Nova politika Hrvatske prema BiH: I poslije Franje, Tuđman

Kada je izborom Stipe Mesića za predsjednika Hrvatske 2000. godine najavljena jedna “bolja decenija” za Hrvatsku i region, ni u Hrvatskoj ni u Bosni i Hercegovini nije bio mali broj nesretnih takvim razvojem događaja. Oni nesretni utjehu su, navodno, tražili u molitvama, i to Svetom Anti kojem su se ispodtiha ovako obraćali: “Sveti Ante, ako si u stanju, uzmi Stipu a vrati nam Franju”. Sveti Ante je ostao nijem. Franjo se nije vratio, Mesić je Hrvatsku politiku okrenuo k'o šaner šibice

17. Mar 2014. | 10:27 | Nedžad Novalić
20075

Mesić je već u prvim istupima kao predsjednik rekao da je hrvatska politika, koja je insistirala na podjeli Bosne i Hercegovine i koja je direktno učestvovala u agresiji na BiH, stvar prošlosti te da bosanskohercegovački Hrvati sve svoje probleme – kojih itekako ima – trebaju rješavati u Sarajevu. Mesićev zaokret bio je takav da nije promijenio samo odnos “bolje Hrvatske” prema BiH, već i, do tada, rigidnog HDZ-a čije je vođstvo 1990-ih – svjedoči tome i nedavna presuda Haškog Tribunala Prliću i ostalima – stajalo na čelu “udruženog zločinačkog poduhvata s ciljem stvaranja Herceg-Bosne”. Ivo Sanader se nakon preuzimanja HDZ-a, dijelom s namjerom da zadobije veću moć u stranci a dijelom da HDZ stvarno odmakne od nacionalizma, brzo obračunao s “hercegovačkim krilom HDZ-a” koje od tada više nikada nije zadobilo onaj značaja unutar ove stranke kakvo je imalo dok je bio živ Franjo.

Šta se onda dešava s hrvatskom politikom prema BiH u posljednjih nekoliko godina? Odlazak Mesića i dolazak bezličnog Josipovića na funkciju predsjednika označava vrijeme kada hrvatska politika prema BiH pravi novi zaokret. Josipović je svojim prvim posjetama prvo rehabilitirao Dodika, pri tome zaboravljajući neugodna pitanja kakvo je ono gdje su Hrvati danas u RS-u, ko ih tamo predstavlja, ili pitanje Dodikovog otvorenog podržavanja raketiranja Zagreba 1995. godine. Moglo se to nekako progutati, priča o pomirenju ima moć da “upije” neka nezgodna pitanja, jer “zaboravimo jučer, mislimo na sutra”. Onda je presuda Sejdić-Finci otvorila, opravdano, i još jednom treba naglasiti opravdano, pitanje ravnopravnosti Hrvata u BiH, ali je ta priča dobrim dijelom i među bh. Hrvatima i u Hrvatskoj shvaćena kao pitanje ravnopravnosti Hrvata u Federaciji.


Potpuni zaokret

Jasnije obrise novog kursa hrvatske politike prema BiH možemo uočiti analizirajući događaje u posljednjih nekoliko sedmica. Prvo su prije nekoliko sedmica zastupnici HDSSB-a u hrvatskom saboru otvoreno tražili da Hrvatska podrži formiranje trećeg entiteta, koji bi Hrvate učinio ravnopravnim u Federaciji. Potom je Mesić, koji istina zna nekada umisliti da je još uvijek predsjednik i bitna politička figura, najavio u Mostaru iluziju zvanu “Dejton 2”. Prije dolaska Mesića, iz stolnog grada Mostara, od gradonačelnika Bešlića i premijera HNK-a Lasića stiglo je otvoreno pismo da Mesić nije dobrodošao u Mostar, što je Mesić ignorirao.

Zato je dobrodošao Miroslav, sin Franjin, i bivši šef Hrvatske obavještajne službe koji je ove sedmice u Mostaru promovirao svoju knjigu “Bosna i Hercegovina u raljama zapadne demokracije”. Rakurs i diskurs Tuđmana mlađeg Mostarce je mogao jedino posjetiti na period proljeća 1993. godine kada je “udruženi zločinački poduhvat” s ciljem stvaranja Herceg-Bosne i njenog pripajanja Hrvatskoj bio u punom jeku. “CIA je predviđala već 1991. godine da je najbolje za Bosnu i Hercegovinu dogovoreni razlaz, da se Hrvati priključe Hrvatskoj, Srbi odu Srbiji, a da se Bošnjaci, ako žele, priključe Hrvatskoj ili, ako žele, da imaju samostalnu državu”, kazao je Tuđman. Potom je naveo mišljenje Owena, jednog od glavnih predstavnik međunarodne zajednice tokom rata u Bosni i Hercegovini, kako je međunarodno priznanje Bosne i Hercegovine bila pogreška. Tuđman je iznošenje već poznatih i bajatih podataka objasnio činjenicom da “nema nove ideje u odnosu na ono što se danas zbiva i što se tada zagovaralo”. Za Miroslava “nema ništa novu”, vrijeme je neumitno stalo tamo negdje u ljeto 1993. na relaciji Grude-Zagreb.


E Sveti Ante…

Nekoliko dana poslije, alternativa cjelokupnoj trenutnoj hrvatskoj politici, počasni građanin Kiseljaka, Sarajeva i Srebrenice, rođeni Hercegovac, Milan Bandić u intervjuu za Al-Jazeeru jasno je rekao kako je stvaranje trećeg entitete “nužno zlo”. “Bosna i Hercegovina je zemlja tri konstitutivna naroda i, nadam se, uskoro i tri entiteta, da svako ima mogućnost da izabere svoje predstavnike”, kazao je Bandić. Izjave ministrice vanjskih poslova Hrvatske Vesne Pusić o trećem entitetu uglavnom su po sistemu toplo-hladno. Krajem 2010. izjavila da je treći entitet treba postati realnost “uz sudjelovanje sva tri naroda”, da bi prije nekoliko dana rekla da treći entitet “nije opcija na koju treba računati”.

U prošlosedmičnom intervju Tomislav Jakić je za Novo vrijeme rekao da Hrvatska ne prelazi “crvenu liniju” u pogledu dobrosusjedskih odnosa spram BiH, s tim da je žalosno kako većina ne reagira na povremene istupe pojedinaca koji zagovaraju treći entitet. No, danas se s pravom može postaviti pitanje ima li uopće u Hrvatskoj politički subjekt koji će kritički progovoriti o trenutnom kursu hrvatske politike prema BiH? Možda premijer Milanović koji svako malo, uoči ili nakon krupnih političkih događaja u BiH, posjeti “hrvatska područja” i to isključivo u Federaciji BiH? Možda lider HDZ-a Karamarko koji je otvoreno obećao ponovnu “tuđmanizaciju” HDZ-a? Možda laburisti, kao nešto novo na političkoj sceni u Hrvatskoj, čiji je poslanik u Saboru podržao ideju o trećem entitetu? Možda… Možda je vrijeme i da se i mi u BiH obratimo Svetom Anti. Jest da molitve uslišava s decenijskim zakašnjenjem, ali kad ih jednom usliši, ne samo da vam vrati Franju, već u svakom političaru imate Franju…

Na vrh