pakistan je morao naći i druge adrese kojima se može obratiti za pomoć osim one u Washingtonu. Zbog toga su pakistanske vlasti temeljito radile na razvijanju dobrih odnosa s Kinom kako bi zajednički, u strateškom smislu, ugrozile Indiju. U tom je kontekstu pokrenuta saradnja od vojnih pa do ekonomskih pitanja, koja je u tolikoj mjeri ozbiljna da se Kina odlučila za izgradnju velike luke u Pakistanu za potrebe svojih brodova.

Takvi odnosi s Kinom, ali i dobri odnosi s Iranom, Pakistanu su otvorili mogućnosti balansiranja između tih država i Zapada. Međutim, ako bi Sjedinjene Američke Države u potpunosti slomile otpor različitih afganistanskih milicija, jasno je da bi važnost Pakistana u američkim planovima tad bila smanjena. Pakistan ide i korak dalje, pa su se odlučili i na bliske veze sa Saudijskom Arabijom, čime su u kratkom periodu izgradili dobre odnose i s nekim sukobljenim silama na globalnom (Sjedinjene Američke Države i Kina) i regionalnom (Iran i Saudijska Arabija) planu.

Ovakvim manevrima Pakistan se pozicionirao kao važna država u regionalnim okvirima, ali da bi postala i regionalni lider mora snažnije razvijati svoju ekonomiju i kvalitet života svojih građana, koja je u katastrofalnom stanju ako ih usporedimo sa značajnim regionalnim akterima kakvi su Kina, Indija ili čak Iran. Čini se da su ovom trenutku Pakistanu potrebnije strane investicije nego ikad ranije.


Afganistan kao baza za džihadiste?

Prisustvo terorista El-Kaide desetljećima u Afganistanu i uspješna borba lokalnih plemena protiv različitih vojski, na neki je način ovu državu pretvorilo u sigurnu luku za džihadističke pse rata koji idu od države do države služeći ciljevima različitih obavještajnih službi. El-Kaida je već objavila rat ISIL-u koji pokušava da prodre i u Afganistan koji bi bio idealno mjesto za djelovanje u Centralnoj Aziji, koja je etnički jako raznolika, ali i slabo naseljena u gotovo nepreglednim terenima Centralne Azije i koja je od suštinske važnosti za Rusiju i Kinu. Stoga, ne treba čuditi ako u narednim godinama budemo čitali vijesti o različitim terorističkim grupama koje djeluje iz ovog dijela svijeta prema susjednim državama. Kako Afganistan nije dovoljno snažan da se sam bori protiv takvih grupa trenutno je jedina alternativa snažno pakistansko prisustvo. U konačnici, to bi opet značilo da se Pakistan našao u središtu interesiranja Sjedinjenih Američkih Država, Kine, Rusije i Saudijske Arabije.

Na vrh