O Donaldu Trumpu i američkoj izuzetnosti

27. Apr 2017. | 07:59 | Armin Sijamić
WASHINGTON, DC - JANUARY 20:  President Donald Trump raises a fist after his inauguration on the West Front of the U.S. Capitol on January 20, 2017 in Washington, DC. In today's inauguration ceremony Donald J. Trump becomes the 45th president of the United States.  (Photo by Alex Wong/Getty Images)

Već je prošlo gotovo četiri godine od kada je američki predsjednik Barack Obama otvoreno poručio svijetu da njegova država ima prava koja druge države nemaju. Obama je tada rekao „Amerika je izuzetna ne samo zato što se zauzima za svoje interese, već i za interese svih drugih“. Na izjavu su žestoko reagovali predsjednici Rusije, Ekvadora, Bolivije i mnogih drugi. Tadašnji ekvadorski predsjednik Rafael Correa otišao je najdalje, pa je ocijenio da izjava podsjeća na nacističke izjave u predvečerje Drugog svjetskog rata o superiornosti jedne nacije nad ostalim. Povod ove Obamine izjave tada je bio mogući napad na Siriju, u stilu da će suverenu državu napasti kada on procjeni da je to opravdano.

Historija američke „izuzetnosti“ nije počela s Obamom, pa s njim nije ni završila. Britanski historičar Timothy Garton Ash u svojoj poznatoj knjizi Slobodan svijet, Amerika, Evropa i iznenađujuća budućnost zapada iz 2004. godine napisao je rečenicu koja je mnogima ostala urezana u sjećanje, kao podsjetnik, šta se sve može desiti samo ako tako odluči neko u Washingtonu. On piše da „postoji ekstremna „novoamerička“ pozicija: da je Sjedinjenim Američkim Država dozvoljeno da se unilateralno umiješaju bilo gdje, bilo kada, kako bi spriječile potencijalnu opasnost za svoju nacionalnu sigurnost, koju samo njena tajna obavještajna služba može da detektuje, i zato što predsjednik osjeća da je to teološki ispravno.“

Novoizabrani američki predsjednik Donald Trump je u prva tri mjeseca u Bijeloj kući pokazao da je rečenica britanskog historičara više nego tačna. Od obećanja da se surađivati s Kinom i Rusijom, da neće napadati druge države i da neće rušiti vlade, da će se okrenuti prvo Americi, pa tek onda svijetu, nije ostalo ništa. Za samo stotinjak dana od polaganja zakletve Trump i njegova administracija se sukobila sa Rusijom, Kinom, Sirijom, Iranom, Sjevernom Korejom, Venecuelom, Turskom, Afganistanom, Jemenom… Impresivna lista obnovljenih sukoba samo zato što je Trump, ili neko drugi, procjenio da je ugrožena američka sigurnost.

Recentno, u tri slučaja, Trump je pokazao svu apsurdnost unilateralnog djelovanja.

 

Sirijski slučaj

Trump je odlučio napasti sirijski vojni aerodrom 7. aprila, jer je utvrdio da je sirijska vojska izvršila napad hemijskim oružjem na civile, a da su avioni ponijeli smrtonosni teret sa napadnutog aerodroma. Rusija i Sirija su pozivali da se incident istraži, ali uzalud, američki predsjednik je donio presudu i napao bazu, jer su ga potresle slike ubijene djece, pojasnio je kasnije. Potom je izjavio da je o napadu obavjestio kineskog predsjednika Xi Jinpinga kada su njih dvojica  jeli „najbolji dio torte.“ Nekoliko dana poslije, civili koji podržavaju sirijsku vladu, napadnuti su u autobusima za evakuaciju. Preko 60 djece je ubijeno i još 60 drugih osoba. Tada nije bila ugrožena sigurnost SAD, a ni predsjednik nije bio pogođen slikama ubijene djece.

Prije dva dana turske zračne snage, a kasnije i artiljerija, djelovale su po položajima u Siriji i Iraku kurdske YPG (koju Turska smatra terorističkom organizacijom, a SAD ih vojno pomažu u borbi protiv ISIL-a). Glasnogovornik američkog State Departmenta Mark Toner je izjavio da su turskim kolegama „izrazili zabrinutost“ zbog napada na snage kojima SAD planiraju poraziti ISIL.

Već godinama američke snage bombarduju Siriju, odnosno, osim Kurda, sve zaraćene strane su bila meta američkih projektila, ali ni u tome Washington ne vidi ništa sporno. Sada, američki nacionalni interes je zaštita YPG, jer su Amerikanci odlučili poraziti ISIL isključivo sa sirijskim Kurdima, iako u Siriju nisu pozvani od strane sirijskih vlasti. Isto tako, YPG može postati nevažan za američke interese preko noći. Pri tome, interes turske nacionalne sigurnosti nije Washingtonu važan, kao što mnogima nije važan suverenitet Sirije.

 

Slučaj Sjeverna Koreja

Problem Sjeverne Koreje postoji gotovo sedamdeset godina. Sva tragedija korejskog naroda sadržana je u različitim interesima velikih sila. Međutim, preko noći u sve svjetske medije se plasirala priča o sukobu na Korejskom poluotoku, o hitnosti situacije da se spriječi Sjeverna Koreja u svojim planovima, da se mora zaštiti regija… Vijesti stižu jedna za drugom, a cilj je jedan – propagandom onemogućiti receptora informacije da se pita šta je suštinski problem u odnosima korejskog naroda i šta su interesi velikih sila. Ukratko, situacija je u medijima dovedena do usijanja, a praktički je ista kao i prije pet, deset, ili dvadeset godina. Na osnovno pitanje kako je autarhična i izolirana Sjeverna Koreja odjednom ponovo postala prijetnja cijelom svijetu, nema odgovora. Šta više, nema ni pitanja o tome, jer je američki predsjednik procjenio da je ta država opasna i obećao da će on „tu stvar riješiti“ veoma brzo.

I dok buka oko Sjeverne Koreje traje, mnogima ispod radara promiču južnokorejski predsjednički izbori koji će biti održani 9. maja. Krajem prošlog mjeseca najveći favorit za pobjedu bio je Moon Jae-in, koji se zalagao za bolje odnose sa Sjevernom Korejom, za otpočinjanje unutarkorejskog dijaloga i pokretanje famozne industrijske zone Kaesong. Tačnije, on predlaže nastavak korejske politike iz vremena kada je on bio u administraciji južnokorejskog predsjednika Roh Moo Hyun-a od 2003. do 2008. godine. Približavanjem američkih ratnih borodova Korejskom poluotoku i medijskim produciranjem krize, Moon Jae-in je proglašen za „ljevičara“ koji nije dovoljno čvrst u odnosima sa Sjevernom Korejom. Popularnost u anketama mu je opala, iako je se u drugoj predsjedničkoj televizijskoj debati zalagao za blisko savezništvo sa SAD i čvrst stav prema Sjevernoj Koreji.

 

Slučaj Afganistan

Američka vojska je nedavno u Afganistanu, na podzemne tunele koje navodno koristi ISIL, bacila najveću američku nenuklearnu bombu (MOAB). Jedanaest tona eksploziva bačeno u cilju uništavanja terorista ISIL-a izvelo je na ulice i same građane Afganistana, koji su bili protiv eksperimentisanja različitih oružja u njihovoj zemlji.

Vrlo brzo nakon toga, američki zvaničnici su utvrdili da Rusija šalje naoružanje talibanima koji ratuju protiv SAD. To su isti oni talibani koje je SAD obučavala da ratuju protiv SSSR-a od 1979. do 1989. godine. Šta više, američki ministar odbrane James Mattis ustvrdio da je to „kršenje međunarodnog prava“, jer se naoružava jedna grupa unutar druge suverene zemlje.

Zaključak američkih zvaničnika, koji su detektovali rusku prijetnju i kršenje međunarodnog prava, jeste da će pružiti otpor Rusiji u tom dijelu svijeta.

 

Izuzetni dupli standardi

Iz navedenih primjera može se jasno vidjeti da je koncept politike Donalda Trumpa, ustvari, doslovno shvatanje Obamine postavke o izuzetnosti.

Naime, SAD u Siriji može naoružavati koga hoće, napadati koga hoće i pod bilo kojim uslovima, a ostale države to ne mogu, šta više ne mogu pomagati ni u skladu s međunarodnim pravom na koje se Mattis poziva.

Već nekoliko puta Trumpova administracija je pozvala Rusiju da se povuče iz Sirije, a koja je tamo došla na poziv međunarodno priznatih vlasti u Damasku, dok u isto vrijeme SAD naoružava različite grupe koje čine teroristička djela u Siriji i širom svijeta.

Bijela kuća je pozvala Kinu da razoruža Sjevernu Koreju, dok u isto vrijeme i ne pomišlja da prestane prodavati oružje Saudijskoj Arabiji koja razara Jemen najmodernijim američkim avionima i bombama i gdje su milioni ljudi u opasnosti da umru od gladi. Također, Trump nije pozvao ni Izrael da se drži međunarodnih konvencija i stane sa zločinima protiv Palestinaca.

Ukratko, ono što je napisao Timoty Garthon Ash prije 13 godina odlična je prizma kroz koju možemo posmatrati Trumpovo upravljanje najvećom svjetskom silom. Tada će i mnoge stvari o ciljevima novoizabrnaog američkog predsjednika biti jasnije. Iluzije i tome da će Trump donijeti promjene i da je on glas neke nove Amerike udaljenje od tamošnje političke elite odavno su razbijene kod mnogih ljudi i sada više to nije pitanje. Sada je pravo pitanje da li će Trump moći da ponudi barem malo drugačiju politiku od svojih prethodnika, Baracka Obame i Georga W. Busha, budući da je međunarodno pravo, koje je spomenuo Mattis, samo nedosanjani san malih i slabih država širom svijeta, dok je u isto vrijeme razorenih država, uslijed politika velikih sila sa zapada i istoka, sve više.

 

 

NV / foto Alex Wong/Getty Images

Na vrh